"Duga je to priča prijatelju."
Ima tome mnogo vremena, možda nekoliko godina, kako ništa nisam čuo za Raffu, a onda sam jednog sunčanog jutra ugledao njegovu blijedu sijenku u glavnoj ulici.
Gledao sam, čini mi se trenutak, a meni je izgledalo kao vječnost.
Nisam mogao da vjerujem svojim očima !
Gledao sam u pravcu sjenke i starog prijatelja kojeg sam jedva prepoznao.
Sav se nekako skupio i istopio u odijelu, postao je nekako drugačiji, a bio je nekada ogromna ljudina..
Kad se sretosmo, lica nam se osmjehnuše nekako u istom trenutku.
" Nisam moga da te prepoznam, ljudino ! "
" Znam. Prošlo je mnogo vremena od kako se nismo vidjeli."
" Izmjenio si se prijatelju ! Šta ti je ? Šta te muči ? "
Zastade na trenutak, pogleda me i nastavi .
"Duga je to priča prijatelju."
" A bilo bi dobro da svratimo na jednu kafu i sjednemo, kao nekada u ona stara vremena."
" Idemo ! "
Nismo trebali tražiti kafanu, čaršija je danas preplavljena novokomponovanim kafanama, a sve izgledaju na isti kalup i služi se kafa iz talijanskih automata.
Slobodnog mjesta je bilo dovoljno za stotinu ovakvih prijatelja, ali se mi odlučismo za mali sto ispod prvog šarenog suncobrana.
Jutarnje sunce se probijalo i grijalo naša ostarjela lica.
Okolo nas prolazio je neki svijet kojeg nismo poznavali, a nije nas posebno ni' interesovao.
Niko nas nije smetao, vjerovatno što nismo bili nešto zanimljivi, a ovom sad ostarjelom čaršijom prolaze na stotine ovakvih lica.
Konobar se kao duh stvori ispred stola.
"Dobro jutro ! " progovori nekako šablonski i profesionalno.
Gdje su nestali dobri stari konobari sa prijateljskim osmijehom na licu.
Nestali su, izgubili se u ovom velikom svijetu, kao da nikada nisu ovdje bili....
" Dvije bosanske kafe i čašu vode. ", nekako u isti glas.
" Izvinite, imamo samo iz automata. "
" Dobro. Donesi nam dvije duple bez mlijeka i naravno po čašu vode."
.....Nisam znao kako da započnem priču, ali nekako se moralo dalje.
" Znaš, prolaze godine, ljudi stare, a ova uspavana čaršija dobija jedno drugačije lice."
" Kako nisam dugo ovim stazama hodio, izgleda da se ovdje dosta toga promijenilo.
Sve mi izgleda drugačije. Potpuno novi grad.", reče Rafo.
Zamislio sam se na momenat, ali brzo nastavih.
" Normalno je da ljudi stare i postaju ružniji, ali nije normalno da se stare čaršije podmlađuju."
" Griješiš Ibrane. Nova znanstvena dostignuća u medicini podmlađuju stare, a što ne bi ove stare ruševine po gradu."
" Imaš pravo, stari smo ti mi za ova moderna vremena."
Rafo se zahvali konobaru na kafi i nastavi :
" A jesi dijete !
Znaš, nije to naša generacija, sve ti je ovo mladi svijet, rastao pored kompjutera i izučavao moderne tehnike.
Novi svjetski poredak !
Mladi ljudi. Znaš ! Dolaze nove ideje.
Naše generacije više nema i možemo reći da pripadamo jednom vremenu, koje ostalo iza nas.
Nismo svjesni da smo ostarili, ali sigurno mogu konstatovati kako smo još uvijek ponosni na svoju generaciju.
Pobogu brate, pripadali smo jednom vremenu mira. "
" Upravo tako !"
"Samo mi nije jasno, šta mi radimo u ovom modernom svijetu i na ovome mjestu ? "
Možda je to ljubav prema ovom gradu, djetinjstvu, mjestu gdje smo odrasli ili generaciji kojoj smo pripadali, i zato sada povremeno navraćamo u našu mladost.
"Mi smo Rafo zlatna generacija koja je pošteno grijala školske klupe, a ove nove generacije za par 'íljada maraka dobiju diplomu koju popožele."
"Čuo sam ja, mo'š biti doktor i bez škole."
"Ima sad,vele svaka malo veća čaršija "Univerzitet"' i ne moraš ni'za Beograd, Zagreb, a kamo li'za Sarajevo."
