„Više sam naučio od stvari oko novinarstva, nego od novinarstva samoga. Izgradio sam, kažu, stil koji ima natruhe starinskoga, ali i koji otvara neku novu perspektivu. Važno mi je da me i mladi čitaju. Ako se može pronaći neko ko mi je uzor u žanrovima, onda je toZuko Džumhur. On je pisao hibridni žanr, a to najviše volim. Mislim da bilo kakvo čistunstvo podliježe jednoj vrlo problematičnoj kriteriologiji kojoj ne pripadam. Volim da u tekstu ima malo eseja, malo proze, malo poezije...“, kaže u razgovoru za naš portal bosanskohercegovački književnik, prevodilac i novinarAhmed Burić, gost nedavno završenogII Internacionalnog sajma knjiga u Podgorici.
ANALITIKA: Crnjanski je davno zapisao da bi svaki književnik trebalo da provede nekoliko godina u velikim listovima kako bi upoznao svijet, naučio da razmišlja, počeo da uživa u pisanju... Koliko je novinarstvo zapravo korisno za književnika?
BURIĆ: Ako ko zna – zna Crnjanski. Kako to jednom reče Boris Dežulović: „Odakle toliko plivača među vaterpolistima?“. Većina dobrih pisaca su, na neki način, bili novinari: Tven, Hemingvej (manje dobar pisac nego novinar), Krleža, Crnjanski, Matoš... Pa pogledajte i ovu moju generaciju: svi smo „pekli“ zanate po medijima.
U novinarstvu su bitne činjenice, u literaturi je važno kako ih saopštavaš. Ko zna ispisat zanimljivu priču o tome da se u Podgorici održava sajam na kojem ljudi kupuju knjige, neki se predstavljaju, a neki sklapaju pregovore oko novih izdanja – meni to nije daleko od literature.
Ne mislim da je literatura nekakvo božje slovo koje pada na zemlju, iako Borhes nije u krivu kad kaže: „Sveti duh nije napisao samo Bibliju, već i mnoge druge knjige“. Dobra literatura se može napraviti od svega, a novinarstvo joj je građevinski materijal.
Nema nikakve sumnje da je novinarsvo zanat, kao što je i književnost zanat u dobroj mjeri. Moraš ovladati osnovnim postulatima, pa se onda nadgrađuješ. Zanat se mora osvojiti. Jedina stvar u kojoj ne moraš ništa znati raditi je politika.
ANALITIKA: Može li dobar novinar biti dobar pisac i obrnuto?
BURIĆ: Skoro pa da nema bez toga. Nekada ste imali vrlo pristojne novinske pisce: Veselka Tenžeru, Bogdana Tirnanića u svojoj prednacionalističkoj fazi, Igora Mandića...
Mislim da za sve, uključujući i književnost i novinarstvo, morate imati osnovni talenat. Zašto su Niče, Kant i Hegel čitani filozofi i zašto je njihovo djelo preživjelo? Pa zato što su imali književni talenat. Oni znaju ispisivat svoju temu na kategorijski, filozofski način.
Književnost je, barem po meni, više pitanje motiva nego izvedbe. Izvedba je ovakva ili onakva – neko zna bolje, neko slabije. Važno je da je motiv pravi.
ANALITIKA: Devedesetih ste sarađivali sa nekim od najvažnijih nedjeljnika na ovim prostorima: slovenačkom Mladinom, sarajevskim Danima i kultnim Feral Tribune-om. Dani su, kao i većina regionalnih listova, daleko manje uticajni nego što su bili; Feral je ugašen 2008., dok je Mladina preživjela. Kako je došlo do propasti regionalne štampe za relativno kratko vrijeme?
BURIĆ: Promijenile su se društvene okolnosti. Devedesetih smo imali zajedničkog neprijatelja. Borili smo se – uvjetno kazano – za normalno, civilno društvo. Gađali smo centre moći koji su bili vidljivi. Danas se, međutim, centri moći pretvaraju u nevidljive stvari. Bog zna koji će koncern kupiti dio crnogorske obale i koja će arapska firma sagraditi nešto oko Sarajeva. Vidite da kapital gubi lice i da se polako atomizira u neke manje i nevidljivije hobotnice koje rade to što rade. Mi nužno i ne moramo znati ko je vlasnik nečega – ofšor kompanije po kajmanskim otocima nam to najbolje govore. Međutim, dok napišete tekst o tome treba vam pola godine da dođete do izvora!
