Sigurno, sasvim sigurnim koracima, idemo onuda kuda se češće ide. Put kojim se sigurnije ide je put sebe, a ne tuđe magle. Oni koji najbolje prodaju maglu su popovi, političari i privatnici. Jedni druge finansiraju u svom naumu da začaraju naciju „sigurnim“ stavovima, tabuima, dogmama koje se oslanjaju na siguirne događaje i konstrukcije. Kako čovjek da bude siguran kada jedino sa sigurnošću možemo reći da smo propali načisto od sigurnih i provjerenih tvrdnji, a pogotovo onih bezazlenih i duhovno smjernih, nadasve skrušenih stavova nekih sveštenika, bilo da su političari ili stvarni teistički popovi.
Ocrnjen jedan vremenski period, iskasapljena stvarnost i uzurpiran prosrtor za normalno rukovođenje iste one stvarnosti koja vodi ka egzistencijalnom riješavanju problema malog čovjeka, dovodi do animalne potrebe da se sve negira i uspostavi sledeći samožljivi, individualni sistem vrednosti, koji bi da bude „pravedan“. Pravedan za neke, poguban za mnoge. Kristališući teoriju današnjice dolazim do frapantnih zaključaka koji postaju rana tvrdnji o unitarizaciji nacionalnog bića i oživljavanju države koja bi da izađe iz sekularizma (iz mraka bezbožstva). Kada vidimo vlasteline religije, ne možemo da se ne narugamo i ironično ne zavapimo. Pa to tako nekako onda i zvuči na moj način:
Marks je materijalista, jeste! Marks je rekao nešto o „opijumu za narod“ , jeste! Marks je bio u zabludi kada je teoretisao o kapitalu i priželjkivao teoretsko rešenje, donekle u pravu, al ipak u zabludi na kraju. Komunizam je slomljen, a sada mogu da odahnu privatnici i popovi. Političari su vazda političari. Oni su govnari bili i dok je trajao marksistički oblik vladavine, bar kod nas na Balkanu. Al da se ja vratim na skrušene popove, nekako su mi tako dragi da ih srećući na ulici volim pozdravljati sa akcijskim „zdravo, zdravo, zdravo“. Oni su ljudi od akcije, dakle marksisti. Vole da imaju skupa kola, da imaju vikendice, da se šepure sa mobilnim uređajiima, GPS-ovima, lap top-ovima i ostalim blagodetima pod božijom kapom nebeskom. Oni najbolje znaju da žive život jednog klasičnog balkanca, tajkuna, domaćinskog rodoljuba, lingviste arhaizma, (jer njima je svaka druga opštežiće, akatist, psaltir, liturgija, blagočestivost, smiraj, jurodivost, upokojenje i td ) a ustvari su obične švalerčine.
Kod njih je sigurno je jedino to da je narod jako loš. Ne ide u crkvu, ne celiva, ne dariva, ne moli se, ne živi Hrišćanskim duhom, a hoće da živi dobro. E pa ne može brate mili. Pop jedino ima pravo da živi dobro, jer se moli, celiva i hrišćanski ponaša (za naše oči oponaša), a zato i ima. Ko je njima dao sve što imaju, nego onaj kome se mole. Onaj kome se mole, uvijek je davao šakom i kapom, njegove ruke su nudile svakojake blagodeti, negove misli su bile uvijek sa njima, bodrile ih u svemo što rade, kazivale kako će ostat sa njim i narodu činiti uslugu kakvu zaslužuje. Po nepisanom i pisanom pravilu narod mora da živi siromašno, a njegovo je carstvo božije kasnije. Popovi su izuzetak, njihovo je carstvo i na zemlji kao i na nebu. Sve što rade On im plaća. Ko je platio silne automobile na lizing dignute i stanove u najboljim zgradama nego On koji daje i šakom i kapom. Čak je ta sigurna ruka spasa dala povlaštene položaje popadijama i onima koji žive po svetim pravilima i nikad ne varaju boga kome se mole.
Ne varajući boga, stižemo i do konzumenata takve vrste podvižnoštva, a to su oni koji su spremni zarad boga da se odreknu svega što ti život pruža. Ta stvorenja su obično na margini društva, oni nemaju ništa i srećni su zbog ništa jer osim nesvjesti u njihovim glavama nije ostalo ništa vredno „lošeg materijalizma“. Konzument religijske katarze će sve da uradi kako bi našao put do raja. On je, u najčešćem broju slučajeva, nekadašnji ovisnik o raskošnom životu ili je prosto rođen takav „ bezgranično srećan“. Nagrada sledi na kraju balade, ovaj život ionako nije bitan. Ako već ovaj život nije bitan, zašto se popovi ne odreknu njega, zašto haljine onako Hrist ne podjele siromasima i ne učine za svog bijednog, džeparoškog, skrivenog, lažnog života nešto korisno i dobro.
