Jutros rano upeko zvjezdan u mahali, izgleda kao' da je podne, a ja još uvijek u pidžami sjedim u avliji, ispod šarenog suncobrana i po običaju ispijam kafu.
U ovo doba dana, pustim sokakom više niko ne prolazi, a što bi i prolazio, nije mahala svjetska metropola.
Nema više komšija da svrate na kafu, zapale duhan i za zdravlje priupitaju ?
A kako bi' netko našom mahalom i prošao, kad su ovo mjesto i laste zaboravile.
Nema više ljudi, a kamo li' ptica.
Nego da ja nastavim.
Pitate se što sam u pidžami ?
Ništa neoibično.
Nisam ustao na lijevu nogu i nije mi ništa.
Znate, od danas sam na zasluženom odmoru, ako se to tako može shvatiti.
Valjda sam zaslužio !
Mislim odmor, da me pogrešno ne shvatite.
U tišini ispijam kafu i gledam razočarano u pustnju oko sebe i mrtvu mahalu.
Sve je ovdje odavno utihnulo, kao u bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka.
Nisam nikada osluškivao glasove ljudi, a jutros se "Bogami" ne čuje ni'cvrkut ptica.
Izgleda da su ptice promijenile ulice i da ne stanuju više na ovim našim kućnim brojevima.
Komšije ne kafenišu ispod starih vinovih loza, sokakom ne odjekuje sevdalinka i ne padaju zrele kajsije.
Ovdje lišće ne treperi, grane se ne ljuljaju, a i ne čuje se jeka starog oraha.
Nema hladovine ispod starog oraha kod Havdike, čitanja Politikinog zabavnika i dječijih prića.
Kao kroz neku posavsku maglu sjećam se naših jednostavnih komšijskih razgovora, koji mi sad izgledaju kao prave filozofske rasprave, koje su spiritualno pročiščavale dušu mahale.
Nakon toliko godina, sada mogu konstatovati da su naša filozofiranja imala nešto mistično u sebi.
Sve što se događalo našim junacima u raznoraznim stripovima, proživjeli smo prvo duhovno u sebi, a kasnije osjetili i na svojoj koži.
Možda su tu bile spiritualno-kondicijske pripreme za sva događanja koja će nas kasnije zadesiti.
Nikad neću zaboraviti rijeci iz stripova, koje su nasu djećiju mastu svakodnevno nadahnjivale: "Slavko pazi metak ! Hvala Mirko ! Spasio si mi zivot !"
Znate li da je naša mahala imala Disnilend prije Pariza, i obilazak se nije morao plaćati.
Naš zbavni park se popularno zvao "Bara", u koju su djeca iz okolnih, ali i udaljenijih sokaka svakodnevno dolazila.
Druženja u sokaku su gotovo uvijek nastavljana u našem zabavnom parku, koji je tada bio pravi mali raj za djecu.
Tražilo se samo malo dobre volje, a sportskog duha nam nikada nije nedostajalo.
Nekada je to bilo mjesto sportskih susreta i nadmetanja svih okolnih mahala, u skoro svim sportskim disciplinama.
Na mahalskim barama učili smo plivati, roniti, a od odraslijih dobivali upute kako skočiti na noge i kako izvesti lastu.
Ehhhhh, lasta je bilo umijeće.
Umjetnost je to !
A, "Boga'mi", tko je izučio barsku školu skakanja, taj je mogao i sa savskog mosta.....
Znate li da mnoge generacije mahalčana nisu nikada vidjele Las Vegas, kockarski raj u Americi, ali su znali sve igre i trikove sa kartama.
Kao da su znali, da će jednog dana okretati rulet u Las Vegasu
Jos uvijek se sjećam mistićne tišine u krugu, i virtuozni dijeljenja nase kockarske legende Bracike.
Tada nam nije smetalo sunce i nitko nije sanjao da postoje klima uredjaji.
Mozda sada i pretjerujem, ali zabavni park "Bare" su bile mjesto našeg duhovnog mira.
Mjesto igranja, zabave, druženja , ali i odrastanja.
Vrijeme u kojem smo živjeli imalo je svoje čari, a u nama se jednostavno bude uspomene na jedno vrijeme koje je ostalo iza nas.
Danas, kad se sjetim svega što je prošlo, možda bih pustio i jednu suzu, ali stid me je vas i sramota samoga sebe.
Nije sramota zaplakati !
Sramota je ukrasti.
Šipak !
Danas tko ne krade nije čovjek.
Moj bi stari rek'o : "Svi su u talu i u jednu kolu igraju."
Znam da više ništa neće biti kao prije, da je "bara" otišla u zaborav, kao i stari orah kojeg više nema.
Uspomene polako nestaju, sjećanja blijede, a poštenja još nema na vidiku......
