„Koliko su danas jedan i jedan?“-upitah kćerkicu koja je radila zadaću iz matematike.
„Dva.“-odgovori mi kao iz topa.
„Malo.“-mrzovoljno sam se češkao po bradi.
Presabirao sam sve troškove i račune. Oduzimao od plate i dodavao. Rezultat je uvijek bivao sve gori. Po mojoj računici mjesec nikako ne bi trebao da traje duže od nedelju dana. Sve ono poslije može da se nazove opstanak.
„ A jel se još uvijek „e“ piše okrenuto prema vratima.“-ponovo upitah kćerkicu.
„Piše. Samo učiteljica u dnevniku kad piše „e“ okreće ga prema prozoru.”
Slegnuo sam ramenima. Čitav život mi jedno govore, drugo misle, a treće pišu. Evo čujem i premijera kako se hvali kako izlazimo iz recesije. Podatak da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu duplo veća od moje plate jasno mi govori da neko od nas nije savladao matematiku. Za takav odgovor u školi bi ga prozvali „biserom“.
„Uz onakve bisere na vlasti, narod će to sve lako pozlatiti.“
Neko je pozvonio na vrata.
„Ja ću.“-ustao sam i krenuo prema vratima.
Uredno počešljan neznanac, sa puloverom, ispeglanom košulljom i kravatom na vratima mogao je značiti samo jedno.
„Neka hvala.“-zahvalih se neznancu koji se samo smiješio dok sam zatvarao vrata.
Vratih se u kuću.
„Ko je to bio?“-upita me supruga.
„Ako se matematika nije mijenjala onda je to Jehovin svjedok.“-rekoh.
„Kako znaš?“-opet pitanje.
„Da su bila dvojica to bi već bili svjedoci.“-odgovorih ponovo uzimajući olovku i iznova se bacajući na račun.
Matematika je čudo. Uvijek ima odgovore na sve.
