Do koje granice seže ljudska sujeta?Mislim da je na to pitanje nemoguće odgovoriti.Svi se bavimo nametanjem sopstvenih aduta, ističemo krasne atribute i nadamo se da će nagrada doći u vidu trenutnog trona, pa makar na pet minuta, bilo to u društvu, braku, na radnom mjestu ili ne daj Bože u politici.Gladni smo komplimenta, osmijeha i otvorene podrške.
Kad je radno mjesto u pitanju neki su kao leden brijeg, pa njih ništa ne može pokolebati na putu ka povišici.Hladni i dostojanstveno, pa i preko leševa ako treba.Drugi su umiljati, puno pričaju i često preuzimaju ulogu klovna stvarajući među monotonim saradnicima(čitaj nijemim promatračima i hodajućim magnetofonima) iluziju simpatične osobe u kolektivu, dok s druge strane svakodnevno i domišljato šefu ljube dupe na 1001 način.Žongliraju tako vješto između sitne raje i glavonja.Za takve nema zime.Oni opstaju poput ambrozije.
Imamo i slijepe putnike, tj. one koji redovno dolaze na posao, ali za njih niko ne zna i niko ih ne trača po kafama.Odrade normu bez facijalne ekspresije i tutanj kući na seriju.Tu su i mrgudi.Mala plata, rate kredita, rade ko mazge, djeca popiše pamet.Vazda nešto rondaju i valjda im bude lakše kad na tajk način ispoljavaju nakupljeni bijes i frustracije zbog evidentnog životnog promašaja(inventura mozaika uspomena, hiljade propuštenih prilika i vjećito šta bi bilo kad bi bilo?).
Soleri su rijetka pojava.Ne uklapaju se u šablon jer tu uglavnom nisu svojom voljom, već ih je kao neka muka natjerala.U većini slučajeva smatraju da vrijede više od ostalih, te da se njihov rad ne cijeni ni približno koliko bi valjda trebalo.Obično su dobri u svom resoru ali ih zbog prizme čopora prati glas asocijalnih i prepotentnih tipova.
Lažno sretni su po sebe najgori, osim ako ispod tepiha nemaju instaliran bezdan da sve laži tamo strpaju.Širok usiljen osmijeh, pa moja kućica, moj/a muž/žena, moja dječica divna, moje knjige, moja putovanja... kao da na pijaci prodaju idilu.Naravno u većini slučajeva ako malo zagrebete po površini ispliva klasična bosanska dijagnoza sa ukusom čemera, te širok dijapazon neizlječivih kompleksa.Ideal je fikcija po defaultu.Naklon do poda rijetkima koji su spoznali tu činjenicu i tako nošeni zdravim racijom postali vlasnici iskrenog osmijeha koji po automatizmu reflektuje unutarnji mir.Oslobođeni bremena taštine od malo umiju da naprave mnogo.
Idemo dalje.Neshvaćeni talenti bombardiraju euforično s idejama koje niko ne shvata ozbiljno.Obično su friški i zeleni pa im treba malo vremena da se asimiliraju u sivilo rutine.Nakon što anuliraju centar za inovativnost u mozgu i oni postanu dio platne liste.
Ne mogu da ne spomenem učestali fenomen u kolektivu.Pozitiva po službenoj dužnosti je poput dokumenta iz baze Dejtona.Restriktivna i vještačka.Stvara lažni dojam harmonije i medjuljudske tolerancije.Takozvani mir pod presijom.Nije to japanska polufanatična pozitiva gdje vorkoholičari ne mogu obuzdati glad za progresom nacije.To je naša licemjerna nota.Izvarani, izlagani, iskorištavani, zloupotrebljeni krijemo lukavu lisicu u sebi i smješkamo se sa distance "dragim" kolegama.Ne znam dosta toga , al jedno mislim da znam.Kad okupaš avlijanera ili psa lutalicu u najskupljoj kupki on i dalje ima stotinu očiju i nikad neće imati glupkasto simpatični pedigre pogled simpatičnog retrivera.
