Mahalski "Učo" !
Svakog dana prolazim ulicom pored bivše Osnovne škole u Bosanskom Brodu i malog parka sa žalosnom vrbom ispod koje je nekada bila bista Drage Vidosevića.
U produžetku je siva zgrada u kojoj su uvijek sjedili veliki ljudi zaslužni za napredak i procvat ovog našeg malog mjesta.
Prije škole je bosanskobrodska džamija ispred koje je nekada bila fontana sa uredjenim haremom i ogradom od kovanog gvoždja u betonu.
Iza nje je bilo veliko mezarje, a sada je tamo ogromna zelena livada, prorjedjeni drvored i asfaltni put prema sportskoj dvorani.
Preko puta ulice je bila jednostavna kuća na kat i skromna slastičarna.
Malo dalje prema centru je knjižara, gdje su nam roditelji, svake školske godine kupovali nove knjige..
Sa ulice se ulazilo u staru školsku zgradu na ogromna i teška drvena vrata, masivnim i širokim stepenicama.
Nekada je ova ustanova bila puna života i omladine, a sad izgleda pusto i napušteno.
Zbornica je bila prepuna učiteljica i ogromnih dnevnika sa imenima učenika.
Škola je obično radila u dvije smjene, a školski sat nam je nekada bio ko' godina.
U velikom dvorištu iza zgrade učenici su čekali na prvo zvono i strmim stepenicama trkom ulazili u školu.
Na kraju školskog dvorista, prema pruzi, nalazila jos jedna zgrada za starije osnovce, koja je kasnije proširena i modernizovana.
Godinama je broj stanovnika ovoga grada rastao, škola je postajala sve manja, a broj učenika iz godine u godinu se povećavao.
Povremeno se školska nastava izvodila u starom garnizonu ali i drugim dijelovima grada.
Širenjem urbane gradske sredine prema Skelama i Brodskom polju, pravi se jos jedna osnovna škola, koja će postati i jedina škola za osnovce.
Znanje smo uglavnom stjecali od nasih učiteljica, a učitelja u moje vrijeme nije bilo.
Svi se sjecamo učiteljica koje su nam bile drage i povremeno zamjenjivale majku.
Pojedine učiteljice su cijeli svoj zivot posvetile odgoju mladjih naraštaja i ispratile bezbrojne generacije osnovaca.
Nekada su morale zbog nase nediscipline primjenjivati i strozije pedagoške mjere, koje su imale pozitivan utjecaj na nase ponašanje.
Na ogromnim tamnozelenim školskim tablama u velikim učionicama smo učili pisati prva slova i brojeve, a učiteljice su nas ćesto ispred njih izvodile i propitivale.
Svi se mi prisjećamo učiteljica, a šta je sa nasim učiteljima ?
Bilo je u nasem gradu učiteljica i učitelja, ali jedan mi je ostao upečatljiv za cijeli život.
Ne tako davno u našoj mahali smo živjeli i družili se sa komsijom koji je po struci bio učitelj.
Stariji mahalčani se vjerovatno jos uvijek prisjećaju "Uče" iz nasega sokakaka.
Svi smo poznavali Ishaka Omerbasica- Ucu, jednostavnog i skromnog čovjeka, uvijek spremnog na razgovor i šalu.
Učo je svakog radnog dana sa braon torbom u jednoj ruci i kišobranom u drugoj, po kiši, snijegu i suncu zurio na autobusku stanicu.
Svi su jutarnjim autobusom putovali na posao prema gradu, a on je sjedeći u autobusu, često sam putovao u suprotnom smjeru prema prvim podrucnim osnovnim školama.
Posao pedagoga obavljao je sa uživanjem i nikada se nije žalio na svakodnevno vozarenje.
Svoje znanje je prenosio i učio generacije osnovaca pisti i brojati.
Preranom smrću nasega "Uče" gradski osnovaci nikada nisu dobili priliku upoznati ovoga izvrsnog pedagoga i učitelja.
Od tada je prošlo jako mnogo godina, ali je ostala prića u mahali o nasem "Uči".
.....Sad kad prolazim glavnom ulicom uhvati me neka tuga što ne čujem školsko zvono i veselu djećiju graju.
Osjećm da je dio mene potonuo sa praznom i pustom školom iz moga djetinjstva.
Sa suzama u očima i ubrzanim korakom prolazim pored uspomena koje se vise nece vratiti.
Na kraju puta svi smo završili škole, al' životnu mnogi neće nikada............
