Da li vršiti ili ne privatizaciju, ne treba brkati sa problemom kako je ona sprovođena do sada i kakvi su joj rezultati. Reći „Pogledajte! Šta smo do sada postigli sa privatizacijo? Ekonomija je loša i sve lošija.“, nije razlog za reći „STOP privatizaciji!“. To vam je slično kao kada bolesnika, sa bolešću opasnom po život, liječite pogrešnim lijekovima. Da li tada stati sa liječenjem ili promijeniti način liječenja i prepisati novi lijekove. Pa sigurno ovo drugo. Inače nastavak teške bolest, bez liječenja i lijekova ima samo jedan, svima poznat, rezultat.
Iskustvo, generalno gledano, potvrđuje teorijske i empirijske prednosti privatnog nad državnim vlasništvom. To se objašnjava sa tri osnovna argumenta: ciljevima preduzeća, strukturom tržišna i korporativnim upravljanjem.
Preduzeća u državnom vlasništvu, kao prvo, imaju različite ciljeve u odnosu na privatna preduzeća. Od njih se zahtijeva da zadovolje i političke ciljeve svojih vlasnika (države). Tako npr. stranke na vlasti, bez obzira na potrebe i zahtjeve proizvodnje, za svoje članove, simpatizere i glasače, traže otvaranje novih ili čuvanje postojećih radnih mjesta (i tako fiktivno vrše povećanje zaposlenosti). U stvari, pravi razlog ovakvog zapošljavanja je ostanak na vlasti. Isto tako, zbog loše ekonomske situacije i nedovoljne platežne moći građana, traži se smanjenje ili držanje prodajnih cijena proizvoda ispod prosečnih troškova proizvodnje, koji su osnovni element u politici cijena i dohotka. Neke djelatnosti ili regioni imaju prioritet u raspodjeli bez obzira na njihove objektivne mogućnosti i koristi za ukupnu ekonomiju. Tako, profiti postaju sekundaran kriterijum, što ostavlja loše posljedice na raspodjelu privrednih resursa.
Drugi razlog, za ekonomski i komercijalano slab učinak javnih (državnih) preduzeća, je odsustvo konkurencije na tržištu. Postojanje javnog vlasništva je povezano sa nedostacima tržišnog mehanizma, gdje ekonomija obima, najčešće, vodi prirodnom monopolu. Zbog ovoga je privatizacija na Zapadu, obično, povezana sa pitanjima tržišnog restrukturisanja i regulacije. Slična pitanja se javljaju i u Centralnoj i Istočnoj Evropi, kada se razmatra privatizacija komunalnih (javnih) preduzeća. Kod njih je početni problem tranzicije, kako cijene podići u skladu sa oportunitetnim troškovima, za razliku od, npr., Sjedinjenih Država gdje je, kako je rečeno, osnovni problem kako najbolje cijene regulisati, odnosno ograničiti - smanjiti. Takođe, zbog načina raspodjela količina (veličina) proizvodnje, koje se određuju u skladu sa pogodnostima (voljom) planera, može se primijetiti da je u većini tranzicionih ekonomija tržišna struktura nesavršena. Ovaj aspekt, odnosno odsustvo tržišne konkurencije, postavlja pitanje da li velika državna preduzeća prilikom privatizacije treba da budu prethodno razbijena, kao što se to desilo u određenoj mjeri, gdje je to bilo moguće, na zapadu.
