Tako pjeva Bajaga, a nas su učili da je danas prvi dan proljeća. Sad je i to unapređeno i numerički preciznije, pa su ga ipak markirali juče, na samu proljećnu ravnodnevnicu.
U tom fonu, cvjetala je predivna magnolija u dvorištu pokojne teta Paše. Ona nosi tu neku nježno i blijedo - ljubičastu nijansu koja se preliva u mekano bijelu boju. Kao ovlaš namrljanu, tek da nije čista bijela. Na suncu, ti grozdovi cvjetova izgledaju kao predivne jabuke, branice. Mart je tek počeo, ali temperature su klimnule glavom i priroda je pokuljala.
A šta je sa ljudima ?
***
Dakle(n), ljudi su se pobunili. I to je dobro. Znak da smo živi i mrdamo. Znak da se borimo za prave vrijednosti. Umjetničke, muzičke, etičke.
Narodna poslovica kaže – Krčag ide na vodu dok se ne razbije -. Disonantni su tonovi, pa traže razriješenje. Onaj ko poznaje muziku zna da će melodija doći na svoje i leći u harmoniju. Kada i kako, vidjećemo.
Predivni ljudi iz Beogradske filharmonije su durali, durali i onda pregorjeli. Kao istrošene „durasel“ baterije. Naprosto, dogorjelo je do nokata. A nisu jedini.
Ansambl koji slavi vijek postojanja (!), kroz čiji muzički i umjetnički opus provejava i prolazi čitav svijet, koji prednjači u regionu, a u Evropi može „da se ponosa“ maltene sa bilo kojom Filharmonijom, doveden je na rub egzistencije. Rub materijalne egzistencije. Podsjetiću, to je ono kad ne možete da platite sve račune ili kupite djetetu novu odjeću ili obuću, ne idete na odmore, a bogami razmišljate i kako ćete se prehraniti do kraja mjeseca. Na žalost, živimo u vremenu gdje brutalna verzija kapitalizma hara regionom i gdje su njegovi korektivni mehanizmi u vidu institucija i države, obesmišljeni do apsurda, tako da žrtava ima posvuda. I sve ih je više. Posjetite vaše pijace.
Jedan od „kolaterala“ su i institucije umjetnosti. Neke od njih vrhunske, kao što je Beogradska Filharmonija.
Dok je pokojni Tasovac bio živ, nešto su od planova i uspjevali sprovesti. Ne ulazim u njegovo (upitno) političko opredijeljenje. Pričam samo o umjetnosti, slično kao i sa izuzetnim umjetnikom Koljom. Otkako je Tasa preminuo, sve je otišlo dođavola. Ironično, potajno sam priželjkivao da Filharmonija obradi opus Olivera Mandića na jednom koncertu, otprilike onako kako je to nedavno uradio džez orkestar HRT-a sa pjesmama Darka Rundeka. Takav koncert bi onda adekvatno nazvali – Dođavola sve sa BGF i Oliverom M. 😊
***
Često pominjem pjesnika Radjarda Kiplinga i njegovu inspirativnu pjesmu Ako. Ona bi u ovom kontekstu mogla da izgleda ovako:
Ako nemate umjetničku kuću,
ako su vam plate srozane do minimuma pristojnosti,
ako morate da radite još nekoliko poslova pride da vam život zaliči na nešto,
ako su vam poslednje uniforme sašivene pre desetak godina
ako već dve godine nemate umjetničkog direktora
ako slavite sto godina trajanja i stvaranja
ako ste izuzetno obrazovani, pristojni i zahvalni,
ako vam je godišnji budžet mizerable
ako pri tom predstavljate svojevrsnu muzičku reprezentaciju grada, pa čak i čitave zemlje,
onda je vrijeme sine moj.
Vrijeme da se ustane.
Kaže No passeran.
Stvari promijene i stave na svoje mjesto.
I zasvira nova simfonija, na polzu otadžbine.
***
Kultura je so jednog naroda i države. Bez kulture, ne postoji narod, ni zemlja. To je neprofitna djelatnost, te značajna vrijednost koju dodaje mora da se mjeri drugačijim aršinima – nematerijalnim. Svako zrelo društvo bi to moralo tako da razumije. Koliko bi se u šoldima procijenio Hilandar ili pjesma Limun žut, zatim spomenik Ćele Kula ili gibanica, jabuka kožara. To je nesamjerljivo. Jedan potpuni svemir.
Svjesni su toga naši obrazovani muzičari iz Filharmonije, zato i nisu izdržali. Nije im dala savjest. Da po ovom pitanju ne postoje sujete i podjele, jasno pokazuje podrška širom umjetničkog spektra – javio se orkestar Narodnog pozorište u Beogradu, zatim i orkestar Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Orkestar BGF je podržao i njen stalni dirigent, nemački maestro Gabrijel Felc, koji je inače na čelu Dortmundske opere. On čovjek u potpunosti razumije probleme ljudi sa kojima radi i dijeli umjetnički hljeb.
Apel koji su muzičari u februaru 2024. godine pročitali na sceni legendarne Kolarčeve dvorane zatalasao je javnost, pa je i gđa Rada u kratkoj postojećoj, ali već markantnoj emisiji „Da sam ja neko“ dala priliku umjetnicima da istaknu sopstveni, legitiman pogled na ovaj problem. Problem koji ne tišti samo njih već čitavu srpsku kulturu i koji je samim tim političan, a to se, naravno, vlastodršcima nikada ne sviđa. O problemima se u svakom zdravom društvu i porodici razgovara, traže dobra ili manje dobra riješenja. Tako treba.
E sad, da li će biti po narodnoj – Tresla se gora, rodio se miš - ili pak – Tiha voda brijeg roni – vidjećemo.
Uvijek se čovjek nada najboljem.
Kad dođe proljeće, optimizam ipak nahrupi i nadvlada bez obzira na objektivne poteškoće.
Živjela Beogradska Filharmonija!
Na mnogaja ljeta!