Promijenile su se, takođe, i tehničke okolnosti u novinarstvu. Tehnološki napredak čitanja u zadnjih 15 godina bio je brži nego od 1900. do 2000. Danas moju kolumnu možete pročitati na mobilnom telefonu. Papir više nije tako bitan.
ANALITIKA: Koliko u takvim izmijenjenim društvenim okolnostima mediji mogu biti slobodni, a koliko uticajni?
BURIĆ: Mislim da nezavisnih medija više nema. Ono što biva zakon našeg posla je činjenica da su perfidniji i vlasnici medija i vlasnici velikih koncerna. Priča da ti svaki put možeš pisati šta misliš – barem u mom slučaju – više nije takva. Ako ne udaraš u prave probleme, ako se baviš nekakvim perifernim temama – kratkoročni uspjeh ti je zagarantovan. Malo se igraš sa tim ko je koga prevario za koliko para, onda te malo nahuškaju, daju ti „puškicu“ da u nekoga „opucaš“ i obaviš posao. To radi na kratak rok.
A da li kolumna ili neki tekst mogu nešto promijeniti? Ne mijenja kolumna previše, ali je važno da je pročita 100, 200, 500 ljudi, da se komentariše po društvenim mrežama, da čaršija malo priča...
ANALITIKA: Je li Viktor Ivančić u pravu kad kaže da su novinari koji drže do sebe danas osuđeni da sve češće pišu o štetama koje uzrokuje samo novinarstvo?
BURIĆ: Viktor je skoro uvijek u pravu (smijeh). Šteta koju je proizvelo to neodgovorno, žovijalno, novinarstvo koje je samo sebi svrha, je zaista velika. Ja to ne smatram novinarstvom. Možemo ga nazvati tračerajem, žutilom, interesnim podmetanjem, spinovima... Novinarstvo je kad vi i ja razgovaramo i vi od toga napravite tekst.
ANALITIKA: Ali očigledno je da takvi „listovi“ sa svojim velikim tiražima utiču na javno mnjenje.
BURIĆ: U to nema sumnje. Napravljeni su surogati koji su, u nekom smislu – podvala. Ako imam namjeru da vam uzmem komad obale napisaću da je zagađena, da ne vrijedi ništa, da tamo treba graditi nekakav resort... Pronaći ću plaćenike koji će to odraditi. Znam ja kako to ide, a druga je stvar hoće li neko na to pristati. Ako neće, onda će biti osuđen na sudbinu Viktora Ivančića i nekoliko dobrih hrvatskih novinara koji ne bi imali hljeba da jedu da nije Novosti. To je sramota društava koja to rade. Dok radim, ja ću govoriti i pisati o problemima svoje zajednice.
ANALITIKA: Zašto je danas toliko tog tzv. „patriotskog novinarstva“ koje traži novinara lojalnog vlastima, a ne onog koji će pisati o društvenim problemima?
BURIĆ: Zato što je nacionalizam paravan za pljačku. Sve ideologije su propale osim nacionalizma. On se drži za jednu takvu nit da je biti partiot jednako biti nacionalist. To, naravno, nije tačno! Patriotizam, ipak, izalzi iz jednog humanog diskursa u kojem je normalno da čovjek voli jedan kraj zemlje, bilo da se u njega doselio, bilo da je tu rođen. Nacionalizam nastaje kao otpor prema drugom i drugačijem. Mislim da je svako nacionalno jedinstvo budalaština. Jedino što bi nas moglo spasiti je uvažavanje različitosti u kojem ja poštujem tvoje, a ti moje. U tom smislu se ti nacionalni koncerni i bogate. Dosta država je uništeno na taj način. Pogledajte kako se ta pošast širi po svijetu.
ANALITIKA: U kojoj mjeri su mediji odgovorni za produbljivanje one balkanske šizofrenije o kojoj ste pisali, a po kojoj „više nije dovoljno da komšiji crkne krava, već da i meni crkne pa da zajedno propadnemo“?
