U masi je zagušljivo, jednolično i dosadno. Masa je siva germa razvučena sa svih strana prepuna očiju, zubi i zaleđenih uvježbanih osmijeha. Hiljade, milioni, bezbroj ljudi faca iskrivljenih u vapajima i vriskovima. Laktaš se tako ti, usred tog tijesta. Začuđeni ti, zamišljeni ti, neobični ti, u žutoj jakni, guraš se iz sve snage da se nekako izvučeš iz te smrdljive loptice. Smrdi na ućebanost i razvaljene, zapaljene daske: smrdi vatra, dim se puši, dim propalih planova i oronulih nada. Dim uvježbanih pokreta i unaprijed osmišljenih života, ma nikad ti ništa eto nije smrdilo kao taj dim!
Tjeraš ga rukom, žutom vjetrovkom, trgaš se kako znaš i umiješ a on te opija. Vidiš kako ti se mijenja boja kože, iz normalne i zdrave kakva je nekad bila ona postaje žućkasta, bolesno žućkasta. U strahu se osvrneš i vidiš koliko je samo žućkastih lica bez trepuški oko tebe!
Staneš slučajno na cipelu nekog odžačara: usred te mase - cipela odžačara. Otkud baš tu cipela odžačara, gdje je on onda? Osvrćeš se sad, posežeš za odjećom, u panici tražiš dugme. A onda shvatiš da si go, potpuno go, ogoljen kao nikad to tad, nema dugmadi. Nema kape, majice, hlača nema, veša, potpuno odsustvo bilo čega materijalnog. Poput dugmadi, nedostaje ti još nešto i dok gledaš dim kako izlazi iz germaste mase ti pogledom pratiš njegov trag koji na nebu formira lik jednog čika odžačara. Crn je potpuno, na bezličnom nebu siva sjena od dima, siva sjena crnog odsjaja. Znaš, osjećaš, fali nešto. Nešto fali, okrećeš glavu, uvrćeš se lijevo, desno, nakoso. Gledaš malo bolje, kad tamo tanke, sitne, skoro nevidljive kapljice teku iz ta dva crna oka. Grimasa kvazi sreće je tu, ali suze kaplju do beskonačnosti. Ti opet posežeš za dugmetom, samo u strahu da je nesreća koja će da te snadje mnogostruko veća od tuge na licu te nebeske siluete. U strahu da ćeš da se bojiš. Bježiš od straha, u strahu od straha samog.
A kako si sad stao na cipelu odžačara, uzdignut si metar iznad svega i tek onda (skoro pa prekasno) spoznaš da ima to neko prostranstvo van sive jednolične mase i da gore nema ni sekund dima, ni sekund dosade i ni sekund tupave glupave kolotečine. Sve se mijenja- otvoren je novi svijet. Sasvim novi.. Sasvim novi.. Sasvim novi..
Gore je čista cesta bez kraja, gdje ima dovoljno mjesta i gdje puta nikada neće da nestane.
Gore je tišina, bez žica i kablova.
Gore ptičja krila ne lepetaju.
Gore je bjelina, razarajuće čisto i bijelo.
Nikad nisi disao dublje. Nikad nije bio veći muk. Sretan si i odmoran, a onda osjetiš zatezanje na nozi. Osvrneš se iza sebe, kad tamo, kao kroz koprenu, vuče te i zove u pomoć jedna poznata silueta. Rasplakani odžačar treba spas.
