U našoj zemlji, proslavljen je Dan nezavisnosti. Preciznije, u 51% zemlje, ali to je opšte poznata i toliko puta opisana stvar, pa nema potrebe vraćati na istu. Ima jedna druga crtica, koja uvijek buni i provocira zdrav razum.
Digitalni nomadi i zaborav patriotizma
A, to su (preko)brojni izlivi patriotizma u mozak. Svakovrsni su. Svijet društvenih mreža boldovao je i kolektovao, valjda i posljednju kuku i motiku, koja bi da opiše koliko voli svoju zemlju, entitet, naciju, državu, šta god...
I dok se prosječan srednjovječan čovjek u Zapadnom svijetu sjeća, sa većom ili manjom mjerom nostalgično, navijanja za rodnu zemlju na fudbalskim utakmicama, prepričavanja viceva punih stereotipija o «drugima», djeca tog vremešnog homosapiensa, postali su odavno digitalni i turistički nomadi. To su potomci čovječanstva, kojima je naslijeđe predaka dozvolilo da do svoje 30 godine proputuju i iskuse svijet. Da se ižive, donesu (nekad i pogrešne) odluke, prispitaju se i, što je najvažnije, naučili su gdje im je kuća. A, kuća je elipsa oko Ekvatora i Polutara, koja čini našu planetu sa jedne strane i stan negdje u Berlinu, u kome se živi, radi, vodi ljubav, svađa, drogira, proslavljaju rođendani, očekuje prinova....
To je taj mladi čovjek Zapadnog svijeta, kojeg su povijesno utemeljili Stari Grci, to je taj autentični kosmopolita, omeđen sobom i planetom. To je čovjek antičkih vrijednosti, renesanskog znanja i upotrebe tehnologije 21. vijeka. I ne, nije riječ o idealu. Tako ljudi žive. Tako doživljavaju sebe i jednako tako drugog i drugačijeg. Dabome, postoje oni koji vrše namjeran odstup, koji zatiru vrijednosti slobodnog čovjeka, ali o njima se brine sistem. Na ovaj ili onaj način.
Komparativni nedostaci vrlog novog postmodernog i digitalnog svijeta, mogu se ogledati u fizičkom otuđenju i neprekidnom brojanju i mjerenju: plata, kirija, rata, kredita, poslova, stanova, uspjeha na poslu, filmova, koncerata, automobila, odijela, ljetovanja, turističkih destinacija... Taj «mjerni čovjek», kako ga je zloslutno nazvao veliki futurolog i filozof Pol Virililjo, ima tu manu, «mjerljivosti» i podložnosti uticaju kvantifikacije i materijalnog i duhovnog svijeta. Ali, sva šteta u tome.
Patriotizam i kako ga operisati
Patriotizam? Patriotizam još niti jednom nije pomenut. Zapadna civilizacija je baš u svojoj djeci dokinula i zadnju primitivnu fizičku branu, zvanu patriotizam. Ta, zašto bi mladi rezident Minhena više volio kobasicu i pivo od thai hrane i terijaki sosa? Zašto bi mu bio draži «Bajern» od «Barselone». Toga nema! Taj mlaki fast food patriotizam, zadržao se u izumirućem zavještanju njihovih otaca, koji su se još sjećali Hladnog rata. A, onda je i on nestao. Opet će zlobnici reći kako su današnji turistički hipici, zapravo putujuće reklame neoliberalnog kapitalizma. Klošari sa jabukom na laptopu, sa boginjom pobjede Najki na obući, sa krokidilom na majici...logotipija u svijetu izmaštanih klošara. Ali, dabome, svo zlo u tome, opet.
Za to vrijeme, Balkan, kao stara dobra evropska septička jama živi svoj fekalni život, sa svojim ekosistemom, svojim biotopom, svojom biološkom hijerarhijom predatora i žrtava. Taj, vječito zakašnjeli Balkan, na pola puta između zemalaj Prvog svijeta i prašnjavih kolona izbjeglica sa Bliskog i Srednjeg istoka, navijek je passe namještena kafana. Taman toliko blizu, da se u nju niti ne da ući jer nije egzotična i taman toliko daleko, da je bespredmetno trapati na mjesto gdje ćete vidjeti kopije švarcvaldskih šuma, turskih kebaba, austrougarskih džada, italijanskog dizajna...
Sociološki i kulturološki, najprvo, Balkan, sa svojim razbucanim torovima i državicama od Crnog do Jadranskog mora, živi jedan doboko povijesni život. Život prepun mitomanije, epike, prezenta...Život u kome se vječno bolje živilo u «neka tamo druga vremena». I ovdje počinje «mi» narativ.
Politikološki, mi nikada nismo imali građane niti demokratske države. Navrat, na nos, sklepali su se nakon devedesetih gradjani u množini, koji i nisu ništa drugo nego ostaci socijalističkog proletarijata, koji nisu zadojeni izvornim nacionalizmom. Ali, kako vrag ne spava, a atavističke i rudimentirane potrebe za ljubljenjem apstraktnog pojma u nas sve vrijeme postoje, tako je namjesto nacionalizma, patriotzam ušao u nominalnu upotrebu, kao odobren, amninovan i poželjan totem, koji se ljubi.
