Ivan Lovrenović: Slom hadezeovštine

KOLUMNA

Ivan Lovrenović: Slom hadezeovštine

Piše: Ivan Lovrenović

Slom koji na otvorenoj sceni ovih dana doživljuje politika HDZ-a BiH – oličen u histeričnim ispadima Dragana Čovića – nije nešto što bi ikoga trebalo iznenađivati.

10. 2. 2018.

Slom koji na otvorenoj sceni ovih dana doživljuje politika HDZ-a BiH – oličen u histeričnim ispadima Dragana Čovića – nije nešto što bi ikoga trebalo iznenađivati. Neminovnost takvoga sloma upisana je već u samoj genezi, stranačko-ideološkoj koncepciji, te historiji i praksi bosanskohercegovačkoga HDZ-a. Neću to ovdje razlagati, jer sam u zadnjih četvrt stoljeća, i malo duže (od samoga osnutka te stranke 1990. godine), o tomu ispisao i objavio na desetke tekstova, stotine stranica, nekoliko knjiga… Čovićeva politička histerija prouzročena je očiglednim krahom vlastite politike i gubljenjem posljednje stope manevarskoga prostora za njezino ostvarenje, pa kada on danas poseže za „argumentom“ da bi „građanska država“ u Bosni i Hercegovini značila „islamsku državu“, te da će on „mobilizirati hrvatski narod“, to samo dodatno osvjetljuje poraznu istinu da ni HDZ ni on kao jedan u nizu njezinih autokratskih gazda nikada i nisu imali autohtonu  i prospektivnu politiku, istinski ukotvljenu i promišljenu iz perspektive Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj.

Tako ispada da, neznatno karikirano rečeno, po Čoviću hrvatska prava  jedini smisao imaju u tome da budu brana pretvaranju Bosne i Hercegovine u „islamsku državu“! Hrvati u Bosni i Hercegovini kao novi „europski antemurale christianitatis“! Provincijalna politička „misao“ dostojna birtije u kakvoj balkanskoj zabiti, gdje o politici i geopolitičkoj strategiji raspravljaju neobrazovani i polupismeni „kafanski stratezi“.

Neodoljivo to podsjeća na  Tuđmana iz 1994. Kada je izgubio rat u Bosni, i bio stjeran u kut sa cijelom svojom „bosanskom politikom“, prisiljen da laže i Hrvatima i sebi samome o razlozima  nove političke ljubavi s Bošnjacima, izdiktirane od moćnih, izvikivao je istovjetne groteskne parole o tome kako će Hrvati pomoći muslimanima da uđu u Evropu, kako će se na taj način spriječiti nastanak islamske države u Evropi, itd, itsl.

No, ono što stvar čini još apsurdnijom i bezizlaznijom jest činjenica da ovakvom HDZ-u i Čoviću opstojnost u političkom životu osigurava jednako slijepo odbijanje s bošnjačke strane da se priznaju ikakvi hrvatski zahtjevi iz paketa nacionalne ravnopravnosti. U tome su, indikativno, potpuno jedinstveni i ekskluzivno nacionalna bošnjačka stranka SDA, i sve druge političke opcije na čelu s „lijevim“ i „građanskim“ SDP-om BiH. Tako je stvorena skučena i krajnje osiromašena crno-bijela politička scena s prividom da možeš birati samo „za Izetrbegovića“, ako si „Bosanac“ i „probosanski patriot“, ili samo „za Čovića“, ako se zalažeš za ravnopravnost Hrvata. Figurativno korištenje ovih dvaju liderskih imena potpuno jasno označava i svu očajnu političku zaostalost, besperspektivnost i  nepamet – jednako u hrvatskoj kao i u bošnjačkoj politici.

O istom problemu iz ugla hrvatske politike pisao sam prije šest godina, kada su u Federaciji BiH na vlasti bili SDP i Zlatko Lagumdžija sa svojim hrvatskim hercegovačkim satelitima (od kojih danas nema ni spomena, osim u sudsko-zatvorskim papirima). Ništa se od tada nije promijenilo, osim što je opisana crno-bijela politička konstelacija danas dovedena do krajnjih granica. Evo toga teksta, još jedanput.

 

Treći modus hrvatske politike

4. 2. 2012.


