Godine 1971, u podrumima Univerziteta Stanford u Sjedinjenim Američkim državama, sada već legendarni profesor emeritus Filip Zimbardo, sproveo je jedan od najpoznatijih i najuticajnijih eksperimenata na polju socijalne psihologije. Samo istraživanje je finansirano od strane američke ratne mornarice i ticalo se pokušaja shvatanja i predupređivanja sukoba između čuvara i zatvorenika u vojnim zatvorima. Filip je bio mlad, ambiciozan, riješen da ostavi dublji trag u socijalnoj psihologiji i nadasve spreman da granicu psiholoških eksperimenata pomjeri još više.
Podrumske prostorije Stanforda su pretvorene u improvizovani zatvor, sa sve rešetkama na vratima i neudobnim ležajevima. Sve je počelo sa prikupljanjem volontera. Prijavili su se mahom studenti, fizički i psihički zdravi, što je potvrđeno i serijom testova. Metodom slučajnog odabira su podijeljeni u dvije grupe: čuvare i zatvorenike. Za potrebe što realnije simulacije, "čuvari" su obučeni u uniforme, dobili su pendreke, naočare za sunce i odriješene ruke, odnosno, nisu dobili jasna pravila o ponašanju. Sa druge strane, "zatvorenici" su dobili serijske brojeve umjesto imena, bili su primorani da skinu donji veš i obučeni su u nešto što bi se najbliže opisalo kao vreća.
Rezultati su bili, kao i slučaju ranijeg Milgramovog eksperimenta sa elektrošokovima, začuđujući. Vrlo brzo je došlo do direktnog sukoba "zatvorenika" i "čuvara", nakon čega su čuvari primjenili fizičku silu. Već prve noći, jedan od "zatvorenika" je doživio nervni slom. Nakon njega, tri noći uzastopce, po jedan od zatvorenika je napuštao eksperiment iz istog razloga. Svi "čuvari" su se saživjeli sa svojom ulogom, bez obzira što su znali da je u pitanju manje-više igra, i neki su išli do te mjere da su počeli ispoljavati fizičku agresiju i sadizam. Mene lično još više začuđuje činjenica da su zatvorenici "pucali" pod pritiskom, takođe znajući da je u pitanju eksperiment, i to nakon svega par noći. Eksperiment je prekinut. Često je korišćen za objašnjavanje brutalnosti čuvara, vojske ili policije prema zatvorenicima. Jedan od poslednjih, a sigurno među najpoznatijim , je onaj iz iračkog Abu Graiba.
Međutim, ja ću se ovdje vezati za konstataciju Filipa Zimbarda o "moći situacije", odnosno, o tome da će većina nas reagovati slično u sličnim situacijama. Ponovo napominjem da su i gorepomenuti "čuvari i zatvorenici" sasvim obični studenti, koji su čak prošli i seriju psiholoških testiranja da bi se utvrdilo da su, uslovno rečeno, normalni.
Da li možemo biti sigurni da u slučaju posjedovanja pravilima neograničene moći ne bi počeli isto da se ponašamo? Da li bi ste se kladili u to da ste '92 bili čuvar u Omarskoj, Čelebićima ili Lori, ne bi počeli ponašati sasvim suprotno svemu onome u šta ste do tada vjerovali? Da se razumijemo, ne pokušavam da opravdam bilo koga, samo ukazujem, kao i Hana Arent, na banalnost zla. Kako je ono u nama, sveprisutno je, uvijek je bilo i vjerovatno će uvijek i biti. Kako ti isti ljudi koji su nekome bejzbolkom lomili rebra i arkade, sada idu sa vama na kafu, kupuju iste proizvode, gledaju iste stvari, raduju se kao i vi, djeca idu u iste škole i čak razmišljaju na sličan način. Nekima vjerovatno nije jasno, kao i uostalom ni onima iz Zimbardovog eksperimenta, šta se to dešavalo i zašto su radili to što su radili.
Idemo sada korak dalje u odnosu na broj ljudi o čijoj sudbini potpuno ili bar djelimično možete odlučivati. Politička vlast! I to ona najviša, ne govorim o sitnijim činovnicima, pisarima, ađutantima i sličnima. Govorim o poziciji odlučivanja, ne mora čak da bude ni institucionalno utvrđena. Koliku bi ulogu tada igrao zdravi razum, koliku lična netrpeljivost prema nekome ili nekima, koliku nacionalni osjećaji, koliku lična ekonomska ili bilo koja druga dobit?
Uvijek sam bio jedan od onih koji su tvrdili da ova naša politička elita nije baš tolika osovina zla, da tu ima, ili je bilo i, ne moraju biti dobri, a ono bar radišnih, dinamičnih i sposobnih ljudi. Pa me uvijek čudilo kako to da su rezultati tako katastrofalni.
Da li Zimbardova "moć situacije" i uloga koje zateknemo zaista igra toliku ulogu?