Izgubljeno znanje Balkana
Platon je u svojoj «Državi» rekao kako čovjek ne može voljeti pojam. Ljudsko biće nije u stanju da ljubi abstraht. Uzmite najsgnifikantnije pojmove: «ljubav», «domovina», «prijatelj», «roditelj», «dijete»... Van pameti je da volite pojmove! Volite konkretnu osobu ili osobe, volite svoje pretke i potomke sa imenom i prezimenom, bojom kose, očiju, vrlinama i manama, dabome. Isto je i sa patrijom. Domovina, to su vama poznati toponimi, planine, rijeke, jezera, ravnice, to su vama znani ljudi, to ja vama poznata hrana, ukusi, mirisi, boje, svjetlost, zvukovi...Patriju proširujete svojim fizičkim ili virtuelnim kretanjem. To je znao Platon prije 2500 godina, na Balkanu. I to je Balkan negdje usput u silnim ratovima, seobama naroda, redefiniciji sebe kao prostora, izgubio.
I zato je današnjim nomadima svijeta patriotizam, kao ljubav prema politički iscrtanim granicama ili prema narodu koji priča isti ili sličan jezik, klanja se istom bogu, zaboravljena i degutantna.
Vulgarnim jezikom Zapadnog Balkana, retorički to izgleda ovako:
Zašto bi Bišćaninu ili bilo kojem Krajišniku bio draži slap Kravice, kraj Čapljine, od Plitvičkih jezera? Na Plitivcama je bio, osjetio tirkiz vode, koji probija ljepotom i na sunčevim zrakama vječno urezuje u memoriju čudo prirode. U Čapljini je slabo koji Krajišnik bio. Zar, da ga pripadnost istoj državi tjera da zavoli više herecegovačke slapove?
A, upravo tu čini patriotizam!. Tjera ih, kao zamjenski otac pravom nacionalizmu na bjanko ljubav.
Nacionalna vrijednost pivske flaše
To je ta ispraznost ljudi, koji će vam pričati ispred kafane o ljubavi prema Bosni i Hercegovini, dok ispijaju deseto pivo, koji su spremni za tu ljubav da vam testiraju otpornost lobanje na staklenu flašu i koji će istog tog dana narečenu flašu zafrljaciti u toliko voljenu rijeku, ukrašenu stotinama tona ispljuvaka silnih patriota. To je taj patriotizam, taj, nemušto skriveni plemenski nacionalizam i hegemonija, iz koje se rađaju djeca u mononacionalim zajednicama, iz koja nastaju u našem slučaju tzv. nacionalni korpusi.
Igramo se mira
Jebo te, pa mi i u miru imamo korpuse! Zapravo, ovo je jedno od rijetkih, a prokletih mijesta na svijetu u kojem se stanovništvo igra mira. Mir je nužno zlo, koje nas tjera da zatomimo Tanatos i improvizovano imitiramo Zapad, sve sa radnom etikom, regulama, pravnom državim, normama i obrascima ponašanja, poštovanja drugog i drugačijeg... I nikako nam ne ide taj mir, vidimo i sami. Vrag da ga nosi! Pokušavamo, kao ljevoruko dijete, na silu pisati desnicom, ali ne ide. Ne ovdje.
Sa smijehom i prezrivom dozom ironije odobravamo riječi zapadnih učitelja, a najviše onu «patriotizam», koju istog sekunda u glavi transkribujemo kao dozvoljeni nacionalizam i šovinizam.
I da, naravno, boli nas stražnjica za tom Domovinom, tom «svetinjom» u koju se kunemo. Poganimo je svojim fizičkim prisustvom. Namjesto šuma ostala su klizišta, rijeke su tokovi otpadnih voda, začinjene našim otpadom...Ono malo netaknute prirode, može se zahvaliti mjestu, tačnije bezmjestu. Ali, ne sekirajte se, doći ćemo mi i tamo...
Patriotsko spajanje neradnih dana
I to je samo ekološki aspekt. Društvena sfera nalaže da se Dan nezavisnosti, Dan Republike, Dan grada, opštine, prvo politički isfabrikuje, pa se onda i unovče ti poeni. Sa druge strane «patriotski narod», u patriotskom zanosu, gleda kako da patriotski spoji što više neradnih dana, pa onda patriotski ode u fasungu i nakupuje što više proizvoda koji nisu iz njegove patrije.
I sve to u vječnom fatumu Balkana, konkreno Bosne i Hercegovine, gdje će ljudi do besvijesti «voljeti» nju li samo i ekskluzivno jedan njen dio, a već sutradan će istoj toj zemlji prizivati majku, Boga i namilije, jer ne mogu ovjeriti obrazac br. 16. , jer ne mogu djetetu kupiti lijek, jer nema vode, struje, grijanja...
Patriotizam je, poslati svoje dijete odavde, ne bi li postalo čovjek i prestalo biti patriota. Jer, od silne miline i patriotizma u nas je, samo u zadnjih 25 godina ubijeno100 hiljada ljudi, iselilo se više od milion, a oni što su ostali, nekako bi da odu.
Patrotizam je u svom najboljem izdanju samo igračka bogatih, koji više ne žive ovde. U svakom drugom formatu, tek je kaljuža reinterpretacije nacionalizma.
A, taj drugi format je izliv patriotizma na mozak. Formalno obilježavanje datuma, zaborav bijede i euforija koja traje 24 sata. Taj vikend-patriotizam, taj umiveni nacionalizam, bio on 1. marta ili 9. januara nije ništa drugo do li mjerilo siromaštva u kojem živimo, puka prolaznost na kalendaru, koja vazda na svakih 365 dana opija svjetinu naše, kobiva demokratske Bosne i Hercegovine.