"Moj Ibrane, izgleda da u današnje vrijeme vrag odnese šalu...."
"A reci ti meni Rafo, ima li ovo naše naše malo misto "Univerzitet"."
"Koliko ja znam imo' jeste, tamo blizu mosta, na putu za Donju Mahalu."
....."A je li, Boga ti, tko bi reko ?", izusti ispijajući toplu kaficu.
"Uvijek smo bili napredna čaršija, ali nesretna !", izusti tiho Rafo.
"Granica je prokletstvo prijatelju, a oni koji nisu ovdje rodjeni, ne znaju da je to muka."
Golem je šejtan navalio na ove ljude sa granice, kako nova vlast dođe, tako donese i neke svoje zakone, ali i promjene u život.
Navikli su ljudi na granicu, na promjene, integrišu se brzo u novu vlast, ko'dvije ljute vode.
Ljudima je ponekad dosta ove granice, voljeli bi pobjeći negdje daleko i poslati sve u neku stvar.
Možda je ovo naopaka zemlja, možda se nama to samo čini, ali ništa bolje nije i na kraju svijeta.
Uvijek mislimo da je negdje drugdje bolje, ali ima i gore od goreg.
A Boga pitaj zašto smo odlazili, kad se stalno vračamo !
Žalostan je svaki naš rastanak, a Boga mi, svaki povratak nas drži u životu i daje nadu u bolje sutra.
Ovo je sudbina, i ne daj Bože žaliti se na nešto što je nama zapisano !
"Ehhh, vala Ibrane zar to nije smiješno ! Trudimo se da unesemo u naše živote promjene, al' rijeku života ne možeš promijeniti."
" Svašta Rafo, sila Boga ne moli !", i na trenutak baci pogled na drugu stranu ulice.
Ugledao sam poznato lice, ali još uvijek ne vjerujem svojim očima.
" Jel' Boga ti ono Mile ! "
"Dobro si vidio."
Prošle su godine, a da ništa nismo čuli o njemu.
Ima par godina kako se priča da se skrasio u Novom Sadu, kod neke bogate udovice.
Naslijedila veliko imanje, a Mile onako zgodan, zapeo joj za oko.
Svašta se čuje po ovim kafanama u današnje vrijeme, možeš vjerovat ako hočeš, a i ne moraš.
....Prijateljska kafenisanja su prepuna zanimljivih priča i avantura, poznatih i nepoznatih junaka iz komšiluka, ali i bliže okoline.
Možda bi ljudi izgubili zanimanje za ispijanje kafe, da nije razgovora koji se nikada ne završe do kraja.
Uvijek ostane nešto za sutra i nova druženja.
Znate li onu čudnovatu priču o Iliji Vukoji, koja se krajem šezdeseti godina pročula ovim našim krajevima.
Ovi mlađi se sigurno ne sjećaju, ali su kod starijih ostala sjećanja o gorostasu strašnoga izgleda.
Tko je bio i odakle dolazi ? ....
Ni sam ne znam šta je istina, ali kazivanja o divu iz posavski pustara, prvi put sam čuo od starijih, koji su pričama o njemu, strašili nas mlađe.
Pričali su, kako su se nekad davno posavskim bespućima pronijeli glasovi o čovjeku ljudeskari, strašnom divu i njegovim putovanjima ovim krajem, prepunog ritova, vrtača i divljih šipraga.
Jedni su šaputali da je došao iz neke strašne i tamne šume prepune nepoznatih bića ili iz neke nama nepoznate zemlje.
A drugi su pričali da je živio u staroj kolibi od trstike, okruženoj ustajalom barskom vodom, živim blatom, duboko u šikarama negdje pored Save.
Treći su govorili da je ustao iz starog grada koji leži podno planine Vučjak i podsjeti narod na staro pleme što nastanjivaše ove krajeve.
Možda su to bajke o divovima, vilama i čarobnjacima, koje smo slušali nekad davno.
Zna li tko šta je od ovoga istina, ja vam ne mogu reći.
Kazivali su stariji kako se obično pojavljivao u proljeće, po prirodi ogroman sa razbarušenom kosom, u gunju i starim čakširama, ogromnim opancima, a ponekada bos, prolazio je čaršijskim sokacima i okolnim selima.
Svi su zazirali od njega !
Djeca su bježala i skrivala se po komšijskim avlijama, a oni smjeliji su ponekada skriveno kroz neku rupu u tarabi, strašljivo promatrala za ogromnim gorostasom u gunju.
