Rođena sam i odrasla u Banjaluci. Kakav kliše...Nastavlja se priča o godištu, profesiji, bračnom statusu uz obavezno: „ Banja Luku ćemo napraviti boljom i ljepšom!“
Banja Luka je uvijek bila jedna jedina. Jednostavno-moja. Sve godine izbivanja, snagu sam pronalazila u poznatom mirisu i neodređenom nemiru kada čujem glasove ljudi koje ne poznajem, ali slute sve skoriji susret s mojim gradom. Svima neočekivano i neobjašnjivo, vraćam se kući. Ne nacrtanoj, sa šarenim krovovima i prozorima; koračam poznatim, starim pločama, neravnim i bliskim, dvorištem koje je centar svijeta i vodi do vrata iza kojih se spavalo spokojno, onako kako spava um mlad i začaran svim svojim: ljudima, zvukovima, bojama...moj grad.
Godine prolaze. Još ponekad ukradem noć u kojoj ima mjesta za sjećanja. Najčešće bježim, jer ih čuvam da se ne potroše kao stare ploče moje kuće koje više nema. Da bih mogla da se prepustim, nedostaje mnogo toga. Da bih se prepustila, pisala, stvarala ili slušala, potreban je unutrašnji mir. Spokoj, snaga i hrabrost da se prepustim. Pokušavam vratiti stare mirise mog grada. Nedostaju mi velika djela koja su me zauvijek obilježila; imam petnaestak godina, putujem sama i na pauzi ne uđem u autobus koji odlazi bez mene. Nepoznati ljudi me stavljaju u auto, jure za autobusom, zaustavljaju ga i vraćaju me u sigurnost. Mašu mi - čuvaj se drugi put! Velika djela koja su se radila srcem, koja se nikad ne zaboravljaju i koja se ponavljaju tako da svako naredno želi da bude veće. Imala sam druga, svi koji su uz mene su ga takođe imali. Čovjek ogromnog srca, bez straha i bez razmišljanja nas je sve zadužio bezbroj puta. Simbolično, i on je nestao. Ne korača više ovom zemljom, otišao je sluteći da dolaze vremena u kojima za veliko srce i obraz više nema mjesta.
Sjećanjem vraćam ono što smo izgubili. Gledamo se sa strahom, ispod oka. Odmjeravamo, računamo, procjenjujemo, sumnjamo. Ako si ljubazan bez razloga, svrstavaju te u manje vrijedne. Ne znaš kodeks ponašanja! Ako si moćan, namrgođen si, galamiš, omalovažavaš i predstavljaš silu. Ako si bezazlen, ne vrijedi trošiti vrijeme na tebe. Ispadaš iz igre. Tražimo druge, one koji se neće zbuniti ako pričaš u šiframa i odrađuješ nešto ispod ruke. Ako ne shvataš, ispadaš.
Najviše tuge izazovu oni koji mi kažu: „ Zašto u politiku? Šta ćeš tu? Ništa nećeš promijeniti!“ Do sutra bih pisala o svemu onom što duši nedostaje. Osudiće me i jedni i drugi: jedni, jer moćnicima ne pristaju emocije, drugi- jer je politika ozbiljna stvar! Gdje je biografija? Nabrojati titule, nagrade, odlikovanja i upakovati u prikladano porodično okruženje. Boriću se i zalagaću se!
Zar je to potrebno napominjati? Prvo, da vratim magiju i euforiju kad idem među svoje ljude, u svoj grad, da znam da sam u centru svijeta i da je to jedino mjesto gdje želim da budem. Drugo, da se takmičimo ko će učiniti više za onog pored sebe, da zadivljujemo jedni druge malim-velikim djelima. Treće- za sve one životne stvari koje će popraviti kvalitet života, ali sve one, danas moderno nazvane „program“, proizilaze iz ove dvije pomenute. Vjerujte mi, lako ćemo naučiti izglasati odluke! Lako ćemo savladati brojeve i raspodjele! Lako ćemo se učlaniti u odbore...Sva vrata se otvaraju kada otključamo stare vrijednosti, prašnjave i zastarjele, krive kao stare ploče što vode do naše kuće-one od čvrstog materijala, staromodne i zaboravljene, ali spokojne i postojane. One su tu, samo su ih od nas sakrili.
Mogu da vam pišem o programu. On je jasan, upotrebljiv i ostvariv. Doći će na red. Počinjem iz srca, jer je nakon njega sve lakše. Tu smo zatajili. Dopustili smo da ga ušutkaju. Moje se probudilo. Moja profesija nije politika. Predajem klavir u Muzičkoj školi. Radim kao sudski tumač za holandski jezik. Ne snalazim se najbolje u kampanji, pa danas nosim plakate u svoje naselje, tamo gdje sam prvi put osjetila sva velika djela. Izlazim iz auta i vidim svoj plakat. Nespretno je zalijepljen, stoji malo ukoso na staklu koje reflektuje sunčeve zrake. Hvala mu, jer iako nema riječi kojima mogu da opišem osjećaj koji me obuzme kada vidim da su moji - ogorčeni na politiku, nezainteresovani na život izvan nekoliko stolova za kojim čitave dane gledaju teletekst i broje golove, nekako pronašli moj plakat i postavili ga između sebe prkoseći svim političkim studijama i istraživanjima, moram da sakrijem da su mi otvorili srce. Ipak, političarima u jednoj ozbiljnoj kampanji emocije ne priliče.
