U vremenu koje smo proživili zajedno, nadajući se prosperitetu i stabilnosti, danas smo na pragu odlaska u istoriju koju neće imati ko da napiše, koju neće imati ko da čita i izučava. Danas stojimo na raskrsnici svojih propalih, romantičniih ideja, svog zanosa o Krajini kao majci koja je iznjedrila najveće umove naše inteligencije. Stojim sam, nijem, osramoćen i ponižen pred ogledalom onog za šta sam želio da dam cijeloga sebe, da dam svoju malu i beskorisnu pamet, svoju želju, svoj ponos i svoje uzdanje u bolje sutra, svoje godine uzaludno trošene na misao o sutra kao „prosperitetu“.
Drvar propada uz famfare crnila. Drvar nestaje u lagumu sebičnih i iskompleksiranih jadnika kojima ništa nije sveto, nije potrebno, nije nasušno. Njih ne interesuje sutra, njih interesuje danas i sebična idila sopstvene lične, buđave žiro-kartice neke banke romantičnog imena i velike mediteranske tvrđave. Da stvar pojasnim malo jasnije morao bih da vam ispričam kako sam doživio 1999 godinu kada je moja noga kročila prvi put poslije Dejtona na tlo ovog grada i uporedim to sa danas kada moja noga teži da pređe prag ove uzaludne čaršije.
Te godine smo imali jednog kolopotera koji je raznosio novine od vrata do vrata, od ureda do ureda i susretao ljude na ulici, nudeći im izdanja novina koje su lljudi htjeli da čitaju. Rasli smo kao grad onoliko koliko smo mogli i koliko je bilo moguće da se integrišemo, u njemu tražeći posao, ostvarujući mukom sva prava oštećena ratnom doktrinom tada vladajućih, nekih drugih ljudi koji su isto po principu – nacionalizam + muka + šovinizam + duh vremena, željeli da zadrže tu sebe i osmisle samo za sebe život u Drvaru bez onih koji su izbjegli 1995 godine. Dakle, vrlo brzo smo se vratili zahvaljujuući Milu Marčeti, čovjeku za koga su „dušebrižnici drvarski“ vrlo brzo pronašli odgovarajuću riječ –„Pansionac“. Al taj pansionac je ustvari bio otac povratka ljudi na svoja oognjišta u čitavojj BiH. No nebitno je to, sada idemo dalje.
Kolopoter „Siš“ koji je vremenom otvorio kiosk za novine i još neki ljudi koji su držali trafike po gradu uvidjeli su da narod koji dolazi ima potrebu da čita dnevnu, sedmičnuu i magazin štampu, pa su opstajali sa svojim malim trafikama jer je u Drvaru bilo ljudi koji su to kupovali. Grad je rastao od 1999 do 2005 godine, sa nadom da će rasti i dalje i da će oni autohtoni drvarčani moći da se izbbore za neko svoje nebo i neku svoju riječ. Osim riječi obećanja i demagogije nisu dobili ništa. Al o tome na kraju, sada bih se bazirao na uzroke.
Stranke i podjele ovaj grad su upropastille, jer se iz svih podjela na bazi „lokal-patriotizma“ ustvari sagledavao opšti haos i otimačina između novca koji je dolazio uz projekte NVO sektora i opštinskog budžeta, a drugačijeg finansiranja nije ni bilo. Odmah nam je moralo biti jasno da je začarani krug ustvari zatvoreni krug nekih određenih ljudi i da tu nema metafizike na nekom slučajno tranzicijskom nivou, već da je sve samo posesivno opredjeljeno između onih koji su uzjašili fotelje na lokalnom i kantonalnom nivou.
Takva politika je dovela do obaranja standarda koji je imao tendenciju da raste, a brzo se sropoštao do samog dna, pa i ispod dna, upravo zbog ličnih ciljeva pojedinaca na vlasti. Ovako mali grad je trebalo oprezno voditi, jer je najranjivija stvar tranzicija + povratak + zajednica + poštenje. Ali toga ničeg nije bilo, bar nije u praksi, dok su puna usta toga (što nazivamo lokal-patriotizam) bila u predizbornim kampanjama koje su služile samo za ustrašavanje naroda i za apsolutno sticanje povjerenja glasača. Tu su osim volova na ražnju bile pečeni i umovi, mozgovi, savjesti, morali, reakcije, vrijednosti, a na kraju krajeva i ljudi, oni ljudi koji su gubeeći razum izgubili svoj životni kompas. Dakle, na svim terevenkama SNSD-a ispečena je jedna opšta slika koja će kasnije dovesti do niza apsurdnih situacija u gradu koji nije ni naš ni njihov, nespreman za naprijed i zakasnio za natrag. Pat pozicija, jedne male čaršije koja je razapeta od nemila ( 1995), do nedraga (2000-tih) godina, godina koje su odlučivale kraj jedne epohe.
