Nikad u cijelom svom parlamentarnom životu, od proljeća 1990. do dana današnjeg, nisam glasao ni za HDZ ni za SDP. A glasao sam svaki put, na svim izborima, bez iznimke.
Nije uvijek bilo lako, dovijao sam se na svakojake i svakoslabe načine, i mirio svoju privatnu savjest s mrkom, ozbiljnom društvenom odgovornošću. Možda i nisam svaki put uspio u tome, vjerojatnije je zapravo da uspio nisam nijednom: bilo je i očajničkih, glupih rješenja, i grozničavog guglanja po glasačkom listiću – jednom me stariji neki gospodin na glasačkom mjestu u Splitu pristojno upozorio da zatvaraju u sedam i da ljudi čekaju – bilo je i epskih promašaja, bio je, priznajem, i jedan nevažeći listić, ali baš svaki put uspio sam izbjeći da ‘začepim nos’ i zaokružim SDP, ono mitološko hrvatsko ‘manje zlo’.
Ima Arsen Dedić jednu o tome, kad su ga zaprepašteni prijatelji onomad pitali otkud mu uopće ideja da snimi duet s Mladenom Burnaćem, a on im odgovorio: ‘Kad biraš loše, biraj najgore.’ Arsen je mnogo mudriji čovjek od mene: kad biraš manje zlo, biraj najmanje, ponovio bih ja u sebi Učiteljevu misao i tražio na listiću najmanje od sviju hrvatskih zala, najčešće toliko malo da do sedam navečer ne bi ni prešlo izborni prag. Najzad, vrlo pragmatički – po svakom suvremenom historijskom iskustvu, ali i svakom pojedinačnom matematičkom zakonu, dakle po količini proizvedene štete – bilo koja od pet ljutih pravaških stranaka manje je zlo od SDP-a.
Ovi su izbori, međutim, bili prvi koji su me ozbiljno pokolebali u zavjetu neglasanja za ‘manje zlo’. HDZ je u deset mjeseci od ionako retardirane Hrvatske napravio šupak Balkana, ravnu ploču na leđima tri divovska slona u staklarnici, Disneyland za ustaše, udbaše, mafijaše i mantijaše, pa je čak i Srbija gledana odavde izgledala kao pristojna i uzorno uređena država. Tu, pred sad već sasvim izvjesnom mogućnošću da Velimir Bujanec do kraja sljedeće četveroljetke preuzme ministarstvo kulture, zatekao sam se kako na glasačko mjesto idem sa štipaljkom za nos, i čvrstom odlukom da ovaj put – prvi put – glasam za to… znate već.
Taj, jebiga, kako se zove.
SDP.
Neće, eto, nitko ni znati. Ako tko bude pitao, glasao sam za Pametne, Blokirane, Socijalističku radničku partiju ili tako nekako, za bilo što i bilo koga, svejedno. Iza onoga kartona, međutim – sam sa sobom, svojom savješću i društvenom odgovornošću – začepit ću nos, zatvoriti oči i zaokružiti SDP. Ni lista, uostalom, nije samo SDP-ova, već se zove Narodna koalicija, i savjest će biti mirnija. Konačno, odnedavno postoji i ta krasna mogućnost preferencijalnog glasanja, pa ne moram ni zaokružiti listu, već neko ime na njoj. Bit će, jebemumater, neko ime. Bit će među njih četrnaest barem jedno koje nikad dosad nisam čuo, pa da mi osjetljiva savjest ne prigovara.
Čvrst i riješen da prvi put pojedem govno za dobrobit jedine nam i vječne Hrvatske, rastvorio sam tako prošle nedjelje onu plahtu od glasačkog listića, našao listu Narodne koalicije, krenuo kemijskom olovkom po njoj i… jebiga.
Znao sam i ranije, naravno da sam znao, da je na listi SDP-ove koalicije u desetoj izbornoj jedinici i Stipe Gabrić Jambo. Jedno je, međutim, apstraktna politička odgovornost, jedno je kad javno i na širokom kontekstu racionalno razložiš tu stvar, pa nakon iscrpljujućih pregovora s vlastitom savješću isposluješ da ćeš ti ostatak života nositi stid i sram, a ona seoskog kabadahiju što se od Željka Keruma razlikuje samo po imenu i prezimenu.
Sasvim je pak druga stvar kad se nađeš u intimi glasačkog mjesta, u ona tri kartonska zida, pa kad kreneš zaokružiti jebeni SDP, a taj te kerum s liste gleda u oči, belji ti se, krevelji i otvoreno zajebava. ‘Zaokruži listu, majmune’, govori s liste Stipe Gabrić rečeni Jambo, ‘zaokruži manje zlo, imbecilu’, viče otamo onako golem, okrugao, bahat i širok, tri kemijske olovke ne bi bile dovoljne da zaokruže tako malo zlo.