BURIĆ: Mnogi mediji su osudili ponašanje hrvatskih i kosovskih navijača na utakmici te dvije reprezentacije u Skadru. Vidio sam da su svi navijači udruženi u navijanju „ubij Srbina“. Dakle, u meču u kojem Srbi i ne igraju. Onda sam se sjetio da sam prije 30 godina čuo skandiranje: „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata“. Da smo na vrijeme osudili to skandiranje, možda nam se ovo u Skadru ne bi ni dogodilo. Mediji su, ipak, ogledalo društva. Oni nisu skrivili rat na području bivše Jugoslavije, ali su učestvovali u njemu na jedan perfidan način. Cijeli život sam se borio da ne učestvujem u tome, a na kraju valjda nešto i izgurao. U devedesetim su mediji napravili veliko zlo, ali ga nisu smislili. Ono je programirao u drugim glavama.
ANALITIKA: Ako su, kako kažete, mediji ogledalo društva, šta onda ovakvi mediji govore o postjugoslovenskim društvima?
BURIĆ: Da su izvana malo „naglancana“, a da su iznutra veoma trula. Velikih broj mladih ljudi odlazi iz svih ovih zemalja. Sretnem Crnogorca u Trstu, sretnem Crnogorca u Luksemburgu, Bosanca u Parizu, Hrvata u Londonu... Oni su, manje više svi, otišli zbog iste stvari: nemogućnosti da rade i žive normalan život u zemlji u kojoj su rođeni. Za mene je stvarno porazno da iz Bosne godišnje ode 70.000 ljudi. Majstore, ti to nikad nećeš vratiti, a oni će u Njemačkoj biti dobri automehaničari, kozmetičarke, frizeri, ljekari, inženjeri, čak i pisci. U tom smilu je ta samoživost vlasti na Balkanu jedina konstanta koju imamo. Tu se ništa nije promijenilo od Njegoša doĐukanovića.
ANALITIKA: Kada će se promijeniti?
BURIĆ: Onda kada se sjetimo da država nije nekakva kula od karata koju prave tamo neki ljudi, nego da smo to mi. Dok se ne shvati da vlast nije bogomdano žezlo nego servis, to neće biti drukčije. A budući da su narodi kod nas poltronski i da cijeli mentalitet naginje doušničkom... Treba jednostavno shvatiti da je vlast smjenjiva i da se u tom smislu ona mora zamisliti nad građanima, a na obrnuto.
ANALITIKA: Čije tekstove čitate?
BURIĆ: Danas sam pročitao šta piše Vlatko Simunović u Pobjedi i Nikolaidisovu kolumnu za Al Jazeera-u Balkans. U Bosni pročitam šta napišu kolege Hemon, Dežulović, Elvis J. Kurtović... Uglavnom čitam autorske tekstove i ove lude vijesti, tipa: „Nestao semafor u Podgorici, građani u čudu“. Još uvijek imam taj refleks za bizarnost, jer mi ipak živimo u iskrivljenim vremenima.
ANALITIKA: Imaju li novine budućnost?
BURIĆ: Mislim da ne. Ljudi danas čitaju na tabletima i mobilnim telefonima, a veliki listovi sve moraju postavljati na internet. Živimo u kulturni lažnog spektakla u kojoj nam novine uglavnom služe za čišćenje izloga. Mada, ponekad je lijepo vidjeti kad neko pere prozore s tvojim tekstom (smijeh). Nije da mi srce ne zaigra kad negdje na papiru ugledam svoj tekst, ali nemam više taj odnos prema novinama koji sam nekad imao. Znam da obično iza njih stoji neki koncern koji ih štampa da bi očuvao kontrolu nad određenim segmentom društva. Novinama vrijeme polako ističe. Prosječan čitalac štampe u Britaniji ima preko 55 godina, a vrijeme zadržavanja na internetu na određenom naslovu je u prosjeku 1,7 sekundi. Pa vi računajte...
ANALITIKA: Može li se novinarstvo vratiti na pravi kolosjek?
BURIĆ: Vratiće se onda kada prestane da bude u službi vlasti, politike i kapitala, i kada postane servis društva.
Nikola DRAGAŠ
Foto: Milomir Kovačević Strašni; dnevni-list.ba
