Danas nismo ništa radili, dosađivali se u Ibraginoj kafani pored glavnog puta, što vodi prema Sarajevu.
Nijemo se gledamo, ispijamo kahvu i tražimo duhove iz starih vremena.
Ima dva sata kako gledamo kroz pendžer, a prazni stari filddžani, kupljeni negdje na nekom bazaru, svjetlucaju još uvijek u mračnoj i zadimljenoj kahvani.
Blatnjavom carskom džadom su uvijek prolazile vojske prema Sarajevu, a mi ko'za inat danas pogledamo neku vojsku.
Koja li' će vojska danas proći ?
Od kako je vjeka, ovim putem prolazile su svakakve vojske, stasiti mladići u sjajnim oklopima, pozlaćenim uniformama i crvenim odorama.
Kako su samo ponosito znali nositi barjake, čovjek bi' pomislio da će daleko dogurati, a kad li'ono ni do Doboja ne stigoše.
Imade vojske što se vrati za par dana, ponekad se vrate za mjesec, a neki ostanu i više godina.
A oni koji ze zadrže nešto duže, ostanu ukopani negdje pored puta.
Na žalost !
Mnoge majke čekale su negdje daleko svoje drage sinove, koji se nikad više neće vratiti.
Seja je zaplakala za bratom, ali djevojke se za drugog udaše.
"Pogledaj Ibraga, na carskoj džadi se opet diže prašina."
Vraćaju se vojaci umorni od puta, izranjavani, a priča se uz kahvu da je dosta poginulih.
Osvajaju vojnici nove krajeve za svoje imperatore, kraljeve, careve, vlasteline, feudalce i moderne tajkune...
Bog'me vraćaju se pokunjeno, izranjavano i prorijedženo !
Mi ispijamo kahvu i gledamo kako karavana vojske prolazi.
Zar mislite da ova naša šutnja nije borba ?
Jeste borba za našu djecu i njihovu budućnost.
Jaka budućnost, kad se stalno ista ponavlja.....
"Ja'šta, tako nam i treba !"
Ko'zna zna....