Jutros rano upeko zvjezdan u mahali, izgleda kao' da je podne, a ja još uvijek u pidžami sjedim u avliji, ispod šarenog suncobrana i po običaju ispijam kafu.
U ovo doba dana, pustim sokakom više niko ne prolazi, a što bi i prolazio, nije mahala svjetska metropola.
Nema više komšija da svrate na kafu, zapale duhan i za zdravlje priupitaju ?
A kako bi' netko našom mahalom i prošao, kad su ovo mjesto i laste zaboravile.
Nema više ljudi, a kamo li' ptica.
Nego da ja nastavim.
Pitate se što sam u pidžami ?
Ništa neoibično.
Nisam ustao na lijevu nogu i nije mi ništa.
Znate, od danas sam na zasluženom odmoru, ako se to tako može shvatiti.
Valjda sam zaslužio !
Mislim odmor, da me pogrešno ne shvatite.
U tišini ispijam kafu i gledam razočarano u pustnju oko sebe i mrtvu mahalu.
Sve je ovdje odavno utihnulo, kao u bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka.
Nisam nikada osluškivao glasove ljudi, a jutros se "Bogami" ne čuje ni'cvrkut ptica.
Izgleda da su ptice promijenile ulice i da ne stanuju više na ovim našim kućnim brojevima.
Komšije ne kafenišu ispod starih vinovih loza, sokakom ne odjekuje sevdalinka i ne padaju zrele kajsije.
Ovdje lišće ne treperi, grane se ne ljuljaju, a i ne čuje se jeka starog oraha.
Nema hladovine ispod starog oraha kod Havdike, čitanja Politikinog zabavnika i dječijih prića.
Kao kroz neku posavsku maglu sjećam se naših jednostavnih komšijskih razgovora, koji mi sad izgledaju kao prave filozofske rasprave, koje su spiritualno pročiščavale dušu mahale.
Nakon toliko godina, sada mogu konstatovati da su naša filozofiranja imala nešto mistično u sebi.
Sve što se događalo našim junacima u raznoraznim stripovima, proživjeli smo prvo duhovno u sebi, a kasnije osjetili i na svojoj koži.
Možda su tu bile spiritualno-kondicijske pripreme za sva događanja koja će nas kasnije zadesiti.
Nikad neću zaboraviti rijeci iz stripova, koje su nasu djećiju mastu svakodnevno nadahnjivale: "Slavko pazi metak ! Hvala Mirko ! Spasio si mi zivot !"
Znate li da je naša mahala imala Disnilend prije Pariza, i obilazak se nije morao plaćati.
Naš zbavni park se popularno zvao "Bara", u koju su djeca iz okolnih, ali i udaljenijih sokaka svakodnevno dolazila.
Druženja u sokaku su gotovo uvijek nastavljana u našem zabavnom parku, koji je tada bio pravi mali raj za djecu.
Tražilo se samo malo dobre volje, a sportskog duha nam nikada nije nedostajalo.
Nekada je to bilo mjesto sportskih susreta i nadmetanja svih okolnih mahala, u skoro svim sportskim disciplinama.
Na mahalskim barama učili smo plivati, roniti, a od odraslijih dobivali upute kako skočiti na noge i kako izvesti lastu.
Ehhhhh, lasta je bilo umijeće.
Umjetnost je to !
A, "Boga'mi", tko je izučio barsku školu skakanja, taj je mogao i sa savskog mosta.....
Znate li da mnoge generacije mahalčana nisu nikada vidjele Las Vegas, kockarski raj u Americi, ali su znali sve igre i trikove sa kartama.
Kao da su znali, da će jednog dana okretati rulet u Las Vegasu
Jos uvijek se sjećam mistićne tišine u krugu, i virtuozni dijeljenja nase kockarske legende Bracike.
Tada nam nije smetalo sunce i nitko nije sanjao da postoje klima uredjaji.
Mozda sada i pretjerujem, ali zabavni park "Bare" su bile mjesto našeg duhovnog mira.
Mjesto igranja, zabave, druženja , ali i odrastanja.
Vrijeme u kojem smo živjeli imalo je svoje čari, a u nama se jednostavno bude uspomene na jedno vrijeme koje je ostalo iza nas.
Danas, kad se sjetim svega što je prošlo, možda bih pustio i jednu suzu, ali stid me je vas i sramota samoga sebe.
Nije sramota zaplakati !
Sramota je ukrasti.
Šipak !
Danas tko ne krade nije čovjek.
Moj bi stari rek'o : "Svi su u talu i u jednu kolu igraju."
Znam da više ništa neće biti kao prije, da je "bara" otišla u zaborav, kao i stari orah kojeg više nema.
Uspomene polako nestaju, sjećanja blijede, a poštenja još nema na vidiku......
