Znate ono ''Umro bih za tebe, ali danas se ne možemo vidjeti jer pada kiša''? Sažet prikaz dužeg vica koji odlično ilustrira značaj nekog odnosa određenoj osobi. Zaista, šta biste uradili za svoju ''voljenu osobu''? I, mnogo važnije, gledano zdravorazumski- šta bi vaša voljena osoba uradila za vas?
Upravo sam pogledala sjajan video na YouTube-u o muško-ženskim odnosima, predavač je Helen Fišer (preporučujem) i imala sam onaj aha-doživljaj. Sve što nikad niste čuli, a zapravo vam zvuči tako poznato - to je, po mom skromnom mišljenju, ono što prodaje hrpu knjiga samopomoći koje se bave odnosima, vezama, stvaranju i održavanju istih. Ponuditi jasno i čitko napisano ono što ljudi oduvijek znaju, ali ne znaju da znaju. Kao psiholog, REBTovac i žensko biće u kasnim dvadesetim :( imam poprilično veliku biblioteku ''takvih'' izdanja - sve knjige Pizovih, REBT priručnike o muškoj glavobolji, neka novija, produhovljenija izdanja o poređenju muškaraca sa ribama, zakuhavanju čorbe, ženama kučkama i muškarcima koji ih obožavaju... S ovom pameti, stala bih sa čitanjem već kod prve ali treba znati šta preporučiti svima onima koji traže savjet od psihologa i ne prihvataju odgovor ''ne znam''. I tako sam odlučila da saznam...
Jedna sjajna žena i psiholog (svašta je još nešto, ali izdvajam dvije najbitnije odlike) Martine Delfos je održala predavanje na mom fakultetu. Desilo se da sam bila organizator tog događaja i imala čast da izaberem temu o kojoj će govoriti studentima. Izabrala sam ''Ljudi se žele spajati sa ljudima'' jer sam znala da se unutar tog predavanja nalazi nešto što će mojim kolegama razjasniti mnogo toga u bitnom (valjda) segmentu života - ljubavi i vezama.
Prof. Delfos, kao i Fišerova u ranije pomenutom videu, rekla je prilično jednostavnu, ali ipak teško obradivu činjenicu: muškarci i žene NISU isti.Naš mozak se razlikuje, to je utvrđeno, potvrđeno i konačno. Ne opažamo iste stvari na isti način, ne obrađujemo primljene informacije jednako i ne ponašamo se kako druga strana smatra da je normalno. Znate one stereotipe o nježnim, krhkim ženama koje trebaju zaštitu velikog, snažnog i nepobjedivog muškarca? Svaki muškarac će vjerovati da je on Taj. S druge strane, žene vjerovatno od pećinskog doba maštaju da baš one budu Ta za nekog neosvojivog, misterioznog muškarca pred kojim kleče tolike lijepe, zgodne i pametne žene, a on bira Nju. Ha ha ha! Da,baš!
Priča se (šalim se, naučna istraživanja pokazuju samo je kraće za tipkati) da ljubav, pazite sad- NIJE emocija, nego nagon! Čine je tri povezana, ali nezavisna sistema: požuda (zato je osjećaj zaljubljenosti prisutan katkad u čisto tjelesnim vezama), romantična ljubav (zato se naš voljeni/naša voljena izdvaja svojom superiornošću od svih drugih) i privrženost (zato ga/ju ne izbacujemo iz glave 24h na dan). Imajući na umu Darvina, sve ovo je urođeno kako bi taj muškarac i ta žena bili sjedinjeni zajedno za vijeke vjekova i rađali djecu koja omogućavaju opstanak ljudskog roda, što je (ne znam zašto) cilj svih ljudskih bića.