Ova zadnja rečenica, gore, me je natjerala da se uozbiljim i ne budem ironičan više. Čast izuzetnim duhovnicima, kojih je sve manje, gotovo nikako ili ih više i nema, a onda ako ih nema, ne izvinjavam se nikom. Dakle zašto se ne opredjele za ono što propagiraju. Da li vide da su njihovi sledbenici sve više ubogi i gladni. Da li vide da je onaj prosječni nesrećnik koga oni tješe dogmatskim izrazima „nisi ti čedo lud nego jurodiv“. Da li vide da neki drugi ljudi koji su iole normalni okrenuli drugi točak ove piče i otišli da traže sreću u nakaradnom materijalizmu. Da li vide popovi da je materijalizam proždrao njih same, ustvari da su oni rak rana vlastite požudne stihije laži koja ždere društvo iz dana u dan. Ne čude me političari i privatnici, ti su se borili za ove „vrijednosti“, al me čude oni koji pričaju o Bogu i postu, priželjkivajući mrs rimskih orgija. Istok nas je napustio onoga momenta kada smo ga uzalud uzeli u svoja usta. Nama i našem sveštenstvu se dogodila stvarnost oličena u rečenici novozavetnog pravila „ ne uzimaj zalud u usta ime Gospoda Boga svoga „ . Taj zalud i uludo potrošene vijekove stradanja su obesmislili generacijama koje su proizviodile „sluge Božije“, školujući ih da na pravilima materijalne samsare. A „jurodivi“ su izdani od svojih gospodara i postadoše dvorske lude. Bolje bi im bilo da traže spas u hemiji, jer ono što može da im pruži pop je fišek zjale i paralaže, a hemija bi im bar malo ublažila one nervne muke koje ih ustvari muče. Neće u pakao, lud čovjek, zbog jednog bensedina. Najgora je droga, ona droga koja se servira hladna, dok se vapeće oči željne utjehe susretnu pred oltarom sa lažnim mirom i tišinom. Naravno tišinom, jer osim zatvorenih usta, i nismo korisni, samo ćuteći smo korisni i potrebni. Ta obmana boli najjače. Tu padaju sve duše, i tu se otkriva ustvari ko se kome i čemu moli.
Ja sam možda grub, ali nemam namjeru da budem mlak, jer po opet nekoj religijskoj, „mlake izbljuvaću iz svojih usta“, dolazim do saznanja da je bolje reći da ne valja nego sakupljati u sebi otrovne dogme i smutnje. Sa druge strane možda sam hladan na stereotipske religijske vještine, al opet je bitno da nisam mlak, hladniji je pogled političara, privatnika i popova na moje probleme, a „jurodiv“ nemam namjeru da budem bar još dok nisam pustio misli pod tuđu čizmu i na ispašu „smernih, skrušenih, bogobojaznih, poštenih“ i gojaznih lučonoša.
I kada sam Bog okrene svoju strelu na njih i primjera radi; gromom bombarduje hram, oni kažu da je narod kriv zbog toga. To me podsjeća na one iste Hristove muke na golgoti, dok je istog dana nevrijeme u hramu isparalo zavjesu, i tada su rekli sveštenici i fariseji da je narod kriv, a ne njihova loša promisao i lažna religioznost. Oni će uvijek da nađu razlog o krivom narodu uprkos zakonima koji im se jasno govore sa tog inicijacijskog neba. Danas dok ove redove pišem, sjećam se sebe, jer sebe mogu jedino da se sjećam, onakvog glupog i sljepog vjerujućeg da će da se promjeni društvo i da će mi biti bolje kad se samo dotjera u red. Šta da se dottjera i kad? Društvo se neće samo od sebe promjeniti dok ga čovjek ne promjeni. Čovjek je tvorac svoje sudbine i kroz Boga i kroz svjetovnost. Oni koji me pamte, kao mene, mogu slobodno da me zaborave, jer ja nisam ja, već čovjek malih dimenzija i običnog shvatanja. Kada bih želio da budem pop, morao bih da se ubijem. Ja ustvari jesam neka vrsta popa, onoga koji ne vjeruje u vjerovatnost, već u istinitost navoda koji su oko mene. Aleluja.
I ne vjerujem da bih mogao nešto u korist današnjih vračeva bilo šta da kažem. Jedan lokalni zgubidan i neradnik je rekao jednu dobru rečenicu „ Što je primitivnija sredina, to je vrač jači“. Od budale ponekad i možeš ponešto da naučiš. Toliko da zatvorim i zaokružim misao!
