Stara moja,
kuća je tamna i mračna bez tebe.Tek sad vidim koliko sam živio u zabludi. Mislio sam da su djeca najvažni dio života. I jesu bili su i svakome od njih troje sam se i radovao i za njih živio. Trošeći vrijeme u njihovom odrastanju, školovanju i spremnosti na život, često sam zaboravljao na tebe. Sve sam se nadao dok završim i obavavim što je život tražio da ću na kraju odmoriti i sjediti sa tobom onako rahat. A sada sjedeći sam u ovoj našoj kući nisam siguran da sam išta i završio, a sve je završeno. Sretan sam jer su nam djeca sretna. Jer smo od njih napravili ljude za ponosa. Sretan sam jer njihovo postojanje ima smisla. Ali se pitam koji je smisao meni ostao u ovom životu bez tebe. Ne žalim se, djeca svrate. Donesu sve što mi treba. Dovedu unuke kojima se neizmjerno radujem. Ali kako dođu tako i odu. Svi svoje zidove imaju. A ja u svojim, ovim hladnim i tamnim sjedim sam.
Znam stara moja, vrijeme je prolazno i sve prođe. Jedni odlaze da bi drugi došli. I to je taj savršeni krug života i postojanja u njemu. Ali baš to vrijeme me prevarilo. Nisam znao izračunati ga. Nisam se nadao da će proletiti i da ću se sada samo sjećati.A sjećam se svega kao da je jučer bilo. Sjećam se stara moja našeg prvog zagledavanja. Sjećam se i vjenčanja kada smo se jedno drugom zarekli. Sjećam se i nade i naše snage i volje da stičemo i postignemo sve ovo što jesmo. Svega se sjećam stara moja.
Sjećam se i svog umora koji si sa osmijehom dočekivala. Sjećam se i problema u kojima si uvijek sve smirivala. Sjećam se i brige za koju si uvijek pronalazila riječi. I uvijek si bila na mojoj strani opravdavajući sve što nas je snalazilo. I uvijek si izgovarala te rečenice koje mi i sada odzvanjaju: “Neka stari, sve bude i prođe. Prespavaj, jutro je pametnije. Riješit će se sve dok se slegne. Neka smo živi i zdravi a sve će svoje mjesto naći.“
I baš tako stara moja, sve je bilo i prošlo. Sve se nekako i riješilo. Prespavao sam al ovo jutro ništa pametno mi nije donijelo. Živ sam, al bez svoga mjesta. A mjesto mi je bilo kraj tebe.
Žao mi je što sam se pustio tom vrtlogu života da me uzme. Što nisam našao više vremena za nas. Što sam mislio da ću stići ali nisam. Zakasnio sam i sad sam sam. Trebao sam te na isti način kao i ti mene. Volio sam te prećutno. Bez izgovorenih riječi onako u sebi. Znam oprostila bi mi i to. Jer si uvijek opraštala sve. Ali ovaj put ja sam sebi oprostiti ne mogu.
Potrošilo se vrijeme i ništa me nije sačekalo. A toliko toga sam ti ostao dužan. Ova kuća je tamna i mračna bez tebe, stara moja.
