Sve naše fabrike pale su tiho, šapatom, bez ijednog ispaljenog suzavca i bačenog jajeta. Princip je, uz male varijatete, uvijek isti. Prije stavljana ključa u bravu dojučerašnji investitori stavili bi katance na usta sindikalaca, fabričkih, granskih, strukovinih, saveznih… Ti isti bi trijumfalno radnicima čestitali na dobijenim otpremninama i povezivanju staža za prijevremene penzije i ispratili ih sa novim regulacionim planovima predviđenih parcela.
Nakon što u teškim bitkama izboksovaše zakonom zagarantovana prava za radnike vraćali bi se planiranju programa za obilježavanje prvomajskih praznika za narednu godinu.
Formalno pravno gledano zaista bi se moglo reći da prava radnika nisu prekršena. Da, nisu prekršena sva osim jednog, prava na rad. To što je ono osnovno i krucijalno pravo za koje bi se trebali boriti do zadnjeg čovjeka nije bitno, važno je da je ispoštovana forma. Više od ovog, rekli bi, obzirom na trenutno stanje, nije se moglo dobiti, vukovi su siti, a ovce na broju.
Za vukove vam i vjerujem, ali ovce na broju sigurno nisu. Pitam se da li su se sindikalci, a i radnici, koji su svojom autodestruktivnom pasivnošću aminovali gašenje vlastitih radnih mjesta, nekad zapitali gdje će raditi njihova djeca. Da li su misli da će sva moći stati u skute administrativnog aparata ili dobiti neki drugi posao na kojem nisu izložena buci i drndanju proizvodnih mašina. Teško, neizvodljivo.
Upravo zato niko više ne bi trebao izgovarati da su ovce na broju. Otišle su gospodo sindikalci i drugovi bivši radnici, a odlaze i dalje jer su prodane i izdane od onih koji to nikakako nisu smjeli uraditi.
