Nije mi namjera da u vremenu pronalazim sentimente. Svako vrijeme ima neki određeni code koji nosi i čemu se pokorava. Ovo vrijeme o kom ću govoriti nije se pokoravalo ničemu. To novo vrijeme koje je sada samo žuta fotografija je isto vrijeme koje će i ovaj moj tekst da požuti i ostavi ga na milost nečemu i nekome, na milost kritici i debati.
New Wave je svoju priču počeo za mene jako davno, ali isto tako za mene jako blisko. Prvo što sam shvatio kod tog vremena je, da neki klinci iz gimnazija Beograda nisu mogli shvatiti poentu sopstvenih afirmacija. Bili su jako stari za svoje godine, a to nisu shvatali i nisu ih shvatali. Za njih se govorilo da su neodgovorni i brutalni, te da su loš primjer omladine. Brzo su prekinuli da izražavaju svoje samoupravljačke termine, jer je primjećeno da u kućama vrlih moralista ima nekog ko upravo radi na planu da bude dio generacije koja se ne pokorava stereotipima.
Oni su bili djeca očeva oficira i političkih radnika, pa i ostalih.
„Seti se dana kad su ulične tuče bile ispit za dečaštvo,
Opiši mi reči koje jačaju ruke, crtaj Konan , zmaj, JNA.“
(Ruke EKV)
Njihova ideja je bila „Weltzsmertz“ i njome su zaplovili na uzburkan okean svojih očeva i majki. Oni su bili odgovor na sve one sive zgrade brutalističke košnice koja je počela da se puni došljacima koji govore jezikom lokalnih dijalekata i čije žene nose „Borosane“. Oni su bili djeca onih koji su se budili „rano izjutra“ i čije su ruke bile jače i veće od solitera. Oni su mogli sve. Oni su htjeli i bili su sve, za sebe i još po nekog, meni na primjer.
Junaci mojih tajnih metamorfoza u parku pred djevojčicama, sa tijesnom kožnom jaknom koja je mirišala na after shave, koji sam stavljao na njen svinjski velur (kako bi ispalo da se brijem). Junaci mojih scena pred ogledalom, kada sam namještao kosu u stilu nekog mog imaginarnog poznanika sa kasete PGP-a koji je imao nadimak „Cane, Čavke, Švaba“... i td. Moji junaci koji su jednostavno govorili o smrti i životu, o ljubavi i bolu, o visinama i ponorima, o meni, o meni....i opet o meni. Junaci koji nisu nosili revolver, koji nisu pucali, koji nisu imalli velike mišiće i koji nisu vozili crne automobile i motore, a bili su strašni. Junaci koji su naoružani Fenderima i Gibson ubojitim oruđima stvarali atmosveru estetičkog rata pred istim onim ogledalom na kom sam imitacijama pokušavao shvatiti poentu teksta i motorike jednog rokera koji se rađao u meni. Pa ipak poslije toliko prakse, nisam postao roker. Postao sam nekako sve odjednom. Naučio sam da se ne pokoravam kolotečini i da pjesništvo ne uzimam kao instrument u svoje ruke. Poezija nije ona otrcana fraza o peru „braća po peru, pero i mastilo, guščije pero“ i tako dalje, već je poezija živa stvar koja se bavi i ona sama izučava život jednog ispitanika, a mi kažemo pjesnika.
Taj utihnuli zanos moje mladosti i poslednje rock epopeje stapao se sa najosnovnijim potrebama da se čovjek iskaže. Ja tada nisam imao priliku da kažem sve što sam htio, ali oni su govorili u moje ime. Oni su bili moji advokati i moja glavna referenca za povoljne misli u nepovoljnom vremenu. „Da li sam to ja ili odsjaj moga gašenja“ u vremenu ideološki nepovoljnih prilika koje stežu kandžama sve ono lijepo što se može izdvojiti u tom užasnom vremenu istorijskih nepodobnosti.
Da li je moje dječaštvo bilo kao njihovo, na razmeđi polarnih kovitlaca i da li će se poslije ove moje generacije govoriti u ime nas i naše ideje, to ne znam, ali znam da rock n rollu mogu zahvaliti jednu stvar, a to je da me nije navodio na dosadu oličenu u jednoj rečenici „Kompromisna igra za mene i za tebe“ i upravo se beskompromisno dogodilo sve u meni i odvelo me nekim svijetlijim stazama gdje sam ja bio svoj i nikako drugi, treći, peti stanovnik košnice koji jede banane sa TV mašinerije. Pitam se dal ćemo nekim novim klincima biti dozvoljeno da se identifikuju dovoljno zdravo u vremenu apsolutne kontrole, društvenih mreža i velikog brata. Od rock n roll-a ostalo je samo izračunavanje u gigabajtima i datoteke u binarnim sistemima nekih kompjutera zajedno sa svim smećem protiv koga se taj pravac filozofije mladih borio. Ostala je arheologija i opet je pobijedila, a istorija da se bori sa mišljenjem vječitim krakovima sopstvene hobotnice.
Rock danas : Na krajnjoj liniji odbrane, Na starim slikama, Na raspeću, Na festivalima koji se jedini bore da očuvaju zaleđene momente u vremenu, da vrate kinematografski unatrag rolnu jednog dobrog filma. Tu se svakako nalazim, tu u publici gdje se ravnice stapaju sa brdima i labudovi pjevaju zadnji put zanosno i raskošno u čitavoj svojoj igri. Izgledalo je kao da nikad neće prestati i nije, sve ostalo je prošlo. Rock n Roll ustvari postaje stvarnost a Novi Talas ustvari nije pomjerio zemlju, ali gle čuda ...“i onda čujem loše vesti kruže gradom...i onda čujem“...
Niko, niko....kao ja!!!!!!!!