Današnja Bosna i Hercegovina živi u permanentnoj unutarnjoj političkoj napetosti, koja se od 2006. godine zaoštrava uzlaznom linijom. Sadržaj i smjer te napetosti i toga procesa (važno je razumjeti da se radi o procesu!) u najgrubljem opisu bi se mogao svesti na pitanje: država triju nacija ili tri nacionalne države. Krucijalno je pitanje: postoje li mogućnosti reintegracije? Pri čemu pojam reintegracije više doista nije razumno shvaćati kao bilo kakav oblik restauracije nekoga od prošlih „poželjnih“ političkih stanja, nego kao novu, realno ostvarljivu političku strukturu, koja će omogućavati toliko potrebnu socijalnu i političku stabilizaciju i opstanak Bosne i Hercegovine.

„Hrvatsko pitanje“ u takvom kontekstu sadrži dvovrstan potencijalitet: može biti beskrajan „remetilački faktor“, a može biti i katalizator nekoga od mogućih oblika reintegracije. Hoće li biti jedno ili drugo, ne ovisi samo o nastupu, ciljevima i praksama hrvatskih političkih subjekata, ali o njima ovisi prvenstveno.

Dva desetljeća nakon uspostave parlamentarne demokracije i državnoga osamostaljenja Bosne i Hercegovine, te desetljeće i pol nakon zaustavljanja rata i uspostave dejtonskoga mira, hrvatsko nacionalno pitanje danas je dospjelo u mrtvi politički ugao. Ono ne  predstavlja samo problem Hrvata, nego i jedan od ozbiljnih problema u ionako neizvjesnom procesu političke konsolidacije Bosne i Hercegovine. Mnogo je uzroka koji su doveli do tako poraznoga rezultata, i u važnome a do danas praktično nezapočetom poslu kritičkog rasvjetljavanja tih uzroka i uzročnika ne bi trebao ostati pošteđen nitko. Među tim uzrocima svakako je najvažniji – monopolsko, etnonacionalistički uskogrudno i protudemokratično vođenje hrvatske politike, s hipotekom dvosmislenoga odnosa prema Bosni i Hercegovini, što je do danas ostalo trajnim obilježjem političke prakse Hrvatske demokratske zajednice, odnosno hadezeovštine uopće, kao glavnoga i cijelo ovo vrijeme zapravo jedinoga subjekta nacionalne politike Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tu negativnu bilancu, za koju su osim glavne hrvatske stranke odgovorne i mnoge hrvatske vjersko-crkvene, kulturne, obrazovne, akademske institucije  spada i sistemsko nametanje isključujućega i izolativnog, monokromnog modela nacionalne kulture i identiteta, koja Hrvate otuđuje i udaljuje od bosanskohercegovačke dimenzije njihovoga identiteta i političkog interesa, a ne približuje ih nikakvome drugom stabilnom i prospektivnom rješenju.

Zbog svega toga danas je gotovo nemoguće na čist i vjerodostojan način postavljati pitanje političke pozicije Hrvata u Bosni i Hercegovini, nego je ono postalo s raznih strana predmetom političke trgovine, manipulacije, zloupotrebe, ili jednostavno – nerazumijevanja.

Danas su na sceni dva oprečna i međusobno ljuto rivalska nastupa, a oba se pozivaju na iste motive i ciljeve: na poboljšanje političkog položaja hrvatskog naroda, i na konsolidaciju Bosne i Hercegovine. Jedan od njih, hadezeovski, vidi postizanje tih ciljeva kroz potpunu etničku autonomiju, institucionalnu i teritorijalnu, nalazeći partnere za takvu politiku u vladajućim strankama u Republici Srpskoj (za što je cijena priznavanje apsolutne nedodirljivosti Republike Srpske u bilo kakvim budućim ustavnim promjenama). Drugi hrvatski nastup, koji u nedostatku nekoga osmišljenijeg koncepta zastupaju male stranke trenutno uključene u vladajuću strukturu samo u Federaciji BiH, mogućnost postizanje proklamiranih ciljeva vidi kroz stjecanje institucionalnih etničkih prava politikom koaliranja s mnogo moćnijim, bošnjačkim političkim faktorima, pri čemu su mu jedine garancije – dobra volja tih faktora.

