„Ko ste vi?“ - pitaju ih.
„Mi smo ljevičari!“ - odgovaraju oni.
„Za koga se borite?“ - opet pitaju.
„Za sirotinju i radnike!“ - svi nasmijani odgovaraju.
„A gdje su vam oni?“ - žalosnim glasom će im ovi ponovo.
„Na čekanju, birou i nad kontejnerima.“ - svi im drčno odgovaraju.
„A gdje to idete?“ - opet će im anamo ovi.
„Na KOKTEL majku vam provokatorsku!“ - žureći im skresaše.
Poslije rata u BiH napredovanje mladih ljevičara ide nekako ovako:
- Upišeš fakultet - predsjednik OO ti učini čast i razgovara s tobom po nalogu iz Saraj'va, pa doneseš kopiju indeksa da te se pripazi nakon što diplomiraš.
- Studiraš dva izborna ciklusa i obaveza ti je da se pojavljuješ na izbornim skupovima i da nosiš zastavu, jer je to hrabrost i u inat ovim fašistima što vladaju; svojevrsni najhrabriji čin od svih činova.
- Kad diplomiraš prime te ko sekretara u neku od škola ili kaj, ukoliko si bio stvarno vrijedan i omogućio stoju, dvije glasova stranka ti kupi telefon. Mjesto sekretara ili pripravnika u organima stranke je tvoje.
- Ne čitaš više Senadove tekstove. Alkoholičar je to, kaj, koji pljuje naše prvake. Prodao se.
- Čitaš Latića i Bosnia Times, jer čovjek secira političku zbilju na atome. Udara ih, kaj, u kost.
- Od jutros ne voliš ni Avdu, napisao je tekst protiv predsjednika.
- Realno, ne kontaš satiru i zajebanciju, slobodna misao te vrijeđa i da nije za fejsbuk i par portala za koje su ti rekli da ih pratiš, skoro ništa ne bi ni čitao.
- S drugovima praviš plan za period kad ćete konačno preuzeti vlast i već ste se dogovorili ko će šta biti i na kojoj funkciji, a Boga molite da opet budete opozicija. Dobra para, nikakva odgovornost, a „lajat“ kaj, na ove fašiste se mora.
- Spas partije je u priči o ujedinjenju ljevice, a onu onomad davno ujedinjenu ste razjebali na 4-5 manjih dijelova.
- Nećemo kaj, više sa SDA ni pod razno. S Dodikom se može dogovorit', a onaj SVILENI Jugosloven iz Doca je najveća prijetnja opstojnosti BiH. Naći ćemo mu lijek.
I sve nešto kontam, gdje vam nestade priča o sirotinji, radnicima, većim pravima i slobodama, boljem životnom standardu. I gdje je stvarni plan i rezultati istog.
A za to vrijeme desničari se školuju i diplomiraju na temu učinka klanjanja na motoriku, obilaze džamije jer su ih roditelji lijepo vaspitali, a sve to ustvari je samo zato što hodža pravi spisak za prijem na budžetske jasle i tvoje je samo da klimaš glavom i braniš predsjednikovu menadžericu. I da, kad te pitaju bilo šta, obavezno da ponavljaš da nije bilo Alje i SDA ne bi bilo ni države.
A slobodnomisleći, pametni i mladi ljudi se fataju reda pred ambasadama i konzulatima, jer došla je žuta minuta. Idu tamo gdje će ih se cijeniti. A to što su na prošlim izborima svakako križali „ove“ ili su ispijali kahvu i nisu mogli u onih nedjeljnih 12 sati dnevnog svjetla par minuta izdvojiti i otići, te iskrižati „one“ to nije njihov problem. Oni su svakako NANIJETILI preko grane, jer se ovdje ništa ne može promijeniti.
I šta je poenta teksta? Ovdje ću citirati Trockog i njegov predgovor historiji ruske revolucije:
„Poenta je da društvo ne mijenja svoje institucije onda kada se za time pojavi potreba - kao što mehaničar mijenja svoj alat. Upravo suprotno, društvo zapravo svoje institucije uzima zdravo za gotovo - kao da će zauvijek postojati. Decenijama kritika opzicije ne bude ništa drugo do zaštitni ventil za masovno nezadovoljstvo, uslov stabilnosti društvene strukture. Na primjer, takav je u principu bio značaj koji je imala socijaldemokratska kritika. Neophodni su potpuno izuzetni uslovi, nezavisni od volje pojedinačnih osoba ili partija, kako bi nezadovoljstvo zbacilo okove konzervativnosti, a mase dovele do pobune.“
Osjećate glad, vrijeđa vas njihova bahatost, boli vas nepravda, želite promjenu, e onda ste moji drugovi. Kao što reče Trocki:
“Mase ne ulaze u revoluciju sa pripremljenim planom društvene transformacije, već sa izoštrenim osjećajem da ne mogu više da podnesu stari režim.“
Vrijeme je. Kranje vrijeme je za promjenu.
Radikalno lijevo drugovi. Radikalno ulijevo, jer stvarno nam je potreban RESET!