Nakon njegova prolaska, krivudavim i prašnjavum sokacima su ostajali tragovi i neprijatan vonj koji se danima širio.
Na ogromne stope u prašini prepune vaški, okolni domačini su prolijevali petrol i molili se da ih ne zadesi kakva nesreća ili nedaj Bože kakva kuga.
Obično su nemirnu djecu u večernje sate plašili pričama o Vukoji, koji dolazi po mrkloj noći i odnosi svu neposlušnu djecu.
Iza takvih strašnih priča i najneposlušnija djeca su postajala mirna kao bubice, koja su danima poslije bila poslušna, dok ga ne bi zaboravila.
Šta se dogodilo sa dobročudnim divom i kako je nestao ?
Pričalo se kako su nakon njegove smrti došli neki američki stručnjaci iz nekog antropološkog muzeja i otkupili njegovo tijelo za velike pare.
Ali ima ljudi koji su čuli glasine da se vratio u zemlju divova i stari grad ispod planine Vučijak.
Još uvijek se priča kako u neprohodnim gudurama ispod Vučijaka odjekuju neki glasovi, kao da netko spava.
Ljudi ni dan danas ne znaju šta se stvarno dogodilo ?
Vremenom je njegov lik pao u zaborav, ali su ostale priče o gorostasu iz Posavine.
Možda još uvijek u sumrak, ovim našim zaraslim poljima u šikare, prolazi dobri duh strašnog Ilije ?
Znam sigurno da na sijelima u dugim zimskim noćima, bez mladog mijeseca, u ovim čaršijama, mjestima i selima ljudi prepričavaju ovu priču.
Jedni ga još uvijek viđaju kako luta ovim našim ritovima i šikarama, i tajnovito nestaje.
Ovo je posavska istina koja je otišla u legendu, ali ja još uvijek tražim istinu.
Tko zna ?
A možda je moj dedo imao pravo !
Uvijek je govorio da je to davno počelo sa Ugrima, koji nas stalno proganjaše na našoj bosanskoj zemlji.....
Mi danas nismo imali ništa posebno u planu, ali smo ipak svratili ovog sunčanog jutra na dobru kafu.
Uživali smo u našem razgovoru, dobroj kafi i suncu što nas je grijalo...
Kafenisanje je bio dobar povod da se podsjetimo na stara dobra vremena, obnovimo uspomene i sjetimo lijepog života.
Prohujalo je vrijeme, a nama izgleda kao da je sve još jučer bilo.
Moram vam priznati da su godine učinle svoje.
Ostavile su neizbrisive tragove na našim licima i sjedoj kosi.
Ali se mi još ne predajemo !
Rafo, hočemo li' još po jednu kafu ?
Ja bih jednu sa mlijekom, bez šećera.
Ok ! Hvala !
Konobar ! Dvije sa mlijekom.
Šta bi mi danas mogli dobro raditi ?
Rafo: "Muzeja nemamo, kino više ne radi, a hotel nam propada."
Preostaje nam samo ugodna šetnja pored Save.
Ako nam iz rafinerije puste gasove, ništa od našeg provoda.
Nego, reci ti meni, kamo se spremaš na' jesen ?
Vjerovatno ću kod sina u Zagreb, a u zimu ni sam ne znam gdje ?
Mogo bi kod mene na Bjelašnicu !
Bilo bi dobro.
A u ostalom, vidjet ću, imam vremena za razmišlanje, reče Rafo.
Konobar je donio tople kafe i dvije čaše hladne vode.
Hvala.
U zadnje vrijeme se nešto umaram i slabo jedem, progovori Rafo.
Bolan nebio, zato si mi tako blijed i sav se nekako uvukao u odijelo.
Gdje ti je maldost ?
Prošla kao i sve što prolazi....
Stvarno je tako.
Ljudi su ti kao neka roba koja se proizvodi, savjetuje, studira, analizira, ali i odlazi sa tržišta.
Možda nismo postigli ono što smo željeli, ali smo na kraju ipak zadovoljni.
Zamisli koliko se ljudi importiralo u ovu sredinu, a da mi nikada o tome nismo razmišlali.
A kad su se uklopili u ovu čaršiju, počeše praviti spiskove podobnih i nepodobnih ljudi koji osnovaše ovaje grad.
Znam !
Poltrona je bilo uvijek i bit će ih opet....
Samo se rođo oni nikad ne vraćaju.
Misliliš li' ti danas na ručak ?
Haj'd idemo na sarmu.
Osjetiš li' kako miriše iz mahale........
