O nekoj državi koja vas zanima možete čitati i čitati ali najbolje ćete o njoj saznati iz iskustva nekih ljudi koji su posjetili tu državu. Jer, država to i jeste- onakva je kakvu je doživljavaju gosti i kako je predstave njeni stanovnici.Teško da ćete o nekoj državi misliti da je bogata ako vam se prosjaci motaju oko nogu, ili teško da ćete pomisliti kako je uređena, a dočeka vas nered kud god krenete i pogledate. Primjer uređenosti ili neuređenosti države možete npr. vidjeti u Rajlovcu , na raskrsnici i pružnom prelazu za poslovnu zonu gdje preko pruge prelazite gledajući lijevo i desno, dakle nikakve fizičke zapreke odnosno rampe ili svjetlosne signalizacije.Možete ponekad vidjeti željezničara kako se šeće tim dijelom. To je primjer neuređene države čije su mudre glave zaključile da se ne pika ono što je bilo prije i da se ne pika ono što je „ona“ država uradila. Sad su oni i sad je njihova najpreča.I tako na glavnom željezničkom kolosijeku koji spaja glavni grad države i njen industrijski najbogatiji dio nastade pružni prelaz kao nigdje u normalnom svijetu.
Elem, tako je to kod nas.Da odemo malo u Tursku.
Oni koji su Tursku pohodili npr. 2001 godine dolazili su kofera punih robe, utiscima u stilu:
„Jao ! Pa mi smo za njih svijet izmislili.A oni inače brkaju Bosnu i Hercegovinu sa Srbijom i Jugoslavijom“
2005 – „Poskupila i Turska.Cijene su uglavnom kao kod nas.A hoteliiii ...prljaviiii...uh,fuj!“
2009 – „Nisam se mogao snaći.Ništa nije kao što je bilo.Po robu smo morali ići 200 km od Istambula.Sve se nešto gradi, uzdiže, a hoteli sve prljaviji i slabiji.A Srba i Rusa na svakom koraku...k’o da si u Baru u CG.“
2013 – „Hebo te tek sam skont’o da oni ne postaju gori već mi! Ja sve mislim kako njihovi hoteli postaju prljaviji, a sad shvatam da mi postajemo siromašniji i sebi više ne možemo priuštiti dobre hotele pa idemo u one ŽNJ –kategorije.Aaaa jada i g...na...“
Tako ti je to. A Turci se posljednjih godina dosta motaju po regionu, a naročito po BiH. I u moju općinu ( da se razumijemo: nisam ja vlasnik općine već tako zovem ovu u kojoj mi je stambena jedinica) često dođu i to Bogami onako đuture. Neki naši općinski rukovodioci vole da izgrađuju međudržavnu politiku.
Digresija jest, ali zašto onda Lagumdžija i prije njega Alkalaj primaju plaću?
Uglavnom, moj zaključak i moje modno osviještene prijateljice je bio da im stajling od glave do pete ,brat bratu da prodaje, ne vrijedi više od 30 €. A ni u poklonima se nisu pretrgli.Pa koji se vrag dešava?
Onda, te davne 2005 godine kada je i počela jača komunikacija sa ovima kardešima i arkadašima shvatim pojam države na njihovom primjeru: ukratko pravili smo neki sporazum i dok smo mi sa svoje strane mogli obećati čak i carinske povlastice ili vojnu pomorsku saradnju, a da nam niko po pravu nadzora ne kaže da smo prekoračili ovlasti, Turci su mudro izjavili da će ovaj njihov prijedlog u proceduru i da će nas izvijestiti. Mi niti smo koga trebali pitati niti nam se ko iz državnih struktura u posao petljao. Da, ali oni jesu.Tek nekoliko mjeseci kasnije dobili smo odgovor kojim nas obavještavaju da je na prijedlog sporazuma data saglasnost Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva vanjskih poslova te da je sporazum odobren i da može biti potpisan. Dakle, na najobičniji sporazum o nekakvoj saradnji bez obaveza i jedne strane da finansijski djeluje oni su morali pribaviti saglasnosti državnih ministarstava čime je potvrđeno da su ovi sporazumi sa nekim iz država dijelova bivšeg Osmanskog carstva dio državne politike o proširenju uticaja na navedene države i da se ti sporazumi mogu zaključiti.A mi? Kod nas niko nigdje ne zna da ovaj sporazum postoji.Ono, ma baš me briga potpisuj šta hoćeš.
Primjer dva iz prakse, a gdje se vidi država jest događaj od prije par godina kada je jedna Turska delegacija boravila u Sarajevu i smjestila se u jednom hotelu čiji je vlasnik naknadno uhapšen zbog dilanja droge. Svi članovi Turske delegacije su nakon toga smijenjeni od strane svoje partije.A domaćini koji su delegaciju smjestili u hotel u kom se dilala droga i dan danas su na funkcijama u ovoj našoj državi. Njih čak ni novinari nisu prozvali zbog bliskih veza sa dilerima.
Primjer tri- stradanje Armenaca. Od 1923 godine na Tursku se vrši pritisak da prizna genocid nad Armencima. Ali, ono što je zacrtao Ataturk i danas se poštuje. Na vlasti su se smjenjivale vojne hunte, razne partije , svrgavali i postavljali predsjednici, ali nikada nije došlo niti do najmanjih naznaka da će Turska popustiti i priznati genocid. Od 2005 godine kada je započela pregovore sa EU ovaj problem je aktualiziran, ali Turska je sve pritiske i ucjene izbjegla.Tako izgleda država u kojoj je država i državni interes veći i od jednog drugog interesa.Ne mogu , a da ovo ne poredim s našim glavonjama koji kad im zatreba ili neko to od njih zatraži i izvinjavaju se i napadaju i traže ostavke. Primjer takve da prostite kurvanjske politike je politika srbijanskog rukovodstva koje se izvinjava za genocid u Srebrenici jedan dan, a drugog dana ne priznaju da je genocid i počinjen. Takvih primjera je mnogo. Dakle, za razliku od nas, bivših Jugoslovena koji djelujemo poput rastjeranih ovaca gdje niko ni za koga ne zna, a kamo li za neku strategiju da zna, Turska posljednjih godina ima i strategiju i cilj. Jest da govorimo o državi koja je 2000 godine imala oko 68 miliona stanovnika, ali govorimo i o državi koju od 1919 pokušavaju rastrgati i oslabiti sa svih strana.
Prikaz današnje globalne politike prema Turskoj i cijelom ovom dijelu svijeta fantastično je dat u seriji Kurtlar vadisi – Dolina vukova. Preporučujem za pogledati. Naročito me se dojmila rečenica koja je, vjerujem, izgovorena u svakoj sezoni:“Vuk rađa vuka, a šakal šakala“. Pretpostavljam da ovim poručuju kako oni čiji su preci stigli pod zidine Beča ne mogu biti slabog kova.Mogu zastati, predahnuti, napraviti odmor, ali...nakon odmora opet dalje.
