Kada je 1945.te godine počeo Drugi svjetski rat, nevini ljudi su počeli bježati od, iz čista mira formirane krvoločne jugokomunističke vojske, došli su do Bleiburga gdje ih je engleska vojska, opet bez ikakvog razloga, odbila zaštititi, pa su u povratku pali u ruke ranije spomenutim zločincima. 75. godina kasnije u gradu koji nema nikakvu posebnu vezu s ovim događajem, jednoj vjerskoj zajednici se brani da praktikuje svoj religijski obred i da se mole za duše ovih žrtava, ali i drugih koji su poginuli “u ratu i poraću”. I to sve zbog nostalgije prema dobu “jednoumlja”, zločina i otimanja imovine.
Eto tako se opravdava ono što se dogodilo u sarajevskoj katedrali. Inače, iz dominatnog hrvatskog diskursa o Drugom svjetskom ratu, najčešće se stiče utisak da se prije Bleiburga ništa nije desilo. O herojskom otporu partizana, o Titovoj vojnoj spretnosti, o Bitci za ranjenike o kojoj uči u stranim udžbenicima, kao i o okrutnosti Ustaša koja se i Hitleru činila pretjeranom, ne čuje se često u tim govorima.
Dalje, dobro je svijetu poznata patnja Njemaca koja je uslijedila poslije oslobađanja Europe od fašista: ubistva, silovanja, maltretiranja… Ništa od toga nikad se ne može smatrati zasluženim i opravdanim. I ko kod je činio zločine nad bilo kim je zločinac, makar se prethodno borio protiv počinioca najvećeg zločina u Europi. Ali početi priču o Drugom svjetskom ratu sa njemačkim žrtvama sovjetskih i američkih trupa, preskočivši cijelu priču o holokaustu, je naprosto perverzija na koju je malo ko spreman. Stoga to uporno ponavljanje da se misa drži za Bleiburške, ali i sve druge žrtve ne čini ništa za opravdavanje ove perverzije. Da to išta znači, onda bi oni danas održali misu za žrtve NDH i ostale žrtve. “Ostale” bi bile žrtve osvete za 4 godine neviđene svireposti, a ne žrtve planskog i sistematskog istrebljivanja Jevreja, Roma, Srba i disidenata.
Gledam kako branioci Mise pitaju Jakuba Fincija zašto on staje uz one koji podržavaju taj sistem jednoumlja koji je zabranjivao religiju i zna li on koliko je imovine Jevrejima otuđeno u socijalističkoj Jugoslaviji. I ne mogu sebi da dođem. Opet nešto što je nemoguće u civilizovanom svijetu. Da pitaš pripadnika naroda koji je praktično istrebljen u tom ratu, zašto bi on bio protiv slavljenja mise onima koji stoje iza tog istrebljenja jer im je neko drugi kasnije oduzeo imovinu? Nije ostalo nikoga kome bi imovina bila oduzeta! Ako spuštanje na ovaj nivo svijesti o tome šta se dogodilo nije jednoumje, ja ne znam šta jeste. Naravno da je svako protivljenje misi označeno kao majorizacija, napad na Hrvate, a ako je još došlo od katolika i Hrvata, onda kao izdaja. Većeg jednoumlja ne treba tražiti. Sarajevo je dobro poslužilo kao mjesto događaja jer nacionalisti svih strana vole da mrze Sarajevo i da mu pripisuju razne netolerancije, pa sve ovo dobiva još i pijetet “križnog puta”.
Ono što me boli je što je to NAŠA Katedrala. Gdje se građani svih vjera i nacija okupljaju na trgu i sjede na stepenicama, dolaze na ponoćku s porodicom i prijateljima. A za neke sitne nacionalne interese, kardinal Puljić je izdao i svoj grad i svoje vjernike. U katoličkoj crkvi u BIH se uvijek pristaje uz Hrvatsku koja je ovaj potez maestralno odigrala, perući ruke jer, zaboga, nisu oni dio Balkana, ali znajući da u BIH ima dovoljno onih koji trče na svaki njihov mig, pa su orkestrirali ovaj događaj pogađajući tamo gdje najviše boli.
U Sarajevu je sve prošlo bez incidenata, misa je održana, na protestu se pjevalo Bella Ciao i Aj Carmela i onda se sve razišlo. Ali mislim da je danas, za nas mnoge, i vjernike i nevjernike, oskrnavljen jedan voljeni simbol našeg grada.
