O glavi nam rade „džukele“
„Digni ruku, digni obadve, digni ruke od svega nemaš kartu ni do Prištine!“ Uvodni stih je tu samo da nas malo prizemlji. Ja sam sad sigurna da Kosovo s uvođenjem viza građanima Bosne, a bome i Hercegovine nije moglo ništa pametnije učiniti da se zaštiti od nasilnika. A pošto su digli ruke od putovanja po bijelom svijetu, naši političari i velike glave (u svakom smislu te riječi) odlučili su da se „late“ puške i da tako riješe problem broj 1, inače od „vitaltnog nacionalnog interesa“ u Bosni i Hercegovini i pobiju pse lutalice. Dokle ide glupost ovog svijeta, pih, tačno to „više ne bi ni pas s maslom mog'o pojest“. Bilesi, psi lutalice su postali veoma opasni po nas jer laju, hodaju ulicama, napadaju djecu. A ko to kaže, pa niko drugi do onih koji ulicama i ne hodaju. Oni se vozaju. A njihova djeca daleko su i na sigurnom sa džinovskim stipendijama, u dalekim zemljama za koje, eto, ne treba viza. A za ostale građane briga njih. Pošto je većina naših političara sišlo s planina pravo u fotelje oni su, iskompleksirani ljud, šta ćemo, odlučili da riješe naše probleme tako što će pobit pse lutalice. To rade zato jer su previše susreta s psima imali u svom djetinjstvu, kad su takvi kao oni radili ono za što su možda jedino i sposobni – čuvali ovce, a i tad to nisu mogli bez pasa. Da bi zaboravili tužne uspomene i riješili se kompleksa, riješit će se i naših pasa lutalica, a koje su slični kreteni poput njih doveli u gradove i ostavili, da u selu ne bi imali obavezu ni prema njima, kao što su se riješili svih obaveza prema građanima. Bilo bi zgodno ovdje navesti da naši političari uvijek rješavaju „probleme“ koji su rezultati njihovog dugogodišnjeg planinskog života. Zato oni prave ceste i asfaltiraju, ili betoniraju sve što se betonirat da. A jadna zemlja, i priroda svašta mogu trpit. Onda grade mostove, prave vjerske objekte, dočekuju strane investitore s kojima ne znaju ni pričati i imaju osjećaj da je njihov jadni, promašeni, dječački, djevojački život po planinama, brdima i zabitima zauvijek zaboravljen. Jest, al' malo sutra. Nije stvar u selu. Sela su krasna mjesta za život, i u Bosni i Hercegovini ih ima mnogo više nego što se misli, jer su neka sela od strane njihovih vođa prozvana „gradovima“. Šta ćemo, otišli oni iz „sela“, ali nije „selo“ iz njih. Pošto prljave poslove obavljaju primitivci, vjerujem da će, ako do toga dođe, a sa ovakvim pametnjakovićima hoće, naše pse po svemu sudeći ubijati lovci. Fantazija. Zavijala bih na ovo da samo umijem, a vježbat ću jer će mi faliti zavijanje. A šta će naše lovci inače radit, oni jedino ubijati i znaju. Pa zamislite vi koji je to mozak kojeg pas vodi kroz šumu, a on ubija drugog psa. Koji je to mozak kojem je jedina fala lisičiji rep. O, Šojiću, na sve te strane ima! Ja sam odlučila, da pošto živim u stanu, para nemam da kupim zgradu, ili da je sagradim, šta ću, ako nešto zaradim do udomiti jednog tigra. Ovih dana na ulicama me očekujte s mojim novim ljubimcem. Tako da upozorim gospođe supruge mudrih glavonja da od mog tigra neće praviti jaknu. Izvinjavam se što sam zaboravila napomenuti da je pored zanimanja ubice, zanimanje naših ubica i pijančenje. Rakije će biti na sve strane, ulicama neka teče krv, nedostaje to našim paćenicima, ipak je prošlo 18 godina otkako nisu pošteno pucali. Čast izuzecima u svakom slučaju, a izuzeci se i ne pronalaze tamo gdje im nije mjesto. Svi koju budu ubijali, samo da im kažem, danas ubijaju pse, sutra će ubijat nas! Ja evo čekam da se prebacim na „kontejner kuhinju“ jer kad pobiju pse, onda će da biju one što drukčije „laju“, osobito ako im traže novac, jer sve se ovdje oko para vrti. Da je živ Džordž Orvel pa da vidi svoju Farmu uživo. Tada rečeno, a danas ostvareno ponavljaju naši psi „četiri noge dobre, dvije noge loše“. A što je najgore, kada normalan čovjek pogleda ovu zemlju „Krvi i meda“ ne može a da ne kaže da se više ne zna ko je ovdje pas, a ko čovjek.
Mene sad više brine šta će s nas biti. Ko je idući na redu? Pobiće pse, a onda? Sve nas koji lajemo? Ili će prije sve one koji nemaju šta da jedu a ne pričaju o tome. Umjesto da se brinu o nezaposlenim i siromašnim oni nama za svako rješenje nađu problem, a za problem rješenje je – ubiti sve što je sitnije od nas. Treba napomenuti da posebno zapaženu ulogu u promoviranju prava političara da svoj bijes istresu na životinje, dok još nisu počeli na ljude, imaju neki naši veliki vjernici. Čast vjernicima koji pošteno govore, i čije riječi potkrepljuju djela. Ipak, ima ovih vrlo mudrih koji misle da je preče da nahranimo prosjake nego pse. Pa dobro, jel' to oni smatraju da psi nešto kradu prosjacima? To im oni kradu novac, a samim tim i hranu? Ili, zašto niko od tih velikih turbana, pod kojim hodže nema nije osnovao udruženje za zaštitu prosjaka kad su tako velikodušni. Zanima me baš odriču li se oni svojih naknada, putnih troškova, stipendija svoje djece kako bi pomogli nekoj drugoj djeci koja nemaju novca ni da dođu do škole? I mislite da će to uraditi kad pobiju pse? Nikad. Onda će da se „late“ nekog drugog „problema“ koji nikad neće imati veze s njima, ali hoće sa nekom manjinom, a ako to obavezno ne budu siromašni, studenti, stari ili neki drugi onda će to sigurno biti neki „drugi“, po mogućnosti drugačiji po naciji ili vjeri. Znamo se, drugovi. Šta da vam pričam „kera sam i sam, odlično vas znam! Ne dam za vas žute banke, lajte samo znajte da vas ne slušam!“ I nećete uspjeti! O Jesenjine, kamo sreće da te ne moram citirati u ovom kontekstu u 21. vijeku.
PESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.
p.s. Pas na fotografiji ne ujeda. Ipak, nema nogu.
