Nedavno završeni izbor rektora Univerziteta u Banjoj Luci, pokazao je mnogo toga, a ponajprije ono što se, kao pogubna praksa, ustalilo u visokom obrazovanju.
Ne bih ovdje govorio o kandidatima i rezultatima pomenutog izbora – to su sve imena uvaženih profesora koji, zacijelo, imaju kompetencije za obavljanje doista odgovornog posla kakav je rektorski. Dozvolite samo nekoliko napomena o nečemu što je, po mom sudu, važnije. To je upravo pomenuto politiziranje kroz koje se, sasvim otvoreno, pokazuje da banjalučki Univerzitet postoji i djeluje pod direktnim partijskim kontrolama.
U našem slučaju ove kontrole se očituju najmanje dvostruko: prvo, činjenicom da rektora suštinski nije ni birala akademska zajednica odnosno institucije Univerziteta, nego su to uradile političke partije (pozicija ili opozicija, svejedno) i drugo, ni sami kandidati se nisu pojavili dominantno kao predstavnici akademske zajednice. Oni su figurirali više kao formalni ili neformalni predstavnici pojedinih političkih partija.
Otuda i problemi u proceduri samog izbora, ponavljanje glasanja, konkursa itd. Koliko znam, najmanje se govorilo o kandidatima i njihovim kvalitetima – u prvom planu su bili banalni partijski interesi.
U takvoj situaciji, svi ćute. Ćuti akademska zajednica jer nije ni imala nikakvu ulogu u ovim partijskim izborima, a ćute i partijski vrhovi jer nije primjereno da javno kažu šta i kako rade u sferi koja bi trebala biti autonomna ili o tome šta su i kako radili u proteklim decenijama. Jer, stvar je daleko starijeg datuma. U posljednjih tridesetak godina, funkcije rektora na banjalučkom univerzitetu obnašali su, figurativno rečeno, recimo, jedan Radovan Karadžić, Dragan Kalinić, Milorad Dodik (u više navrata), Marko Pavić i drugi partijski lideri.
O svemu tome, nažalost, ćute i kandidati koji su se prijavili na upravo završeni (treći po redu) konkurs za izbor rektora. Ćute i fakulteti ili kako se sada nazivaju „org. jedinice“ , ali i ono što obično nazivamo „šira javnost“.
Naravno, u ovakvoj sveopštoj ćutnji, ovaj moj, sasvim lični, šapat ne može gotovo ništa promijeniti. Možda će tek upozoriti na potrebu očuvanja i ono malo dostojanstva što je ostalo u visokom obrazovanju. Pretpostavljam da bi tome doprinijelo i nešto drugo: naprimjer, da su svi kandidati za izbor rektora banjalučkog Univerziteta – jednostavno povukli svoje prijave. Dogovorno i unisono. Pokazujući bar da imaju obraz (inače, riječ „obrazovanje“ dolazi od riječi „obraz“). Ili, pak, da postupimo onako kako je nedavno učinila Skupština Tuzlanskog kantona: usvojila je Zakon o univerzitetu u kojem je politizacija i negiranje autonomije univerziteta, proglašeno nečim što je legalno, da ne kažem poželjno. Aferim!
