Jedna od tema koja ovih dana plijeni pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini je pokretanje inicijative o izgradnji autoputa Beograd –Sarajevo. Ideja je nije nova, ali je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić prošloga mjeseca pokušao maksimalno konkretizovati, dovodeći tako vladajuću političku garnituru u našoj zemlji pred svršen čin. Ostalo je istorija. Svjedočimo “pregovorima” o mogućim trasama nemogućeg autoputa.
Da bi razumjeli zašto je taj autoput u ovom momentu, sa ovakvim ljudima i pod ovakvim okolnostima nemoguć, potrebno je odgovoriti na dva jednostavna pitanja. Prvo, zašto se uopšte putevi grade, to jest koja je njihova osnovna svrha. I drugo, na koji način vladaju političke elite u Bosni i Hercegovini-iste one koje bi trebale da pokrenu gradnju ove saobraćajnice.
Svaka definicija bilo kakvog puta, ceste, magistrale ili autoputa, neizostavno u sebi sadrži riječ povezivanje. Povezivanje teritorija, gradova, industrijskih i drugih centara… Jednom rječju -povezivanje ljudi.
Sa druge strane, definicija načina ili filozofije vladavine u Bosni i Hercegovini u proteklih dvije decenije može sadržati sve i svašta, ali nikako riječ povezivanje. Pogotovo ne povezivanje ljudi.
S tim u vezi, kada je u pitanju dionica zamišljenog autoputa koja bi trebala ići kroz Bosnu i Hercegovinu, zajedniči sadržalac trasa koje se pominju kao opcije je upravo povezivanje-ali ne bilo kakvo, već povezivanje građana dvaju entiteta. Tako bi se lakše i brže kretalo, sklapala poznanstva, više viđalo, više i češće razmijenjivala iskustva, više razgovaralo i dogovaralo, razvijalo poslovne i svake druge veze. Više bi tako običan čovjek znao o onom drugom i “drugačijem” običnom čovjeku sa “one strane”, o njegovim životnim brigama, strahovima, prevarama i zabludama. A znati više o onom drugom znači znati više i o sebi, znači manje se plašiti, manje biti podložan manipulaciji. Znati i vidjeti više, na kraju, znači i više misliti svojom glavom. A početi misliti svojom glavom znači početi promjene-prije svega sebe a onda i svega oko sebe. A vlast ko vlast, ne voli promjene. Pogotovu ne ovakva vlast.
Jer jako je puno ona uložila sve ove godine da torove drži odvojenim na sve načine-ekonomski, politički, istorijski,kulturološki, medijski…. Ista matrica primjenjena je i na saobraćajne veze te se i ovo malo što se gradi gradi isključivo unutar svojih interesnih zona. Povezuje se Banjaluka sa Bijeljinom, Dobojem i Prijedorom, Sarajevo sa Zenicom i Tuzlom, Mostar sa zapadnom Hercegovinom, dok konkretnih radova na spajanju kvalitetnim saobraćajnicama Bihaća i Banjaluke, Banjaluke i Tuzle, Sarajeva i Banjaluke, Mostara i Bihaća itd., nema ni u najavama. Autoput Beograd-Sarajevo čak i u samoj ideji remeti i nagriza tu matricu. Autoput Beograd- Sarajevo traži dogovor, traži interakciju, traži integraciju, traži dobronamjernost ka građaninu, traži sve čega dvije decenije nema.
Ali džaba. Građani i pored svega sjede, prate “pregovore”, i po kućama, kafanama i društvenim mrežama sa žarom raspravljaju o tome koja dionica treba da dobije prednost, očekujući i dalje, iz samo njima znanih razloga, da ih spoje oni koji žive od njihovog razdvajanja.
Denis Čarkadžić
#FrontalBlogChallenge
