Ne mogu da shvatim te ljudske oblike koje tuđa bol ne dodiruje. Koji negiraju, omalovažavaju i imuno na sve gledaju kao na pozorišnu predstavu.
Pitam se kako ti ljudi grle svoju djecu, da li su sretni jer su im sretni, da li se ponose što rastu i izrastu.
Pitaju li se koga grle majke ubijene djece, da li one za sreću znaju, čemu se nadaju, da li sanjaju ili sahranjene nazor život žive.
Pitam se je li strah te oblike ljudi kroz život ići i boje li se cilja na koji će na kraju stići.
E oblici što na ljude sličite...
Ne tražite riječi...samo šutite...danas šutite.
Ne može se riječima opisati praznina.
Ona je puna i teška.
Toliko teška da je malo onih koji je mogu živeći nositi.
Ne može se riječima opisati osjećaj koji kida utrobu dok gledaš kako majka ljubi hladni kamen... jedino što još može dodirnuti.
Nesnošljiva besmisao i bol.
Ne možeš se spasiti.
Naopačke razapet samo možeš disati.