Nedavno sam uradila istraživanje o zadovoljstvu ljubavnom vezom i bila prilično šokirana komentarima starijih ispitanika i njihovim odgovorima. Postajemo li pametniji u ljubavi s godinama? Učimo li na sopstvenim greškama ili, nezavisno od iskustva, učimo kako tražiti ono što želimo? U jednoj knjizi sam našla obrazac gdje čitateljKA treba upisati karakteristike koje traži kod svog idealnog partnera i uskoro bi trebala početi da susreće upravo takve osobe. Odlučna da ispitam tu teoriju za svoju dušu i ćeif, napravim nalog na nekom od tih famoznih sajtova za upoznavanje. Pređem na drugi korak: odaberite savršenog partnera. Ukucam raspon godina, kakvu boju kose tražim, boju očiju, hobije, čak i horoskopski znak izaberem. Ponudiše mi listu od PAR HILJADA MUŠKARACA, samo u BiH. Pregledam uredno prve 2-3 stranice i shvatim da NIJEDAN ne odgovara onom što sam imala u svojoj glavi! Svi su zadovoljavali izabrane kriterije, ali nijedan nije odgovarao slici kakvu sam ja imala. Poražavajuće.
Zaključak: Ja svojim očima i Ja tuđim očima nije isto.Tačka.
Postoji neka čar u ljubavnim filmovima o dvoje koji se ne sviđaju jedno drugom pa se onda nešto desi pa se oni zaljube pa žive sretno i idilično do kraja života. Ili bar do kraja filma.
Tajni sastojak: dopamin. U pitanju je hormon koji je povezan sa romantičnom ljubavi, a povećava se u organizmu kada se obavlja neka nova aktivnost. U filmu ''Proposal'' Margaret i Andrew (Sandra Bullock i Ryan Reynolds) shvate da su ludo zaljubljeni tek kad provedu neko vrijeme u posjeti njegovoj porodici, u okruženju drugačijem od onog na koje su navikli. Isto nalazimo i u većini drugih filmova. Zanimljivo. Iskoristite ;)
Još jedna tajna je otkrivena: S P O S O B N I smo da istovremeno volimo više osoba, ali ne i da budemo zaljubljeni u više različitih. Navodno, istraživanja na Zapadu pokazuju da ljudi žele ući u brak samo sa onim u koga su zaljubljeni, ljubav bez leptirića, čini se, nije dovoljna. Razlog: opet dopamin. Luči se, izaziva ugodnost, prijatne emocije, razvija se privrženost, naš Broj 1 postaje najbolji, najzgodniji, najpametniji, najšarmantniji, najduhovitiji,...(muškarci, prisjetite se svojih epiteta koje dajete djevojci za kojom izgubite glavu) i razmišljanje o njemu postaje glavna aktivnost tijekom jutra, prijepodneva, podneva, poslijepodneva, predvečerja, sumraka, noći, ponoći...
Zaključak: Muškarci i žene nisu isti. Razlikujemo se. Ne reagujemo jednako na iste stvari, događaje, ljude i emocije.
Muškarci su sposobniji za akciju, žene za pripremanje akcije. Muškarci ne vole riječima, nego djelima. Traže prisnost kao i žene, ali na drugačiji način, usmjereniji na tjelesno nego na - naravno, riječi. Ne čitaju između redova i ne pretpostavljaju.
Žene vole velike riječi, pričanje o emocijama, planiranje stvari koje ne moraju da se dese i čitanje misli.
Ne kažu bez razloga da je najgora rečenica jedne žene ''sve je u redu''. Odmah pretpostavite da nije. A kada muškarac kaže nešto, on to i misli. Svi oni tekstovi ''Kada kaže to - misli ovo'' služili su samo za privlačenje čitalaca. Nema misterije, nema tajne. Cilj i svrha postojanja je produženje vrste, za to smo opremljeni, i fizički i psihički. Uostalom, ko nam daje za pravo da mislimo da je pećinski čovjek manje volio svoju ženu jer joj je umjesto cvijeća donosio kožu vlastitim rukama ubijene zvijeri? Ili da moderni muškarac više voli svoju ženu jer mu na fejsu javno piše ''u vezi/braku sa''?
U potrošačkom društvu gdje se vrijednost mjeri brendovima i markama, onaj pravi i ona prava su oni od kojih lučite više dopamina. Zato ste tri metra iznad neba u njihovom društvu. Prosto, zar ne?
