Da! Još jedan sistemski dio našeg društva neminovno propada! Ništa novo! Čudno bi bilo da je obrnuto, da se razvija, usavršava i napreduje. Ali, kako je kod nas sve nakaradno i obrnuto, velim opet, ovo je jedna sasvim normalna pojava i ne treba joj se mnogo čuditi.
E sad, ipak, ima nešto što rame uz rame sa kriminalom, korupcijom, nepotizmom, autokratijom i rušenjem svega vrijednog napreduje i uzima sve veći mah u našoj državi, a to je ZATUPLJIVANJE NACIJE! Komplikovan je to proces i ja se, zaista, divim ljudima koji su naumili da ga sprovedu. Trebalo je krenuti od najranijih oblika obrazovanja i najmlađih naraštaja, preko osnovne, srednje i više škole pa sve do univerziteta. Veliki je to raspon i godina i populacije. Željeni cilj i rezultat: OTUPLJEN ČOVJEK, bez sposobnosti samostalnog zaključivanja i razmišljanja, povodljiv, lakovjeran, podložan manipulaciji i sa pogrešno razvijenim sistemom vrijednosti. Jednom riječju-rasan pripadnik stada! Sa takvima se lako da upravljati, zar ne?
O čemu se tu zapravo radi mogu reći iz prve ruke. Svjedok sam svakodnevnih pokušaja i nasrtaja samih čelnih ljudi državnih ustanova ( RPZ, Ministarstvo prosvjete i kulture ) koje se bave upravo ovim pitanjem i koje kroz svoje raznorazne zakone, odluke i pravilnike, a koji su često sami sebi kontradiktorni, apstraktni i neizvodljivi, pokušavaju prikriti svoj nerad i otuđenost od samog i najčistijeg procesa nastave i obrazovanja. Ljudi koji sastavljaju te pravilnike kao da nikada ni dana u učionici proveli nisu i kao da ama baš nikakvog kontakta sa novim generacijama i učeničkim potrebama nemaju. A oni bi baš trebali!
Naravno, sve je to pod plaštom zaštite učeničkih prava i sloboda koja zaista poštujem, ali gdje je tu pravo na istinsko znanje, na garanciju da će od učenika zaista postati za odgovarajuću struku osposobljen mlad čovjek, da će dobiti ono najbolje znanje I vaspitanje koje mu se ponuditi može?
Prednost se daje papirologiji, popunjavanju tabela, rubrika, urednom sređivanju dnevnika, svesaka, priprema, zapisnika i planova, što naravno treba da je dio posla jednog predavača, ali ne i onaj najbitniji! Prosvjetni radnici su pretvoreni u administrativne radnike i dobar je samo onaj koji je sve papirološki i uredno "pokrio", a da li je uspio prenijeti znanje učenicima, da li ima tu sposobnost i kako izgleda njegov čas, šta je naučeno- to niko ne vrednuje. To je nebitno. Paradoks ili?
Da se dovoljno o tome ne vodi računa i da ipak nisu sami učenici i današnje generacije jedine krive za ovakvo katastrofalno stanje u obrazovnom sistemu, oni ga samo koriste I rezultat su njega samog, govori i nekoliko činjenica koje ste sigurno i sami kao roditelji, kolege ili pak sami đaci morali primjetiti. Prije svega tu mislim na nastavni kadar u školama, gdje bi zaista trebalo napraviti "čistku".
Kakva je selekcija pri prijemu predavača, šta se gleda? Pripadnost stranci, naravno, "štela", veza, preporuka, broj bodova sa biroa? A šta je sa onim koliko ta osoba posjeduje znanja, da li ga je sposobna prenijeti, da li je pristojna, odmjerena, da li može i treba da bude uzor svojim učenicima, da li je karakterna, moralna, dosljedna...kompletna?
Da, ona sve to treba da bude i kriterijumi treba da su najstrožiji! Pa pobogu, ta osoba treba da provodi vrijeme sa našom djecom, zar im ne želimo isključivo najbolje?
Međutim, tu dolazimo do činjenice da je zakazao i sledeći obrazovni nivo, a to je fakultet. Dovoljno je imati diplomu I možete tražiti ovaj posao. E sad, nepotrebno je više spominjati koliko je relevantno to što neko ima diplomu ovog ili onog fakulteta. Zna se kako se do njih dolazi I da je nivo znanja odavno pao ispod svake granice pa da nam se pod fakultetski obrazovanim čovjekom često ubraja i polupismen i neadekvatan predavač. Završi fakultet na čudnovat način, skidajući seminare I radove sa interneta ili kupujući od drugih I onda kao takav završi u nastavi. Čast izuzecima kojih zaista ima, ali tužno je što ih je u sve manjem broju.
Sigurno ste primjetili novi talas učitelja i učiteljica, nastavnika I nastavnica, profesora I profesorica koji se jednostavno ne uklapaju u sliku onoga što vi doživljavate kao osobu koja treba nekoga da podučava. Svojim ponašanjem daje loš primjer, od neadekvatnog oblačenja preko nekih životnih navika I stavova. Npr., da li je u redu da jedna učiteljica ima svoj album golišavih I kompromitujućih slika na fejsbuku, da je pritom “prijatelj” sa roditeljima I djecom, da preko statusa I fotografija zakazuje roditeljske sastanke, da tako ponosno pokazuje svoj nadasve “grandov” stil oblačenja I “grandovu” vrstu muzike tipa “pokloni mi bundu od nerca”?
