Misterija, koja je godinama pratila misiju Apolla 1, tačnije, kako to neki prenose, prije ponovnog ukrcavanja u lunarni modul "Orao", astronaut Neil Armstrong izgovorio je rečenicu "Sretno gospodine Gorsky".
Osoblje koje se našlo u blizini, mislili su da je riječ o nekom ruskom kosmonautu, da bi vrlo brzo shvatili da neko sa tim imenom u timu astronauta Sovjetskog Saveza, nema.
Tako je misterija trajala godinama, a njen tvorac, Armstrong, izbjegavao je odgovor na pitanje šta znači ta rečenica.Napokon 1995., čak 26 godina kasnije, nakon što ga je jedan novinar podsjetio na to, odlučio je objasniti stvar. Misteriozni gospodin Gorsky, već je bio preminuo, pa nije bilo razloga da Armstrong izbjegava odgovor.Ispričao je tada, da je jednom kao mali igrao bejzbol s prijateljem i jedna je lopta odletjela u dvorište komšije,upravo ovog misterioznog, pa je mladi Neil otišao uzeti loptu. Tako dok se šuljao, čuo je komšiju kako se svađa sa suprugom. Histerična i ko zna čime sve nasikirana gospođa Gorsky bijesno je vikala na svog muža: "Što!!?? Oralni seks!!?? Može, dobit ćeš to kad onaj mali iz komšiluka bude šetao mjesecom!!"
Kako svaka priča iz života našeg ili nečijeg drugog ima i poruku, nekako tražeći odgovor na dešavanja ovih dana, ja ću to slobodno reći, mjeseci i dugih godina, čekajući da zaživi pravna država, u kojoj nema ili skoro da nema običnih i neobičnih smrtnika.Ta svi smo samo smrtnici, iako se neki upinju i da su besmrtni, onako faraonski, umjesto balzama lijepe se bankovnim računima, voze se u oklopima, čuvaju ih razni tijelohranitelji i branitelji, samo nikako da se uhavizaju da more bit da im učuvaju tijelo ali duh neće garant.
Slavodobitno, teatralno, drsko, bahato, licemjerno, posprdno, hapsili su i neki već vješali, predsjednika Federacije BiH, poručujući, kako pravna država radi svoj posao, kako niko nije iznad zakona, kako je otkriven kriminal neviđenih razmjera, kako je ovo tek vrh ledenog brijega kriminala i korupcije koju su oni, novi graditelji demokratije, otkrili i uhvatili se u koštac s njom.
Televizori su bili prepuni iskeženih faca koje su se razvlačile u pobjednički osmijeh. Sijevale su pohvale istih ili sličnih jebivjetara, bjelosvjetskih, ocjenjujući kako je ovo napredan korak, more bit, akteru tog koračanja mal ali svakako velik za čovječanstvo.
Osvajajući kosmičke daljine demokratije, bar kako nam se serviralo putem dobropodešenih medija, štipao sam se po cijelom tijelu i sad nosim modrice, sanjam li to ili sam zahvatio naku travku buniku sa čajem kojeg s godinama sve češće pijem, kako bi uistinu očajavao onako istinski a ne ko fol.
Čak je glavnim gradom prošetala zlatna kašika, doduše samo kao predstava, ja šta je ona što je obećaše prije dvadeset i kusur godina nego predstava ili kako to umjetnici još zovu i performans.
Sjetih se rečenice junaka iz romana Derviša Sušića, koja mi kad god me uhvati naka tjeskoba i ovodunjalučki bezizlaz, dođe onako i odzvanja u ušima.“Lahko je tebi! Ti nisi kažnjen pamćenjem.“ Ponavljao je junak, vraćajući se iz boja, koji je u nekom drugom vremenu ali u ovoj istoj zemlji Bosni i Hercegovini, trpio zulume loše vlasti, zulumćara.
I kada pokušam praviti usporedbu, a imam to pamćenje i dešavanja u glavi dugi niz godina, nekako smo na istom. Zato mi i dolazi ta rečenica i poželim da se ne sjećam ali nemere.
Performans pravne države koja se protekli mjesec pored nebrojeno priča, hvalospjeva, pokazala i u playboy izdanju na jednom pendžeru o čemu se već i previše govorilo, do
odluke Suda Bosne i Hercegovine uz vrlo stroge i rekao bih kritizirajuće ocjene ranije donesenih mjera, da se predsjednik Federacije odmah pusti na slobodu.
Svi junaci nikom ponikoše, rekao bi moj nastavnik historije Osman, mahajući ljeskovom batinom pa stisni reći ono što nije historijski fakt, ušutiše se oni što su nam toliko pjenili o pravnoj državi.
E kako je i mali Neil Armstrong bio žrtva obećanja gospođe Gorsky i morao se zaputiti čak na mjesec, ne bi li komšija Gorsky, dobio to šta traži, a kako i mi, građani koji jedemo, neki drvenom neki metalnom a neki i bez kašike, dobismo obećanje, da ćemo imati pravnu državu, da će nam s njima biti med i mlijeko ( da pojasnimo nestanak pčela na svijetu posljedica je što na zemlji ima više sranja neg cvjetanja) ni meda a i mlijeko koje kupimo je sa aflatoksinom i uvozno, čini mi se da se naša životna priča podudara gospodine Gorsky.
Možda je Neil i zakoracio na mjesec, neki kažu da je i to performans i ako je zakoracio, gospodin Gorsky je umro čekajući ispunjenje obećanja.Gospodine Gorsky, ako će ti biti lakše negdje gore u visinama reći ću ti, nisi ti bio uskraćen za puno, pa ako si i prevaren, nisi ovoliko koliko smo mi i ne vrijedi više niti jednog dječaka nepromišljeno slati na mjesec. Ovdje većina puši.
Sretno gospodine Gorsky!
