Prije par dana, tačnije 6. juna, smo imali priliku da prisustvujemo ili pak posmatramo studentske proteste povodom akcije "Gužva nam je" koja je za cilj imala da podsjeti vlast na davno dato obećanje o gradnji četvrtog paviljona u sklopu univerzitetskog kampusa. Ali da li je to bio pravi cilj?
Taj četvrti paviljon nije odnedavni izraz želje studenata za komforom ili nečim sličnim, već potreba za jednom od esencijalnih stvari za život svakog čovjeka, pa i studenta, a to je mjesto gdje će da spava. Mjesto gdje će bez manjka prostora i vazduha da provodi svoje slobodno vrijeme. Taj problem je jasan da jasniji ne može biti i s tim u vezi je vlast zajedno sa studentima potpisala Povelju. Slijepo vjerovanje ili kampanjski studentski duh je zaslijepio studente toliko da umjesto konstatnih medijskih pritisaka, popularnog, dosađivanja odgovornom ministarstvu da do izgradnje dođe u što kraćem roku, studenti se opuste i po kafanama i klubovima iščekuju određeni momenat kada se dublje propasti ne može i onda organizuju protest. Onda se pojave glavešine studentskih organizacija i pokrenu tu smorenu masu na demonstracije, koje idu u prilog istim tim glavešinama.
Ono što je mene nagnalo da napišem ovaj, ujedno i moj blog prvijenac, jeste ogromna doza neozbiljnosti i neposvećenosti studenata i studentskih organizacija kada se treba ozbiljno suočiti sa rješavanjem određenog problema. Naime, prilikom gledanja pres konferencije koju su održali predstavnici Skupštine studenata SC "Nikola Tesla" i Unije studenata Republike Srpske(Šumske?), osjećao sam se poprilično nelagodno, jer po mom statusu studenta i sam spadam u taj koš. Neozbiljnost aktera konferencije se ogledala u tome što, ako već ne znaju da improvizuju, onda su trebali da se adekvatno pripreme i da se prema datom problemu postave kao odrasli, obrazovani ljudi koji znaju na koji način da dođu do sebi postavljenog cilja. Stalno se stavlja akcenat na to kako profesori obezvrijeđuju stavove i mišljenja studenata, ne mogu da kažem da ne postoje slučajevi, ali to predstavlja jednu famu koju su kreirali oni koji se vode onom "samo da završim faks". I kako mi, studenti, možemo očekivati da nas neko ozbiljno shvata kada se ozbiljno ne postavljamo i ne ponašamo? A i zašto bi se ponašali kada su tu pojedini da nam pokažu u kojem pravcu treba da se krećemo i kako da mislimo. Kritički!
Takođe, prilikom gledanja inserta sa tih, nazovi, protesta na Youtube-u morao sam da primijetim da se neozbiljnost iz konferencijske sale prenijela u dvorište univerzitetskog kampusa, odnosno na ulice Banjaluke. Kao što sam prethodno naveo da je problem bio jasno definisan, makar na papiru, u istoj tolikoj mjeri tvrdim da organizatori i učesnici protesta nisu pokazali svoju odlučnost i ozbiljnost da do date promjene dođe, već su proteste obogatili, ili da kažem osiromašili, šarlatanstvom i cirkuskim performansima, kako prilikom obraćanja masi tako i prilikom davanja intervjua. A i kako bi se ti organizatori i mogli zrelo ponašati i argumentovati svoje zahtjeve kada nisu sposobni da izgovore dvije smisaone rečenice. Uz sve to, tzv. predstavnici studenata , su nedugo nakon prvih demonstracija, ili kako već da ih nazovem, otkrili svoje prave ciljeve, od kojih većina izlazi iz okvira realnosti, dok ulazi u okvire političkih, davno izrežiranih, scenarija. Mase su zavarane, a pojedinci se smješkaju u svojim domovima. Studenti su još jednom pokazali u kojem pravcu idu naše buduće generacije akademskih građana.
Nadrealisti su u jednom od svojih svojih, prije svega, smisaonih skečeva ilustrovali stanje svijesti u kojem će se nalaziti današnja omladina, počevši od imena studentskog doma po jednom od velikih zabavljača svjetine, a potom i protjerivanju mladih intelektualaca i entuzijasta, u narodu poznati kao filozofi i egzibicionisti, u prašume tj. diljem ovog bijelog nam svijeta. I neka neko još jednom postavi pitanje zašto intelektualci, stručnjaci i prosperitetna omladina bježe sa ovih bolesnih prostora.