Ni jedna ni druga opisana hrvatska politika, po svojim krajnjim dometima i efektima, nije niti može biti katalizatorom reintegracije, a ne može ostvariti ni vlastite proklamirane „hrvatske“ ciljeve.

Stare hadezeovske strukture s jednako nezajažljivim apetitom i dalje pretendiraju na monopolsko predstavljanje naroda, bez ikakvih znakova svijesti o vlastitoj odgovornosti za hrvatski politički slom. U toj ambiciji ne ustežu se, kako rekoh, ni od partnersko-interesnoga povezivanja s ekskluzivno srpskim nacionalnim strankama u Republici Srpskoj, najodgovornijim za političku nestabilnost Bosne i Hercegovine, kao i za demografsku i političku katastrofu Hrvata u tom dijelu države. Problem je utoliko ozbiljniji, što se to partnerstvo politički artikulira kao antagoniziranje srpsko-hrvatskoga i bošnjačkog političkog bloka. Stvaranje takvih odnosa i takvoga političkog ambijenta može, eventualno, odgovarati ciljevima srpske nacionalističke politike kakvu vodi današnja vladajuća struktura u Republici Srpskoj, ali Hrvatima ne može donijeti ništa osim daljega pogoršanja vlastitoga položaja i novih teških političkih hipoteka.

Iz perspektive bošnjačkoga nacionalno-građanskog političkog hibrida (indikativno predstavljenog aktualnom „crveno-zelenom“ koalicijom Socijaldemokratske partije BiH i Stranke demokratske akcije) na pitanje političkoga položaja Hrvata ne gleda se principijelno, kao na strukturalno i važno pitanje Bosne i Hercegovine i njezine političke izgradnje, nego kao na nužno zlo, i prilazi mu se pragmatično-interesno, tako da se ono nastoji iskoristiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Ta se neprincipijelnost najbolje vidi u spremnosti na različite proceduralne trikove, formalističko izigravanje ustavnih i izbornih odredbi, pa čak i na izravno kršenje ustavnih propozicija – što je sve omogućeno jedino izrazitom malobrojnošću hrvatskoga izbornog tijela. Paradoks takve prakse jest i to što se njome, reaktivno, pospješuje nacionalna homogenizacija i ojačava hadezeovska politika, po Hrvate dubinski i dugoročno štetna.

Politički i intelektualni potencijal hrvatskih krugova koji se u ratnoj i neposredno poratnoj prošlosti jasno suprotstavljao pogubnoj politici HDZ-a, u međuvremenu se ili posve istopio, ili se konformirao većinskom bošnjačkom pogledu. Iscrpljujući se sav u ritualiziranoj kritici HDZ-a, on ne uspijeva pronaći i artikulirati svoj izvorni diskurs, autentično bosanskohercegovački i hrvatski u isto vrijeme, koji će  ponuditi uvjerljivu i sadržajnu kritiku kako sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike i njezinoga inferiorističko-destruktivnog vezanja uz skute nacionalističke politike iz Republike Srpske, tako i asimilacijske strategije i prakse iz krugova bošnjačke nacionalno-građanske politike.

Iz svega očigledno proizlazi ozbiljna potreba za „trećim modusom“ hrvatske politike, koji bi na konzistentan i principijelan a u isti mah prospektivan način umio u cjelinu povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskohercegovačke motive i ciljeve; takvim modusom koji neće biti podložan ničijemu dnevno-političkom diktatu ni bilo kakvim kalkulantskim obzirima, a kakav do sada na politički organiziran način nije nudio nitko.

To bi, istovremeno, moralo značiti i temeljitu reviziju načina na koji su se sve dosadašnje politike, potpuno neovisno o njihovim međusobnim političkim i naročito interesnim rivalstvima, pozivale na narod i pripadnost narodu kao na izvor svoje legitimnosti. Pripadnost narodu, naime, ne znači apsolutno ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj društvenoj zajednici. Sukladno tome, hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini moguće je u svim njegovim aspektima (političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, identitetnom) smisleno i vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati ne kao separatno etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi. Tek na taj način i s takvom političkom uvjerljivošću postavljeno, ono može postati obavezujuće i za sve relevantne političke subjekte u državi, i za međunarodnu zajednicu (koja ga je i sama do sad uvijek tretirala kao nužno zlo ili kao zanemarljivu veličinu), i tek tako ono se od problema može preokrenuti u jedno od ključnih rješenja bosanskohercegovačke krize.