Ima tome mnogo vremena, možda nekoliko godina, kako ništa nisam čuo za Raffu, a onda sam jednog sunčanog jutra ugledao njegovu blijedu sijenku u glavnoj ulici.
Gledao sam, čini mi se trenutak, a meni je izgledalo kao vječnost.
Nisam mogao da vjerujem svojim očima !
Gledao sam u pravcu sjenke i starog prijatelja kojeg sam jedva prepoznao.
Sav se nekako skupio i istopio u odijelu, postao je nekako drugačiji, a bio je nekada ogromna ljudina..
Kad se sretosmo, lica nam se osmjehnuše nekako u istom trenutku.
" Nisam moga da te prepoznam, ljudino ! "
" Znam. Prošlo je mnogo vremena od kako se nismo vidjeli."
" Izmjenio si se prijatelju ! Šta ti je ? Šta te muči ? "
Zastade na trenutak, pogleda me i nastavi .
"Duga je to priča prijatelju."
" A bilo bi dobro da svratimo na jednu kafu i sjednemo, kao nekada u ona stara vremena."
" Idemo ! "
Nismo trebali tražiti kafanu, čaršija je danas preplavljena novokomponovanim kafanama, a sve izgledaju na isti kalup i služi se kafa iz talijanskih automata.
Slobodnog mjesta je bilo dovoljno za stotinu ovakvih prijatelja, ali se mi odlučismo za mali sto ispod prvog šarenog suncobrana.
Jutarnje sunce se probijalo i grijalo naša ostarjela lica.
Okolo nas prolazio je neki svijet kojeg nismo poznavali, a nije nas posebno ni' interesovao.
Niko nas nije smetao, vjerovatno što nismo bili nešto zanimljivi, a ovom sad ostarjelom čaršijom prolaze na stotine ovakvih lica.
Konobar se kao duh stvori ispred stola.
"Dobro jutro ! " progovori nekako šablonski i profesionalno.
Gdje su nestali dobri stari konobari sa prijateljskim osmijehom na licu.
Nestali su, izgubili se u ovom velikom svijetu, kao da nikada nisu ovdje bili....
" Dvije bosanske kafe i čašu vode. ", nekako u isti glas.
" Izvinite, imamo samo iz automata. "
" Dobro. Donesi nam dvije duple bez mlijeka i naravno po čašu vode."
.....Nisam znao kako da započnem priču, ali nekako se moralo dalje.
" Znaš, prolaze godine, ljudi stare, a ova uspavana čaršija dobija jedno drugačije lice."
" Kako nisam dugo ovim stazama hodio, izgleda da se ovdje dosta toga promijenilo.
Sve mi izgleda drugačije. Potpuno novi grad.", reče Rafo.
Zamislio sam se na momenat, ali brzo nastavih.
" Normalno je da ljudi stare i postaju ružniji, ali nije normalno da se stare čaršije podmlađuju."
" Griješiš Ibrane. Nova znanstvena dostignuća u medicini podmlađuju stare, a što ne bi ove stare ruševine po gradu."
" Imaš pravo, stari smo ti mi za ova moderna vremena."
Rafo se zahvali konobaru na kafi i nastavi :
" A jesi dijete !
Znaš, nije to naša generacija, sve ti je ovo mladi svijet, rastao pored kompjutera i izučavao moderne tehnike.
Novi svjetski poredak !
Mladi ljudi. Znaš ! Dolaze nove ideje.
Naše generacije više nema i možemo reći da pripadamo jednom vremenu, koje ostalo iza nas.
Nismo svjesni da smo ostarili, ali sigurno mogu konstatovati kako smo još uvijek ponosni na svoju generaciju.
Pobogu brate, pripadali smo jednom vremenu mira. "
" Upravo tako !"
"Samo mi nije jasno, šta mi radimo u ovom modernom svijetu i na ovome mjestu ? "
Možda je to ljubav prema ovom gradu, djetinjstvu, mjestu gdje smo odrasli ili generaciji kojoj smo pripadali, i zato sada povremeno navraćamo u našu mladost.
"Mi smo Rafo zlatna generacija koja je pošteno grijala školske klupe, a ove nove generacije za par 'íljada maraka dobiju diplomu koju popožele."
"Čuo sam ja, mo'š biti doktor i bez škole."
"Ima sad,vele svaka malo veća čaršija "Univerzitet"' i ne moraš ni'za Beograd, Zagreb, a kamo li'za Sarajevo."