Svakog dana prolazim ulicom pored bivše Osnovne škole u Bosanskom Brodu i malog parka sa žalosnom vrbom ispod koje je nekada bila bista Drage Vidosevića.
U produžetku je siva zgrada u kojoj su uvijek sjedili veliki ljudi zaslužni za napredak i procvat ovog našeg malog mjesta.
Prije škole je bosanskobrodska džamija ispred koje je nekada bila fontana sa uredjenim haremom i ogradom od kovanog gvoždja u betonu.
Iza nje je bilo veliko mezarje, a sada je tamo ogromna zelena livada, prorjedjeni drvored i asfaltni put prema sportskoj dvorani.
Preko puta ulice je bila jednostavna kuća na kat i skromna slastičarna.
Malo dalje prema centru je knjižara, gdje su nam roditelji, svake školske godine kupovali nove knjige..
Sa ulice se ulazilo u staru školsku zgradu na ogromna i teška drvena vrata, masivnim i širokim stepenicama.
Nekada je ova ustanova bila puna života i omladine, a sad izgleda pusto i napušteno.
Zbornica je bila prepuna učiteljica i ogromnih dnevnika sa imenima učenika.
Škola je obično radila u dvije smjene, a školski sat nam je nekada bio ko' godina.
U velikom dvorištu iza zgrade učenici su čekali na prvo zvono i strmim stepenicama trkom ulazili u školu.
Na kraju školskog dvorista, prema pruzi, nalazila jos jedna zgrada za starije osnovce, koja je kasnije proširena i modernizovana.
Godinama je broj stanovnika ovoga grada rastao, škola je postajala sve manja, a broj učenika iz godine u godinu se povećavao.
Povremeno se školska nastava izvodila u starom garnizonu ali i drugim dijelovima grada.
Širenjem urbane gradske sredine prema Skelama i Brodskom polju, pravi se jos jedna osnovna škola, koja će postati i jedina škola za osnovce.
Znanje smo uglavnom stjecali od nasih učiteljica, a učitelja u moje vrijeme nije bilo.
Svi se sjecamo učiteljica koje su nam bile drage i povremeno zamjenjivale majku.
Pojedine učiteljice su cijeli svoj zivot posvetile odgoju mladjih naraštaja i ispratile bezbrojne generacije osnovaca.
Nekada su morale zbog nase nediscipline primjenjivati i strozije pedagoške mjere, koje su imale pozitivan utjecaj na nase ponašanje.
Na ogromnim tamnozelenim školskim tablama u velikim učionicama smo učili pisati prva slova i brojeve, a učiteljice su nas ćesto ispred njih izvodile i propitivale.
Svi se mi prisjećamo učiteljica, a šta je sa nasim učiteljima ?
Bilo je u nasem gradu učiteljica i učitelja, ali jedan mi je ostao upečatljiv za cijeli život.
Ne tako davno u našoj mahali smo živjeli i družili se sa komsijom koji je po struci bio učitelj.
Stariji mahalčani se vjerovatno jos uvijek prisjećaju "Uče" iz nasega sokakaka.
Svi smo poznavali Ishaka Omerbasica- Ucu, jednostavnog i skromnog čovjeka, uvijek spremnog na razgovor i šalu.
Učo je svakog radnog dana sa braon torbom u jednoj ruci i kišobranom u drugoj, po kiši, snijegu i suncu zurio na autobusku stanicu.
Svi su jutarnjim autobusom putovali na posao prema gradu, a on je sjedeći u autobusu, često sam putovao u suprotnom smjeru prema prvim podrucnim osnovnim školama.
Posao pedagoga obavljao je sa uživanjem i nikada se nije žalio na svakodnevno vozarenje.
Svoje znanje je prenosio i učio generacije osnovaca pisti i brojati.
Preranom smrću nasega "Uče" gradski osnovaci nikada nisu dobili priliku upoznati ovoga izvrsnog pedagoga i učitelja.
Od tada je prošlo jako mnogo godina, ali je ostala prića u mahali o nasem "Uči".
.....Sad kad prolazim glavnom ulicom uhvati me neka tuga što ne čujem školsko zvono i veselu djećiju graju.
Osjećm da je dio mene potonuo sa praznom i pustom školom iz moga djetinjstva.
Sa suzama u očima i ubrzanim korakom prolazim pored uspomena koje se vise nece vratiti.
Na kraju puta svi smo završili škole, al' životnu mnogi neće nikada............
