Danas u Srebrenici za svojima iskreno tuguju porodice žrtava genocida. I pojedini entuzijasti, humanisti, koji su se za preživjele Srebreničane vezali još od pokolja 1995. Tuguje i drugog svijeta, onoga s razvijenim osjećajem za patnju drugoga. Prividno tuguje i većina bošnjačkog naroda u Federaciji, pod presom medijskog sadržaja o ukopu žrtava koji svakog jula preplavi javni prostor. Ona Većina koja nikad tokom godine ne ode u Srebrenicu.
Nad pristiglim kostima u Potočare, nad plačnim očima njihovih porodica, nad iskreno i prividno tužnim licima bošnjačkog federalnog puka, danas nadlijeću politički strvinari. Federalni, umnogome sarajevski. Oni koji nikad neće spomenuti ni da je preživjelim Srebreničanima koji rade i posluju u Federaciji nedavno oporezovan topli obrok i regres. Niti da sredstva koja su godinama kobajagi planirana u Federalnom budžetu nikada nisu stizala do Srebrenice i Srebreničana jer su im postavljani nadrealni uslovi za dobijanje tih poticaja. Niti prave razloge zašto je prvim povratnicima u Srebrenicu ukinuto zdravstveno osiguranje u Federaciji. Strvinari koji nikad Srebreničanima nemaju potrebu objasniti zašto se tokom čitave godine samo 11. jula pojavljuju u Srebrenici.
Federalna neoburžoazija zgražavat će se što se 11. jula u Srebrenici prodaju „suveniri, ćevapi i janjetina“, ne pomišljajući na to da je u Srebrnici skromna i huda ugostiteljska i turistička ponuda niti zašto je tako skromna i huda, niti da desetine hiljada onih koji dođu na dženazu imaju potrebu kupiti kakvu uspomenu iz Srebrenice, pojesti nešto, osvježiti se. Draže je federalnim buržujima vidjeti kako stare srebreničke nene iznose vodu iscrpljenim učesnicima Marša mira, sjetno gledajući u njima one ratne kolone u koje su ispraćale svoje muške da im se ne vrate. To je slika koja se duboko urezuje, slika nad kojom se narod može posve raspekmeziti i glasačko tijelo dovoljno ome(h)kaniti do jeseni. Jer slika Srebrenice u Sarajevu mora biti čista suza. Ćevapi su za Baščaršiju.
Gadi se bošnjačkoj Federaciji tezga i trgovina na godišnjoj srebreničkoj dženazi, tezga i trgovina koje ih podsjećaju na teferič. Kažu: gdje je dostojanstvo? Gospodo, dostojanstvo je odavno pokopano. Kako se četvrt vijeka sijalo, tako će se još dugo žnjeti. Kad su po gradovima diljem lijepe naše Federalne (i BiH) najuređeniji i najblistaviji objekti mezarja i groblja, prirodno je i neminovno da će se razvijati nekro-turizam. Kada je uz to narod sirot i prepušten sam sebi, za očekivati je da nekroturistička ponuda bude za salonski pojam „neukusna i kič“. Viktimizacijsko brendiranje nacije je strateško opredjeljenje vaše politike. Iz njega se i može izroditi samo suza, jecaj, tuga, bol, strah, čemer, jad. I suvenir za sjećanje. Iskreno mi žao dođe Fikreta Hodžića zbog sve satanizacije njega i njegovog modnog brenda zasnovanog na srebreničkom genocidu. Zar je njegov poslovni poduhvat iskočio iz davno napravljene matrice, zar se i njegov brend ne uklapa u koncept starih brend-majstora? Za razliku od kreatora strategije viktimizacijskog brendiranja, Fikret je makar imao preživljeno iskustvo. Pa i kakav-takav poslovni plan i socijalnu komponentu. Očito je njegov najveći grijeh bila nespretnost u komunikaciji. Grijeh strvinara je njihov umišljaj.
Srebrenički povratnici i drugi bošnjački svijet koji danas radi u Srebrenici goste dočekuju kako znaju i umiju. I kako moraju. Jer već 12. jula neće biti ni tog privida privredne aktivnosti ni tih nekro-turista koji mogu potrošiti koju marku. Po ko zna koju put ostat će sami sa svojom čeljadi. Koju valja nahraniti.
