Ceste na prilazima Srbu opremljene su rampama, promet se obustavlja kad na višim pozicijama zapadne debeli snijeg. Tad je čitav ovaj kraj, zapravo nekadašnji kotar donjolapački, razdvojen od svijeta. Ovih dana nema snijega, ali ima policije koja ostavlja dojam kako u svakom času može odsjeći Srb. Ima baš mnogo policije, premda bi teško bilo reći da je toliki njezin angažman realno imalo suvišan, pretjeran. Dok se približavamo mjestu iz smjera Gračaca, nailazimo na prvu patrolu u selu Kupirovu. Malo dalje, još jedno bijelo-plavo vozilo. U samom središtu Srba dočekuje nas impresivni policijski vozni park. Policajci šetaju ulicom, izlaze iz dućana, zamiču oko kuća. Pogled na memorijalni park nad centrom mjesta otkriva dodatnu redarstvenu skupinu. Nema više pravaškog šatora pod spomenikom, a izgleda da ga neko vrijeme neće ni biti. Osiguranje će držati vodu barem do Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske, 27. srpnja.
Ljudi u prolazu gledaju na foto-aparat s neskrivenim podozrenjem, u najboljem slučaju rezignirano. Ove godine su tom vrstom interesa zasićeni malo ranije nego inače. ‘Medijsko zanimanje za Srb naraslo je sa šatorom, pa splasnulo. Ali tako je uvijek u ovo doba oko praznika, kad nas posjete revizionisti. To ionako postaje kao neka zabava za političare‘, tumači namRajka Rađenović, bivša dožupanica Zadarske županije.
Razgovaramo u holu osnovne škole gdje ona vodi dječju igraonicu u okviru jednog vanjskog projekta. Škola je obnovljena, ali djece u Srbu jedva da ima. ‘Jer, nema ni odraslih mnogo, odlaze u potrazi za poslom‘, nastavlja naša domaćica, ‘a onda navale mediji da nas pitaju o tome jednom danu u godini. Šta da kažemo, ništa specijalno. Odajemo pomen na ustanike, obranili su nas ‘41. od pokolja, no zatim čujemo da smo svi mi ustvari četnici. Boli to, a neke i plaši‘.
Danas se mnogi smiju tom vidu zajedništva, smiju se i pojmu druga i drugarstva, kao da friend može sve to zamijeniti. Na kraju krajeva, varaju se svi koji misle da je ovo pitanje, pitanje ustanka i revizionizma, problem samo za Srb. To je problem za čitavu državu – Milan Tankosić
Šator nekolicine pripadnika A-HSP-a, marginalnih bukača kojima se nije pridružio nijedan ugledniji ideološki srodnik, nije posebno isprepadao lokalni živalj. Ali jest izazvao nelagodu. ‘Neka znanstvenici ustanove i objasne što se u ratu događalo i neka to prestane. Nitko iz vlasti nije reagirao na ovo, nije demantirao optužbe koje padaju po nama manjincima. Moje dijete pohađa 8. razred, pa se ni tamo u knjigama ne dovodi u pitanje 27. jun. A onda najednom sazna da to rade ovi gore‘.
I dok čekamo znanstvenike da nas oslobode patnje, pridružuje nam seDragan Rodić, član mjesnog Saveza antifašističkih boraca i antifašista. Načinjemo uto i temu koju forsiraju ustašofilni revizionisti: kako sami ljudi u ovom kraju gledaju na ustaničke zločine nad hrvatskim civilima u obližnjim selima? Nakon ustaških pokolja s tisućama žrtava, nije sporno, uslijedila je dijelom i osvetnička stihija.
