Vozim se kroz domovinu i mislim kakva sreća: iza svake krivine nova benzinska pumpa. Ali, nisu to više obične benzinske pumpe na kojima možeš natenkovati svoj automobil. Na ovim, modernim, možeš natenkovati i sebe. Odmah unutar pumpe je kafić. Sjedneš, piješ kafu i udišeš divna isparavanja benzina. Poslije sjedneš u auto i sve ti je ravno.
Sjedim neki dan u restoranu, to je, zapravo, igraonica za djecu sa restoranom. Sjedim par minuta, a onda se zapitam otkud ja u kladionici. Da, otkud ja u kladionici jer ispred sebe vidim dva velika ekrana na kojima se vrte brojevi binga, a onda trče psi, pa opet brojevi, novčani iznosi i sve tako u krug. Osvijestila me neka gospođa za susjednim stolom koja je dovela dvoje djece da se igraju u igraonici. Usput je naručila kafu i uplatila nekoliko listića u kladionici. Posmatra brojeve i zaokružuje. No, žena je nervozna jer joj svaki put brojevi nekako izmaknu ispred nosa. Onda žena uvlači duboko dim cigarete u svoja pluća, a izbacuje psovku. Žena psuje, djeca vrište. Za sljedećim stolom je muškarac. Pije pivo i priča nesuvislo. Tješi ženu. Kaže joj da mora promijeniti taktiku. Pitam se šta je taktika.
Pogledam prema igraonici i vidim djecu koja skaču, trče, lome se. Pomišljam kako onoj ženi promiče pred nosom mnogo više od običnih brojeva. S druge strane, djeca nisu u igraonici već u školi, u školi u kojoj, pomoću očiglednih nastavnih sredstava, uče kako se ponašati kad odrastu, a možda i prije. Na stolu pivo, među usnama cigareta, a u ruci olovka i listić iz kladionice: to je život!
Ustajem i napuštam restoran/kafić/kladionicu/igraonicu... Kao da sam bio u nekakvoj filmskoj sceni. Ma, nije džaba bosanski lonac, mislim se ja. Ma, kakav „koktel“ Bosanac može napraviti ni pet hiljada nacija zajedno ne bi izmiksale. Opet, šta je Bosanac, ako ne nekakav „miks“ koječega?!