Kolopoter je dakle postao trafikant, sve savršeno, uz nadu da će moći da zaradi penziju. Nebitno je dal ga lično poznajem, nebitno je dal se on pronašao u tome i dal je to neka imaginarna osoba. Bitno je kako je završio njegov put trafikanta. Al i o tome malo kasnije. Šta se u međuvremenu dešavalo. Dakle, grad je mislio da se razvija, pioni su radili po preduzećima, vlasti su obećavali bolje sutra, ljudi su se nadali nečem boljem, nekim ulaganjima u grad, al nada nije dovoljna kada se radi o traanziciji, već je bilo potrebna inteligencija koja će svakodnevno raditi na borbi za neko imaginarno sutra. Inteligencija se (kasnije će se ispostaviti) nije vratila, već su se vratili beskrupulozni nitkovi koji su u vlasti vidjeli način za kuće i stanove po velikim Srpskim metropolama, ali i to nnije problem, jer svaka vlast gleda samo sebe, već je problem u ubogim jadnicima koji su prihvatili sve što im se nudi (samo dok se peče VO). Peče se i njihov mozak, jer je bolje biti dobar prema „vojvodi“ nego imati svoje JA. Ja, ne postoji, „JA“ je samo egoistička zamjenica, često osuđivana i od onihh koji se kunu u Hrista, a đavolje mrse trpeze. U ovome gradu se ništa ne zove imenom boga, u ovome gradu je očaj ime jedine slobode koju čovjek ima. Očaj je usttvari jedini netaknut, on je slobodan. Očaj jedini ima krila i njega ne može ništa nadmašiti, zabraniti, usporiti, a ni ubrzati. Očaj ide svojim tokom kada sreća napusti teren.
Očaj je Bauk, očaj Puzi kao gaće, tare se sa Papcima goveda, postaje Kukolj i Kunić (zec ili štakor) sve to miriše na buđav Luk i Leš, dok se u grad navlače crni dani sinonima njegovih ubogih „suverena“ koji su nas doveli do toga što sada slijedi u pasusu koji mislim da vam osvjedočim, ja onaj koji ropće na njih i njihov poredak (nepotizma, korupcije, fašizma, idolopoklonstva, jednom Doratu iz Sremčeve basne, ili nekom Jazavcu Kočićeve sudnice). Ipak oni nisu dovoljno pismeni da moje svjedočanstvo prime do kraja, tako da će im ova sentimentalna priča izgledati imaginarnije od njihovih funkcija koje su pojeli skakavci, (Godina - Bore Pekića) i vrijeme zalud utrošeno na laganje naroda. Na kraju će i oni ostati goli, jer kako veliki Volter kaže „Često je očaj dobijao bitke“.
Drvar je imao samo posla toliko da se ubogi snađu desetak godina, sve zahvaljujući preduzeću koje je zapošljavalo većinu ljudi, a kolopoteri su otvarali trafike, jer misao je na neki način rasla, standard je bio potkrepljen onima koji čitaju štampu. Drugim riječima, novine će da kupuju samo oni koji redovno rade. I kupovali smo, dok smo iole radili. Novinarnica je bilo dovoljno da podmiri potrebe male, srednje i labave inteligencije, al dovoljno da se još par ljudi snađe u tom dostavljačkom poslu i živi na račun radnika od provizije štampe. Kažu da svaki grad, koliko ima trafika, toliko i ima stanovništva i intelektualno vrijedi. No, fleš unazad!