‘Nitko ovdje nikad nije bio ponosan na ono što se dogodilo u Brotinji i Boričevcu i drugdje. Ne želimo da se o tome šuti, ali ni da se šire neistine‘, odlučna je Rađenović. S druge strane, Dragan Rodić podsjeća da ustanak nije bio isključivo jednonacionalnog karaktera. Organizaciju spontane obrambene reakcije, nakon početnog kaosa, preuzela je Komunistička partija Hrvatske. Upravo ona tad vadi ovaj narod iz revanšističkog ambisa kakav je prijetio da sasvim zavlada. Neke činjenice nikad nije zgoreg nanovo spomenuti: ustankom su u velikoj mjeri rukovodili partijci Marko Orešković i Jakov Blažević, slučajno baš Hrvati. Kao i oni dalmatinski partizani koji su uskoro stigli upomoć, na čelu sa Stankom Parmaćem,Antom Baninom, Antom Kronjom i drugima. Zajedno s komunističkim drugovima Srbima, Ličanima, preokrenuli su političku sliku uvodnih sukoba i potisnuli četnički upliv među ustanicima, zatim uvelike suzbili ustašku prijetnju. A za koju godinu satrat će i jedne i druge crne saveznike.
Pretresamo s Rodićem brojne silnice koje su djelovale tada, a i u poraću. Komunisti su nedugo poslije samog početka rata, dakle, uspjeli neutralizirati ustašku i četničku logiku po kojoj se crta netrpeljivosti trebala povući striktno između etnija. Šatordžije danas inzistiraju na superiornosti te logike, iako ne bi imali šanse da veliki etnički vođe prije njih nisu razgorjeli stari kurs i kult. Današnje naslijeđe njihova truda jesu i kontroverze oko hrvatskog Dana ustanka protiv fašizma, koji je izmješten u Brezovicu kod Siska.
Antifašistički ustanak time je etnički očišćen. U sisačkom partizanskom odredu dominirali su Hrvati, bez obzira što mu osnutak nije imao ni približan politički značaj kao ustanak u Srbu i Drvaru. O svemu tome npr. hrvatska Wikipedia, međutim, piše kao da server krije u nekom šatoru. Bilješke na pojam ‘Srb‘ ne bi se posramio ni Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave NDH, također Ličanin. Uostalom, upiše li se ‘Mile Budak‘, dobije se ponešto o njegovu zavičaju i književnom radu, ali ništa o najutjecajnijem mu tekstu, rasnim zakonima. Na stranici o Srbu nema nijedne riječi o ustaškim masakrima, o Jadovnom, o čitavom narodu izvan zakona. ‘U selu Suvaja izvršen je najveći zločin nad civilima‘, dodaje Rodić, ‘ali žrtve nikad nisu dobile pomen. Razlog je bilo stajalište koje je prevladalo, da se to ne potencira, da se ide dalje, radi budućnosti. Da se ne inzistira na podjelama, u interesu mira i suživota. Ne znam da li je to bilo efikasno, no lično mislim da bez određenog praštanja dugoročno nema opstanka‘. On je uvjeren da bi tek dugotrajna, iscrpna javna diskusija odgovorila na pitanja kojima se inače manipulira, i da bi to donekle potkresalo krila raznim jastrebovima. ‘A ovako, vrtimo se ukrug. Išli smoNebojša Rađenović i ja da pitamo te ljude u šatoru zašto to rade. Pustila nas policija, bila je korektna. I rekli su nam. Da smo mi četnici, da su i ono u ustanku bili četnici, i da se svi mi borimo protiv Hrvatske‘.
Središnju lokaciju u Srbu, na glavnoj ulici, ispod spomen-parka, zauzima postaja rečene korektne policije. Do nje se upravo gradi nova, veća, ljepša. Ali, ipak se kapaciteti povećavaju prvenstveno ‘zbog Šengena‘, kako ljudi ovdje kažu, a ne radi šatordžija. Do buduće postaje, pak, pruža se ugodan park s novim spravama za dječju igru. Praznima, naravno – rekosmo da nema djece u Srbu. Sve skupa, niti za dva razreda.
Penjemo se do spomenika u društvu Milana Tankosića, zamjenika načelnice Gračaca, općine kojoj pripada i Srb. ‘Ovi ljudi okreću tezu do apsurda‘, govori nam dok šećemo po platou i sjedamo na klupu. Prostor je već očišćen od smeća zaostalog iza demonstranata. ‘Pritom ne smiju ni sami reći što su oni ustvari, u političkom smislu. Ne smiju se nazvati kako žele. Ali taj njihov narativ, onaj etničkog konflikta, upravo je suprotno od onog što mi obilježavamo‘.
