Jedan od načina kako ostati sam
Dok je južna polovina Zemlje tonula u san posmatrači su se bez šuma približavali. Svjesni ljudske slabosti, sna, polako su se rasipali po usnulom području . Onako, bez plana, nasumice su se dali u “berbu”. Pokupivši dovoljan broj “uzoraka” tiho su, kao i pri dolasku, napustili atmosferu…
-Hm, interesantan primjerak. Ko je ovoga pokupio?
-BiNiU iz dijela južne hemisfere. Zašto?
-Hm, vrlo jake moždane aktivnosti ima. Biće interesantno raditi na njemu. Pogledaj! Šta ti misliš?
-Da, vrlo rijetko. Šta si odlučio?
-Još ništa. Neka spava. Dok razmislim drži ga u tom stanju.
-U redu.
“Koliko potencijala ovaj čovjek ima. Tijelo mu je vrlo slabo, ali moždane aktivnosti su mu vrlo, vrlo velike. Pitam se šta radi u svom kratkom životu? Matematika, logika, umjetnost… Hm, u svijetu ljudi uvijek me nešto iznenadi. Ali nije odavno, nije odavno…”
-Da li si donio odluku? Meni je palo na pamet par ogleda…He, he, he…
-Ne!!! Zaboravi ovaj put! Postao si uvrnut! Pusti više njihove reproduktivne organe! Pokušaj miješanja vrsta propao je prije više hiljada godina! Prekini misliti o tome…
-He, he, he…
-I dalje to činiš?!!!
-A-hm, ne mogu si da pomognem. Dok ih gledam kako mijenjaju tjelesne tečnosti tijelo me golica. Prizvode neku nepoznatu hemiju, rekao bih. Šta nas u stvari dijeli od njih?
-Naše umne sposobnosti. Oni nikako sa shvate koliko bogatstvo imaju na svom planetu a nisu kompaktni sa njim i jedni sa drugima i sa univerzumom. Ipak, mi smo ti koji putuju galaksijom. Mi smo inferiorni. Njihova ograničenost me zbunjuje i s toga sam odlučio da ovaj primjerak unaprijedim. To je vrlo lako pošto je i sam vrlo napredan za ovu vrstu. Malo ćemo ga…pogurati.
***
“Nezaustavjiv tok događaja zadesio me je poslije mog -povratka. Sasvim nevjerovatno zvuči jer nisam nigdje niti otišao. Silvijina zgroženost mojom pojavom, mojim redovnim dolaskom u kasnim večernjim satima, izbacila me iz kolosjeka. Tu noć nije mi dopustila ni da je dotaknem. Objasnila mi je da me nije bilo puna četiri mjeseca. Gdje sam bio nisam joj mogao objasniti. Gledala je u mene kao u duha rekavši mi da je prijavila moj nestanak policiji, u glavi me već pokopala i oplakala i ne može da vjeruje da stojim tu, pred njom, veseo kao da se ništa desilo nije. Kao što i nije. Ja ne znam… Objašnjenje nisam mogao dati ni u policiji gdje su me nadugo i naširoko ispitivali o mom izbivanju.
Poslije te “prve” neprespavane noći pojavila se buka u mojoj glavi. Bio sam nesiguran odakle dolazi. Shvatio sam da nešto nije u redu kada nisam mogao zaspati niti noć poslije i mnogo noći nakon toga. Buka se polako počela bistriti i uspijevao sam da razaznajem -riječi. Čuo sam misli mojih sagovornika pa čak i sasvim običnih prolaznika.
Metež u glavi pokušao sam da objasnim svom psihologu koji je uvidio da je moj slučaj vanredno interesantan. Naredne seanse svodile su se na pogađanje karti, misli i slično. Iako sam govorio da je dosta nije prestajao. Uskoro sam bio u koži laboratorijskog miša jer se oko mene okupljao sve veći broj muškaraca i žena kojima sam svima pamtio imena ali sam u njima vidio samo dr. mr. prof. jer toliko su naglašavali u dijalogu svoju titulu da se njihovo ime skoro nije čulo. Njihovo znanje je ogromno ali slučaj poput mog prevazilazi njihove mogućnosti.
Moje učenje se ubrzalo, stizao sam ih. Moji refleksi su se ubrzali ali san dolazio nije. Onog trena kad sam osjetio da “pucam po šavovima” žarko sam zaželio da sam na drugom mjestu, plaži koja mi je ostala urezana duboko u sjećanju jer sam sebi obećao da tu vodim Silviju na medeni mjesec. Maldivi! I gle čuda: otvorivši razjareno oči shvatio sam da sam upravo na onoj plaži sa slike iz nekog prospekta. Huuu…bar više nisam bio “pacov”. Zaželivši zagrljaj moje Silvije sklopljenih očiju našao sam se u njenom krilu, njene dnevne sobe koja je mirisala na dunje. Zaleđena mojim naglim dolaskom i mojim objašnjenjem posmatrala me je sa nevjericom. Osjećao sam da je gubim. Ne osjećao -znao- iz njenih prestravljenih misli.
Sve više sam bio usamljen. Spas sam našao u biblioteci, velikoj nacionalnoj, čitajući o sličnim slučajevima nestanaka. Bože, gdje sam bio?...Slagao sam informacije bez mogućnosti njihovog brisanja a ni blizu rješenja mog problema nisam našao. Po noći sam surfao internetom i toliko zavidio toj mašini. Ta riječ “delete” dobila je dublje značenje.
Prekinuo sam druženja svakog tipa. Počeo sam pomjerati stvari pogledom, udebljao sam se. Moje slike postale su konfuzne poput mojih misli. Čak i zatvorenih očiju crtao sam remek-djela. Ništa više nije bilo nemoguće za mene.
Posljednji ispit mojih novih mogućnosti je upravo ovo što sada činim… oduvijek sam želio letiti. Čvrsto raširenih ruku, jako sklopljenih očiju uživao sam u šibanju vjetra osjećajući kako mi trga odjeću sa tijela. Trenutno nisam želio biti nigdje drugo sem u zagrljaju moje izgubljene ljubavi koja više nije želila čudovište kakvo sam postao…
***
-Ne, oni još nisu spremni za napredak. Ipak ih trebamo pustiti da se svi razviju prirodnim tokom…Hm, bio je to vrlo interesantan primjerak, vrlo interesantan…
