Uvijek se pitam koliko ljudi samo živi u neznanju, koliko jedinki maršira danom poput robota, prolazi kroz zlaćano jesensko predvečerje kao kroz najveću radost i najveću tugu nesvjesno, nedirnuto, nepomjereno. Ne primjećuju ni list, ni vodu , ni čovjeka, ni dijete koje se smije, ni napuštenog psa koji leži negdje na mokroj travi, niti starca koji svaki dan kopa po istim kontejnerima, ni najljepše zvjezdano nebo. Mirno, ti ljudi ne bacaju pogled u daljinu ni u blizinu, iznad ni oko sebe, samo hodaju. Žive. Misleći da je taj život tako jednostavno samo živjeti, da je dovoljno održavati vitalne funkcije stabilnima. Dok se meni život sastoji u stalnom padanju i uzdizanju, u stalnoj potrazi za duševnim mirom dok sama sebi stvaram tolika brojna pitanja i nemire da se sve u meni pomjera. Nikad nisam razmišljala o tome na sljedeći način, ali ne očitava li se baš u tome življenje? Time da budeš svjestan svega što se oko tebe dešava, da percipiraš, da razmišljaš o svemu, da stičeš utiske, da ih primaš kao svoje vlastite, da se čudiš svijetu. Skepsa kao stalno preispitivanje sebe, ispitivanje svog života i svojih principa, oduvijek je dio mene i mog razmišljanja. Ali da bi bili skeptični, moramo početi ispitivati sami sebe i svijet oko sebe, a to je mučno, čak i kada sebi ne nanosimo bol i ne činimo zlo rušenjem onoga u šta vjerujemo. Da li se toga ljudi toliko panično boje pa dok osjete jednu takvu potrebu odmah je zatome i ubijede sebe da za tim nema potrebe? Nevjerovatno je koliko smo krivih temelja i pretpostavki prihvatili kao naravne same za sebe, koliko smo dopustili i kao društvo i pojedinačno da nam vjerovanje bude glavni uvjet istine, a znamo da za vjerovanje opravdanje i utemeljenost uopće nisu nužni. I kad smo prihvatili sva znanja i naučili kako treba da se ponašamo, kako da mislimo, šta da radimo, onda ta naučena nužnost počne da pritišće i mi joj se pokorimo poslušno dok nas ne dovede do ravnodušnosti. Međutim, naučiti definiciju iz nekog udžbenika nije isto što i osjetiti, vidjeti. Spoznati. Opravdava li besvijest onih nad kojima se sila vrši vršenje te sile, represiju? Je li moralno i etički biti pasivan i nezainteresiran i onda tražiti pravo na život?