Treći argument su problemi korporativnog upravljanja koji u državnim preduzećima dovode do lošijeg proizvodnog učinka. Lakoća postavljanja proračunskih (planskih) ograničenja, koja ide sa prethodno navedenom političkom raspodjelom resursa, ozbiljno utiče na loše upravljanje. Odgovornost menadžmenta za rezultate poslovanja je minimalna. Upravljanje u većini modernih korporacija polaze od razdvajanja vlasništva i kontrole (nadzora) i pretpostavke da menadžeri (rukovodioci) i radnici nemaju iste ciljeve kao vlasnici. Menadžeri i radnici su maksimalno zainteresovani da određeni dio stvorene rente (viška vrijednosti) koriste za zadovoljenje svojih ličnih potreba - sigurnost posla, dobru platu, povlastice, rukovodeću moć, beneficije i tako dalje. Kako državno vlasništvo podrazumijeva da su proračunska ograničenja labava, tako menadžeri i radnici mogu sigurno i bez straha iz rente izdvajati sredstva za svoje potrebe, znajući da će poreski obveznici na kraju snositi razliku računa (pokriti negativno poslovanje). Preduzeća u privatnom vlasništvu podliježu čvrstim proračunskim ograničenjima koja podrazumijevaju, odnosno uključuju, mogućnost bankrota.
Bitno je da poslovanje preduzeća kod privatnog vlasništva postaje predmet kontrole tržišta kapitala. Upravljačko odlučivanje postaje input za ponašanje trgovaca na tržištu kapitala. Njihova se procjena o potencijalnom učinku privatnog preduzeća sumira u cijeni njegovih dionica. Ako je menadžerski tim nekompetentan ili neefikasan, cijena dionica će se smanjiti, što će izazvati pritisak na menadžere da poboljšaju svoj učinak. Ovi pritisci se jednim dijelom vrše putem upravljačkih podsticaja iz učešća i bonusa (dobiti), a drugim dijelom potiču od načina na koji funkcioniše tržište rad menadžera, gdje procjena njihovih performansi zavisi od kretanja cijena dionica.
Privatizacija se, takođe, posmatra iz perspektive vladinog bilansa (državnog budžeta). U suštini, privatizacija je mehanizam kojim vlada likvidira svoju imovinu u cilju pribavljanja prihoda za smanjenje javnog duga ili pokrivanje finansiranja tekućih rashoda. Takva politika je posebno aktuelna kada je vlada u lošijoj rashodnoj situaciji od očekivane. Proces tranzicije predstavlja jednu od takvih situacija, jer je u vremenu institucionalnih promjena, kada se prihodi sve teže predviđaju, potrebno ekonomsko restrukturiranje. U ovom kontekstu, pitanje vrednovanja (procjene imovine) u stanju vadonog bilansa treba da ima glavni značaj, kada je prenos imovine u privatni sektor neutralan, pod uslovom da se imovina prodaje po vrijednosti koja je jednaka neto diskontovanom očekivanom budućem prinosu od njih. Međutim, ako vlada vjeruje da privatni vlasnici mogu zaraditi veći prihod od nje, ili ako oni doprinose ciljevima politike za koje je vlada spremna izdvoji određene resurse, onda ona može odlučiti da proda (privatizuje) imovinu sa popustom.
Do sada izvršene privatizacije u Republici Srpskoj je dala loše rezultate. Zašto je ona (privatizacija) prošla, kako je prošla, nije tema ovog teksta. Tema je to što većina javnih i državnih preduzeća, gdje nije izvršena privatizacija, imaju isto tako loše rezultate poslovanja. Primjer za ovo je aktuelna situacija u Elektroprivredi Republike Srpske. Rezultati poslovanja ovog javnog preduzeća, prije petnaest godina i danas, su značajno pogoršani. Za pitanje „Šta bi bilo da je bilo?“ (privatizacije) karakterističan je primjer Rudnik i TE Gacko, koja je 2006. – 2008. godine sa kompanijom ČEZ ugovorila zajedničko ulaganje za izgradnju nove i revitalizaciju stare termoelektrane. ČEZ (evropska kompanija) je za ovaj posao bila maksimalno zainteresovan. Međutim, voljom tadašnje vlasti (koji su i danas na vlasti) došlo je do raskida ugovora sa svima danas vidljivim posljedicama. U Gacku je ostao stari isluženi objekat Rudnika i Termoelektrane, koji je u komi i na infuziji (rečeno u stilu početka ovoga teksta), i kome slijedi brzi i definitivni Kraj.
Neko reče "Ne, ne nije Kraj. Kinezi dolaze".
Ipak "Nada umire posljednja".