I šta onda vidimo od toga? Djeca od 10 god, a I mlađa, se ugledaju na njih, slikaju telefonima napućenih usana I okrenutih zadnjica, oblače visoke potpetice, pjevaju hitove kojekakvog Mc Stojana, Janka, Marka I onda jednog dana u 1. razredu srednje škole izjavljuju da je STARLETA njihovo omiljeno zanimanje!!! Uz to, dekolte je neizostavan, tona šminke I oštri, dugi, vještičiji, raznobojni nokti koji vas pomalo I plaše, isto onoliko koliko I izjava da je “ja” po vrsti riječi glagol I da ne zna na kojem kontinentu živi!
I ko onda da ih opomene ili takve vrati kući na presvlačenje kad isti takvi rade upravo sa tom djecom I kad su isti ti dali takav primjer?
Ima I goreg, o da! Odgovorno tvrdim da I psihički nestabilne osobe, iskompleksirane I isfrustrirane obavljaju ovaj uzvišeni I odgovorni posao. Međutim, često se zbog linije manjeg otpora I izbjegavanja sukoba sa nekim višim instancama ove osobe ne udaljavaju sa svog radnog mjesta. Direktori, na koje je ova odgovornost najviše pala, čuvaju svoja leđa I radno mjesto što im I ne možemo baš mnogo zamjeriti s obzirom na činjenicu na kakvom “divljem zapadu” živimo. Toleriše se I psihičko nasilje nad djecom, za fizičko još nikad nisam čula, ali kako nad djecom, tako I nad kolegama. U redu je da se ponašaju neurotično, da urlaju, psuju, da su masni I neokupani, neuredni pa čak I nekad alkoholisani, da nemaju nikakav autoritet I da ih učenici pozdravljaju sa “đes profa” I tapšanjem po ramenima. I koliko god vi onda pokušavali na vašem času nešto postići, ukazati na to koliko je znanje, obrazovanost I vaspitanost bitna, ispadate “crna ovca”, strog profesor, dosadan I naporan.
Još uvijek ima izuzetnih predavača, uglavnom nešto starije dobi, ali I mlađih koji su ozbiljno shvatili svoj posao I koji su znanje sticali zbog sebe, a ne zbog toga što “svi idu na faks pa moram I ja”.
I tako u krug. Djeca se sistemski “uništavaju”, od osnovne škole do fakulteta. Danas-sutra, ta djeca postaju budući profesori koji će usvojiti ovakav model ponašanja I kao kakvu zarazu prenostiti na buduće generacije. Znanja I želje za znanjem će biti sve manje, a primitivizma, nasilnika i kiča sve više.
Mogla bih ovde još dodati I to da ovi novi zakoni koji nam propisuju koliko puta I kada smijemo da ispitujemo I ocjenjujemo, da ne smijemo da ih udaljavamo sa časa ili kažnjavamo po zasluzi, nisu ni na kakvu korist učenika. Samo ih zatupljuju, štite kao “bijele medvjede”, daju prava koja prelaze sve granice do te mjere da se vi kao predavač u učionici osjećate kao nula I neko ko je na provjeri. Ne plaše se više niti jedinice, niti ukora, direktora, a ni roditelja.
Ne mislim da je dobra ni inkluzivna nastava koja uključuje djecu sa posebnim potrebama u normalan proces nastave. Vjerujte mi da se takvoj djeci ne možemo posvetiti dovljno u okviru 45 min. časa, a da pritome ne oštetimo ostatak odjeljenja. Nisam ni kompetentna! Tu nastavu treba da obavljaju defektolozi, stručni ljudi. Normalna djeca ih ismijavaju, ne shvataju zašto morate biti blaži prema njima I zašto oni nešto smiju, a ovi ne. Ne možete raditi “punom parom” sa onim naprednim učenicima jer ovi drugi to ne razumiju. I tako ni jedni ni drugi ne dobijaju kvalitetnu nastavu, bivaju oštećeni, zvoni za kraj časa, a vi ostajete zarobljeni u svojoj ulozi I propisanim zakonima, posebnim tabelama I planovima. Tačno je da ih treba uklopiti u društvo I dati im iste šanse, ali ne na ovaj način. Možda kroz neke svakodnevne časove zajedničkog druženja ili hobija, fizičkih aktivnosti ili sl. Samo ne ovako jer NE POMAŽE ni jednima.
Ne vidim da nam je ovaj sistem išta bolji od onog kojeg sam I ja I vi prošli. Nisam završila kao otpadnik društva iako sam poštovala profesore I plašila ih se. Nemam nikakve posljedice zbog toga što sam ispitivana I po 3 puta na dan, što sam radila I 5 pismenih radova u sedmici, što nisam psovala I bila nenasilna I što sam učila od korice do korice, a vi?
Dakle, nedostataka ima I mogu se I moraju ukloniti. Kako nam je truo nastavni kadar tako će se to prenositi I na djecu koja ne mogu biti kriva što sve te nedostatke koriste. Treba da se drznemo I počnemo raditi nešto po ovom pitanju inače ćemo upropastiti naredne desetine generacija! Dajmo značaj pravim vrijednostima I znanju! Imamo toliko dobrih primjera obrazovnih sistema iz evropskih zemalja. Zašto ih ne razmotriti I ne primjeniti ono najbolje?
Zar ima nešto preče u jednoj državi od školstva, zdravstva, sudstva? Jedino se kod nas ove branše zapostavljaju I urušavaju, namjerno ili nenamjerno, a možda nekome ovakvi I trebamo...ko će ga više znati!