"Moj Ibrane, izgleda da u današnje vrijeme vrag odnese šalu...."
"A reci ti meni Rafo, ima li ovo naše naše malo misto "Univerzitet"."
"Koliko ja znam imo' jeste, tamo blizu mosta, na putu za Donju Mahalu."
....."A je li, Boga ti, tko bi reko ?", izusti ispijajući toplu kaficu.
"Uvijek smo bili napredna čaršija, ali nesretna !", izusti tiho Rafo.
"Granica je prokletstvo prijatelju, a oni koji nisu ovdje rodjeni, ne znaju da je to muka."
Golem je šejtan navalio na ove ljude sa granice, kako nova vlast dođe, tako donese i neke svoje zakone, ali i promjene u život.
Navikli su ljudi na granicu, na promjene, integrišu se brzo u novu vlast, ko'dvije ljute vode.
Ljudima je ponekad dosta ove granice, voljeli bi pobjeći negdje daleko i poslati sve u neku stvar.
Možda je ovo naopaka zemlja, možda se nama to samo čini, ali ništa bolje nije i na kraju svijeta.
Uvijek mislimo da je negdje drugdje bolje, ali ima i gore od goreg.
A Boga pitaj zašto smo odlazili, kad se stalno vračamo !
Žalostan je svaki naš rastanak, a Boga mi, svaki povratak nas drži u životu i daje nadu u bolje sutra.
Ovo je sudbina, i ne daj Bože žaliti se na nešto što je nama zapisano !
"Ehhh, vala Ibrane zar to nije smiješno ! Trudimo se da unesemo u naše živote promjene, al' rijeku života ne možeš promijeniti."
" Svašta Rafo, sila Boga ne moli !", i na trenutak baci pogled na drugu stranu ulice.
Ugledao sam poznato lice, ali još uvijek ne vjerujem svojim očima.
" Jel' Boga ti ono Mile ! "
"Dobro si vidio."
Prošle su godine, a da ništa nismo čuli o njemu.
Ima par godina kako se priča da se skrasio u Novom Sadu, kod neke bogate udovice.
Naslijedila veliko imanje, a Mile onako zgodan, zapeo joj za oko.
Svašta se čuje po ovim kafanama u današnje vrijeme, možeš vjerovat ako hočeš, a i ne moraš.
....Prijateljska kafenisanja su prepuna zanimljivih priča i avantura, poznatih i nepoznatih junaka iz komšiluka, ali i bliže okoline.
Možda bi ljudi izgubili zanimanje za ispijanje kafe, da nije razgovora koji se nikada ne završe do kraja.
Uvijek ostane nešto za sutra i nova druženja.
Znate li onu čudnovatu priču o Iliji Vukoji, koja se krajem šezdeseti godina pročula ovim našim krajevima.
Ovi mlađi se sigurno ne sjećaju, ali su kod starijih ostala sjećanja o gorostasu strašnoga izgleda.
Tko je bio i odakle dolazi ? ....
Ni sam ne znam šta je istina, ali kazivanja o divu iz posavski pustara, prvi put sam čuo od starijih, koji su pričama o njemu, strašili nas mlađe.
Pričali su, kako su se nekad davno posavskim bespućima pronijeli glasovi o čovjeku ljudeskari, strašnom divu i njegovim putovanjima ovim krajem, prepunog ritova, vrtača i divljih šipraga.
Jedni su šaputali da je došao iz neke strašne i tamne šume prepune nepoznatih bića ili iz neke nama nepoznate zemlje.
A drugi su pričali da je živio u staroj kolibi od trstike, okruženoj ustajalom barskom vodom, živim blatom, duboko u šikarama negdje pored Save.
Treći su govorili da je ustao iz starog grada koji leži podno planine Vučjak i podsjeti narod na staro pleme što nastanjivaše ove krajeve.
Možda su to bajke o divovima, vilama i čarobnjacima, koje smo slušali nekad davno.
Zna li tko šta je od ovoga istina, ja vam ne mogu reći.
Kazivali su stariji kako se obično pojavljivao u proljeće, po prirodi ogroman sa razbarušenom kosom, u gunju i starim čakširama, ogromnim opancima, a ponekada bos, prolazio je čaršijskim sokacima i okolnim selima.
Svi su zazirali od njega !
Djeca su bježala i skrivala se po komšijskim avlijama, a oni smjeliji su ponekada skriveno kroz neku rupu u tarabi, strašljivo promatrala za ogromnim gorostasom u gunju.