Da ovako pokušam objasniti ekonomski položaj naše manjine u ovom kraju: nijedan zaposleni Srbin u Hrvatskim cestama, ovdje kod nas. Nijedan u šumariji, nijedan u Poreznoj upravi. Pa da ne nabrajam dalje te institucije - Nebojša Rađenović
‘Nacionalizam je, šire gledano, nova religija. U našem slučaju često ispražnjena od sadržaja, međutim, to ne vodi nikud. Za razliku od toga, ovo poziva na opće zajedništvo‘, dodaje pokazujući rukom prema spomeniku, ‘na sistem vrijednosti koje se ne tiču samo jednih. No, danas se mnogi smiju tom vidu zajedništva, smiju se i pojmu druga i drugarstva, kao da friend može sve to zamijeniti. Na kraju krajeva, varaju se svi koji misle da je ovo pitanje, pitanje ustanka i revizionizma, problem samo za Srb. To je problem za čitavu državu, bolje je da se tako počne gledati‘.
Na povratku u središte Srba pridružuje nam se i Nebojša Rađenović koji radi na jednom projektu SNV-a i UNHCR-a, za stambeno zbrinjavanje. Ne sviđa mu se što došljaci pokušavaju zavesti i Hrvate u Srbu, inače izbjeglice iz Bosne. Njih je ovdje nešto manje od stotinu, dok Srb ukupno ne broji niti tisuću stanovnika. ‘Neki od njih su stali na njihovu stranu‘, svjedoči Rađenović, ‘otvoreno im pomagali dok je gore bio taj šator. Mislim da oni to ne razumiju, da zapravo ne znaju što je ovdje bilo u Drugom svjetskom ratu. A ove sa šatorom nije briga kako je njima, kako žive. Pokupili su se i otišli‘.
Na raslojavanju po nacionalnom ključu radi se i mimo šatora, kroz svakodnevicu. ‘Da ovako pokušam objasniti ekonomski položaj naše manjine u ovom kraju: nijedan zaposleni Srbin u Hrvatskim cestama, ovdje kod nas. Nijedan u šumariji, nijedan u Poreznoj upravi. Pa da ne nabrajam dalje te institucije‘. Nebojša Rađenović nemoćno sliježe ramenima na spomen zakonske kvote za manjine u javnim službama – to je odavno tako.
Ali, kao što nam je rekao Dragan Rodić, ovdje Srbi i Hrvati ipak uglavnom dijele istu muku, istu mračnu perspektivu besparice i opće propasti. Politikantski šatori mogu samo dolaziti i odlaziti, poput onog cirkuskog, opjevanog, a da ne promijene ama baš ništa na saldu ekonomskog udesa ovog kraja. Nekoć, prije rata, Srb je bio razvijen, s industrijom ovom i onom. ‘Sad nemamo ni autobusnu liniju, liječnik dolazi dvaput tjedno, nema ljekarne. Mnogo je ljudi otišlo vani za poslom, mi ostali se jedva snalazimo. Ne odlaze samo Srbi, nego već i Hrvati, doseljenici‘, rekla nam je Rajka Rađenović.
‘Nema posla, najkraće rečeno‘, dodao je Rodić. ‘Lako je meni s penzijom, ali mladi nemaju od čega živjeti. Nekad smo imali 1250 zaposlenih, a danas samo nekoliko ljudi ima zaposlenje.‘ Ne računajući policiju, jasno, koja će u dogledno vrijeme otvoriti u Srbu nova radna mjesta i višestruko povećati broj stalnih radnih odnosa. Ako ništa drugo, barem tu nema mjesta za sumnju: na odlasku iz Srba ispraća nas teška građevinska mehanizacija, akter jedine vidljive djelatnosti u mjestu.
A na okukama prema Gračacu mašu nam rampe dok prolazimo, pozivaju na otvorenost. Ili se to samo rugamo sebi samima, ne znajući što bi drugo. Ne znaju ni one da ima zaglavljenosti težih od onih u dubokom snijegu, da ima proljeća koja su bila i koja se nekako ne vraćaju. Da ima leda koji se odavno ne topi, ljetnim vrelinama usprkos. Iduće srijede, 27. srpnja 2016. godine, na 75. godišnjicu ustanka u Srbu, međutim, navodno će tamo biti stabilno vrijeme, a možda i sve ostalo.