 

 

Izvor: ivanlovrenovic.com

 

 

 

Komentari na tekst (5)
Objavljeno:
Gordane bas ti je ovaj Ivan stao na zulj,nema sta.Ali taj Ivan ima jaja ko lubenice kada govori o Havajskoj Republici i Haskim "herojima"..Ivan je Hrvat koji brani Bosnu a ne ovi sto lizu s...k krivoustim i ustaskim zombijima..
Objavljeno:
Negdašnji uglađeni Čović s proevropskom retorikom, pretvorio se u neku vrstu hercegovačkog Dodika s izrazito nacionalističkom, ratobornom retorikom u kojoj čak demonizira ukupnu bošnjačku naciju, te tzv. građansku političku opciju optužujući i jedne i druge da imaju namjeru stvoriti bosanski kalifat. To Čovićevo provincijalno klizanje u izolaciju na međunarodnom planu praćeno je i obnovom ustaške simbolike, te veličanjem ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja. Već viđen model preobražaja umjerenog u rigidnog nacionalistu na Dodikovom primjeru, Čović je hrvatski nacionalni interes u BiH isporučio najprije Dodiku, a potom i ostvarenju Putinovih interesa u BiH. Shvativši da je potpuni politički gubitnik, njemu je radikaliziranje političke krize u BiH ključni interes http://www.tacno.net/zagreb/antidrzavna-politika-opasna-buducnost-sukoba-izetbegovic-covic/
Objavljeno:
Uz veliko i duzno postovanje gosp.Lovrenovicu,ali ni on sam ne zna da li je za Herceg Bosnu odnosno treci entitet ili nije. Samo konstatuje postojece stanje,a ne nudi resenje.Vecina Hrvata zeli Herceg-Bosnu i gotovo.Nema veze sto ce nestati u tom slucaju iz drugih djelova BiH,ali vecina zeli zajedno sa sefovima u Zagrebu ,pa to treba uvaziti ,podjeliti tu "jadnu" BiH pa da svi ti "ugrozeni" narodi zive zajedno samo sa pripadnicima svog plemena i lagano umiru u bijedi i nemastini. Kako kaze stih pozntog i popularnig pjevaca iz Dalmacije" "Nek te hrani kora kruva,zrno soli,kapla vina, Neki ti kusin(jastuk) bude stina,ali Hrvatsku sine voli.Eto sve je jasno. Prije svega pleme i nacija,a ostalo nije vazno.Ima Njemacka,Irska i druge strane drzave da covjek ode da radi i da se najede.
Objavljeno:
I da! Zadivljujuća je moć Saryevskog antifašizma!!! Titova slika,crvena petokraka i glasan arlauk Tekbir jaci su od svakog zakona. Svaki Afrički diktator skida kapu nad ovim demokratskim bravurama saraj-sećijaša i njihovih podguzova...
Objavljeno:
Moj Ivane pobratime mio, je sil noćas na sećiji bio (izhlapljeli velikobošnjački nacisocijalisti prosječne starosti 120 g). Ivan zbori o HDZ-enjarama i čoviću po naputku sećijaša i njihovih mentora. Lijepo je živjeti kao podoban i poželjan hrvat od zanata u glavnom gradu sećijaša, lijepo, korisno i unosno. Neka, i treba tako, udri po "svome" i dokaži se iliti zasluži sinekuru. Nego, što čini naša tzv. “građanska Bosna”? Pripadnici tzv. Građanske i navodno anacionalne opcije u Federalnom Domu naroda potežu pitanje vitalnog nacionalnog interesa kada malobrojniji narod zatraži realizaciju prava koje mu po Ustavu pripada. Umjesto solidarnosti s malobrojnijim narodom, “Građanska Bosna” zahtijeve tog naroda naziva separatističkim i antidržavnim, pripadnike tog naroda i njegove vođe kriminalcima i fašistima, malobrojne medije koji artikuliraju stavove tog naroda nacionalističko-fašističkim. To je dakle stadij do kojeg je evoluirala građanska kultura “Građanske Bosne” koju propagira i brani naš vrli Ivan. Pa moj Ivane "bujrum" ili što bi hrvati rekli u slast ti bilo.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.