Vrlo brzo nakon 2005 godine počelo je da se rasipa sve ono što su naobećavali veliki dušebrižnici. Sve više ljudi je manje dolazilo ljeti u posjetu zavičaju, jer ti ljudi nisu dolazili da posjete zavičaj, onako iz turizma, već da pokušaju u njemu da integrišu svoj nasilno prekinut, ratom, život. Zbog nedostatka mozga „ Dušebrižnika, Papaka, Kukolja, Kunića(zečeva ili štakora), Gaća koje puze, Lukovih vodica i ostalih minijatura i pihtija“ ti ljudi su sve manje dolazili u zavičaj, a ono radnika koji su radili u preduzeću za obradu drveta su slutili sve više da to neće izaći na dobro. Kasno, prekasno za reagovanje, pa su i štrajkovi koji su bili u službi profitera bili samo mač sa dvije oštrice. Sindikati koji su formirani su takođe bili mač sa dvije oštrice, jer te sindikate su vodili ljudi koji su „pišali u istu tikvu“ sa gore pomenutim sinonimima za kolaps ove ničim izazvane propsti. Dakle zaključak je jedan i može biti samo zdravorazumski izvučen – „ Ovaj grad nije mogao, teoretski, da propadne, al je morao, praktično da nestane“. Ne znam koliko vas danas shvata o čemu se radi, kao ni sam što nisam pametan, ali sam sasvim siguran da osjećate o čemu vam govorim, kao i sam što osjećam da drugog scenarija nema.
Poslije svih balada, protesta, pobuna, individualnog kukanja radnog naroda, podržavanja i ne podržavanja istih, poslije svih suvišno izgovorenih riječi, ostala je fukara sa svih strana na odgovornim mjestima i na crnome hljebu/kruhu, pa se takvo stanje danas zove „apatija“. Ista ona apatija koju su Bauci, Papci, Gaće koje puze, Kukolji, Kunići (zečevi ili štakori) i Lukom zasmrđene vodice, sasvim je sve jedno više ko, bilans te politike bez IĆ se vidi. Metafizički, svi oni koji u prezimenu nemaju slovenski očinski kod, već štakorsku faunologiju, e ti su nas dokusurili i definisali apatiju kroz svoje pretnje jadnicima u predizbornim kampanjama!!! Iz tog očaja, ovo i pišem, za nauk nekim normalnim ljudima, (a ja nisam baš ni dobar hroničar, a kamoli naučitelj, al eto), kada nema niko velika Krajiška muda, sa kojim se diče mnogi danas ovdašnji, moram ja, mali čovječuljak i „polupesnik“ kako me nazvaše neki nepismeni govornici.
Neki dan sam došao u Drvar, a bio sam samo odsutan mjesec dana. Prvo što sam primjetio je da je zatvorena svaka Srpska trafika, a da sada kao i 1999 jedan poluizgubljeni legionar, kao kolopoter nosi dnevnu štampu, tek onoliko koliko mu u šake može stati i toliko-koliko mozga u Drvaru ima, a srazmjerno onome koliko mu je dovoljno da ne crkne od gladi. Dakle vraćeni smo u 1999 godinu jednim hirurški preciznim skalpelskim zahvatom na dijelu mozga koji se zove "centar savjesti i odgovornosti"! E to je politika koju su Dušebrižnici; Bauci, Papci, Kukolji, Kunići (zečevi i štakori) i vodice Lukove koje smrde na Leš u stvarnosti i ostvarili. Danas u gradu živi toliko ljudi koliko je dovoljno za desetak autobusa. Na glavnoj ulici sumnjam da bi sakupio čovjek deset autobusa iz okolnih stanova. Ali, statistike se manimo, vreme je za završnu riječ.
Završna riječ je ustvari ništa. Nemam šta da kažem više. Moje veliko ništa, u prkos popovima, političarima, privatnicima i ostalim dušebrižnicima koji su doveli do njihovog „velikog plana progresa“, obećanja i ludih radovanja sirotinje, koji nas je doveo na đubrište civilizacije, e to moje ništa je sada postalo sve. Sve za nekog ko nema ni toliko da za sebe može reći da je ništa. Bar znam da moje ništa ne podlježe zakonu ćutanja onih koji nemaju ništa u sebi da osmisle za sebe cirkus koji nudim ovim tekstom. Sve je kao u pjesmi „Lupa Bubanj Zveči Zvečka“ isplahalog Bore Đorđevića koji je u Drvaru sinonim za rock & roll, a „mudri“ stihovi idu „Da nastupi bio je sprečen, gutač plamena, Jezik mu je sveže ispečen, traži se zamena, traži se zamena“
Tako da ovi jadnici ispečenih jezika nikada neće imati svojih pet minuta u shvatanju nečije praznine i velikog ništa. Ovaj grad počiva na ničemu i u ništa će da se pretvori. Ne žalim ga, jer ovdje niko ne zna šta čini, dok životinjska farma vlada li ga vlada.
