Miško je još jednom zadovoljno bacio oko na preplanulu kožicu jagnjeta koje se sinhronizovano okretalo na ražnju. Sve je išlo po planu. Bližilo se vrijeme kada će prvi gosti početi pristizati. Gotovo da je znao napamet kada će ko doći.
Među njima uvijek je bilo onih koji dođu malo ranije. Upravo je to bilo vrijeme kada su takvi bili na redu da se pojave na kapiji. Ljudi sa takvim navikama i na zakazani sudnji čas krenuli bi ranije. To se ne stiče, jednostavno je tako nekome urođeno.
Oni tačni kao i uvijek prije nego se i pozdrave prvo pogledaju na časovnik, ispruže ruku, zadovoljno se nasmiješe.
„U dlaku. Ja kad obećam,..“
Oni treći kasne. Kasne kao i uvijek, pa da sam ih i stavio na kraju priče koju pišem ne bih mnogo promijenio. Oni bi opet zakasnili i na sam kraj. Neki kasne jer su navikli na stalna odlaganja. Ustajanje, umivanje, oblačenje, kretanje,..
„Još minut, samo minut – dva..“
Neki opet kasne jer misle da time sebi podižu rejting. Osjete se mnogo važnim i velikim što eto dok svi sjede za stolom na njih se čeka.
„Izvin`te ljudi, jednostavno život je brz. Ne stižem, usput štošta odradim,..“, obično bi visokim tonom hvalili svoju prepoterećenost i posvećenost poslu kao i svoju važnost u sistemu.
„Ne mogu ih ni minuta bez sebe ostaviti, odmah zabrljaju, eh ta mladež,..“, pravdali su se mada im to niko nije ni tražio. Jagnjetina se na stolu hladila i bez takvih. A nije red. Jagnjetina se jede dok je vruća, pa samim tim ni objašnjenja nisu bila potrebna.
Suvišno je bilo i sve ostalo što je tog dana Cera rekao. Posla, obaveza i svega ostalog nije imao. Osim hvalisavosti koju je uvijek teglio za sobom kao loš đak torbu sa novim knjigama za koje je znao da ih neće pogledati osim slika u dokolici na času.
Ručak je prošao u vedroj atmosferi. Doskočica je bilo, gotovo dvostruko više nego zalogaja. Uz zalogaje slasne i pivo hladno klizilo je jedno lijepo poslijepodne. Muški dio gostiju vodio je rasprave uglavnom sportske tematike. Formirale su se dvije tri manje grupe koje su ustale od stola, tražile deblji hlad. Žene su se držale znanih i novih recepata, jeftnih cipela, djece. Samo je još Cera uporno prebirao poslednje ostatke pečena jagnjeta.
Vazda alav i neodmjeren u izjavama ni ovoga puta nije iznevjerio auditorijum.
„Sa`š vid`ti kad ja drugi put ispečem jagnje“, hvalisavo najavi svoj sledeći korak.
Njegove riječi nikome ne promakoše. Njegova hvalisavost bez temelja ni ovoga puta nije iznevjerila. Gosti se zgledaše na njega kako briše masne ruke i znojem orošeno čelo dok je zadnji ustajao od stola. Ispred njega je bila ujedno i najveća hrpa oglodanih kostiju.
„Šta sam ja Cero pek`o? Možda mačku? Sad kad si se najeo, možeš i da prdneš“, provali se bijes iz Miška. Rekao bi on još mnogo štošta ali zbog ostalih gostiju nije želio da kvari atmosferu.
Cera ućuti kao zaliven i obori pogled. Nedugo nakon toga se izgubi.
Koliko je bilo njegovo jagnje niko još nije utvrdio. Ukoliko je bilo upola veliko kao njegovo hvalisanje, nije postojala bojazan od nezadovoljenih gostiju, ukoliko i sami nisu bili od te sorte.