Za svaki slučaj – za nas valjda pokolebale i posrnule – samo koji dan pred izbore taj je seoski lola javno, pred cijelom nacijom, izvrijeđao majku Nikole Grmoje iz Mosta, optuživši je da u Metkoviću krade po samoposlugama. Valja na to podsjetiti, za one kojima se učinilo da je ikoga, a kamoli nečiju majku, za krađu po dućanima optužio Stipe Gabrić rečeni Jambo, čovjek-viljuškar što se toliko vuče po USKOK-ovim optužnicama i sudovima da se i zaboravilo kako se kao HDZ-ov licencirani švercer obogatio tako što je Hrvatskoj vojsci, dakle Državi, prodavao krumpir po cijeni Milasova mozga.
Da ne bi na koncu bilo nijednog suvišnog nesporazuma oko prirode i smisla njegove kandidature, taj je i takav Stipe Gabrić rečeni Jambo na glasačkom listiću, na listi Narodne koalicije u mojoj izbornoj jedinici, bio – osmi.
Ni u najvlažnijim snovima nije se Zoran Milanović u HDZ-ovoj južnoj utvrdi usuđivao sanjati osam mandata, ni u najvlažnijim snovima nije se Stipe Gabrić rečeni Jambo usuđivao sanjati da će na njihovoj listi zavesti deset posto birača i s njihovim preferencijalnim glasovima dobiti saborski mandat: Stipe Gabrić rečeni Jambo na listi SDP-ove koalicije u desetoj izbornoj jedinici nije dakle bio ni da s nje uđe u Sabor, ni da joj donese glasove, već samo i isključivo da glasače u oči gleda i zajebava. Da oni nesretnici, što su na kraju zaista i zaokružili manje zlo, slučajno ne odu s glasačkog mjesta zaboravivši da su imbecili.
Još ako bude sreće, pa Narodna koalicija na kraju izgubi – a u svakoj od poznatih dimenzija metkovićki joj je mandarin više mogao pridonijeti porazu nego pobjedi – da do kraja života objašnjavaju onom imbecilu u ogledalu kako su 2016. glasali za Stipu Gabrića rečenog Jambu i još pritom izgubili.
Samo zato, i nizašto drugo, stavili su SDP i partneri na listu Stipu Gabrića rečenog Jambu. Drugog objašnjenja jednostavno nema, ne postoji, fizički je nemoguć, neizvediv je čak i računalni model drugog objašnjenja: preostalo je samo ono po kojemu su i u SDP-u prepoznali golemi izborni potencijal ‘manjeg zla’, pa ga se uplašili. Željko Kerum ih valjda odjebao, Ljubo Ćesić Rojs tražio previše, pa na kraju uzeli Jamba.
I eto na kraju njega na onoj plahti preda mnom, uglavio se švercer krumpira i diler državnih naknada za elementarne nepogode na osmo mjesto, u oči me gleda, krevelji se i otvoreno zajebava. Tankoćutna savjest pogledava čas u njega, čas u mene, a mrka i ozbiljna društvena odgovornost samo se predala, i njoj vidno neugodno. Što, uostalom, da mi kaže? Glas za Jamba je glas protiv korumpirane, primitivne i siledžijske Hrvatske? Druge neke rupe, jebiga, valja začepiti da bi se glasalo za listu na kojoj je Jambo.
Tako je, eto, bijedno propao moj pokušaj da začepljenog nosa prvi put u životu glasam za ‘manje zlo’ i zaokružim SDP. Mirna savjest i skrhana društvena odgovornost svjedoci su mi da sam htio. Titanskim naporima gurao sam kemijsku olovku prema listi broj 14, ali ruka nije mogla. Kad god bih krenuo, javio bi se odozdo onaj golemi, okrugao, bahat i širok tip. ‘Zaokruži, majmune’, vikao bi odozdo, ‘zaokruži manje zlo, imbecilu.’
Srećom, moj jedan glas manjka na koncu nije prouzročio veću štetu: Stipe Gabrić rečeni Jambo SDP-u ih je donio ravno dvije tisuće tristo dvadeset šest. Zna on sve o naknadama štete. Strah me i pomisliti kako bi SDP prošao da nije bilo Jambinih glasova.
Za koga sam na kraju glasao, nije važno. Znaju samo moja savjest i društvena odgovornost. Za HDZ i SDP, naravno, nisam. A za koga god da jesam, glasao sam za manje zlo.
Jebo vas Jambo.