Nakon njegova prolaska, krivudavim i prašnjavum sokacima su ostajali tragovi i neprijatan vonj koji se danima širio.
Na ogromne stope u prašini prepune vaški, okolni domačini su prolijevali petrol i molili se da ih ne zadesi kakva nesreća ili nedaj Bože kakva kuga.
Obično su nemirnu djecu u večernje sate plašili pričama o Vukoji, koji dolazi po mrkloj noći i odnosi svu neposlušnu djecu.
Iza takvih strašnih priča i najneposlušnija djeca su postajala mirna kao bubice, koja su danima poslije bila poslušna, dok ga ne bi zaboravila.
Šta se dogodilo sa dobročudnim divom i kako je nestao ?
Pričalo se kako su nakon njegove smrti došli neki američki stručnjaci iz nekog antropološkog muzeja i otkupili njegovo tijelo za velike pare.
Ali ima ljudi koji su čuli glasine da se vratio u zemlju divova i stari grad ispod planine Vučijak.
Još uvijek se priča kako u neprohodnim gudurama ispod Vučijaka odjekuju neki glasovi, kao da netko spava.
Ljudi ni dan danas ne znaju šta se stvarno dogodilo ?
Vremenom je njegov lik pao u zaborav, ali su ostale priče o gorostasu iz Posavine.
Možda još uvijek u sumrak, ovim našim zaraslim poljima u šikare, prolazi dobri duh strašnog Ilije ?
Znam sigurno da na sijelima u dugim zimskim noćima, bez mladog mijeseca, u ovim čaršijama, mjestima i selima ljudi prepričavaju ovu priču.
Jedni ga još uvijek viđaju kako luta ovim našim ritovima i šikarama, i tajnovito nestaje.
Ovo je posavska istina koja je otišla u legendu, ali ja još uvijek tražim istinu.
Tko zna ?
A možda je moj dedo imao pravo !
Uvijek je govorio da je to davno počelo sa Ugrima, koji nas stalno proganjaše na našoj bosanskoj zemlji.....
Mi danas nismo imali ništa posebno u planu, ali smo ipak svratili ovog sunčanog jutra na dobru kafu.
Uživali smo u našem razgovoru, dobroj kafi i suncu što nas je grijalo...
Kafenisanje je bio dobar povod da se podsjetimo na stara dobra vremena, obnovimo uspomene i sjetimo lijepog života.
Prohujalo je vrijeme, a nama izgleda kao da je sve još jučer bilo.
Moram vam priznati da su godine učinle svoje.
Ostavile su neizbrisive tragove na našim licima i sjedoj kosi.
Ali se mi još ne predajemo !
Rafo, hočemo li' još po jednu kafu ?
Ja bih jednu sa mlijekom, bez šećera.
Ok ! Hvala !
Konobar ! Dvije sa mlijekom.
Šta bi mi danas mogli dobro raditi ?
Rafo: "Muzeja nemamo, kino više ne radi, a hotel nam propada."
Preostaje nam samo ugodna šetnja pored Save.
Ako nam iz rafinerije puste gasove, ništa od našeg provoda.
Nego, reci ti meni, kamo se spremaš na' jesen ?
Vjerovatno ću kod sina u Zagreb, a u zimu ni sam ne znam gdje ?
Mogo bi kod mene na Bjelašnicu !
Bilo bi dobro.
A u ostalom, vidjet ću, imam vremena za razmišlanje, reče Rafo.
Konobar je donio tople kafe i dvije čaše hladne vode.
Hvala.
U zadnje vrijeme se nešto umaram i slabo jedem, progovori Rafo.
Bolan nebio, zato si mi tako blijed i sav se nekako uvukao u odijelo.
Gdje ti je maldost ?
Prošla kao i sve što prolazi....
Stvarno je tako.
Ljudi su ti kao neka roba koja se proizvodi, savjetuje, studira, analizira, ali i odlazi sa tržišta.
Možda nismo postigli ono što smo željeli, ali smo na kraju ipak zadovoljni.
Zamisli koliko se ljudi importiralo u ovu sredinu, a da mi nikada o tome nismo razmišlali.
A kad su se uklopili u ovu čaršiju, počeše praviti spiskove podobnih i nepodobnih ljudi koji osnovaše ovaje grad.
Znam !
Poltrona je bilo uvijek i bit će ih opet....
Samo se rođo oni nikad ne vraćaju.
Misliliš li' ti danas na ručak ?
Haj'd idemo na sarmu.
Osjetiš li' kako miriše iz mahale........
