Ja sam pripovjedačica. Time se bavim u životu - pričam priče, pišem romane. Danas bih vam željela ispričati nekoliko priča o umjetnosti pripovijedanja i o nekim nadnaravnim bićima koji se zovu džini. Ali, prije nego počnem, dopustite mi da s vama podijelim dijeliće moje osobne životne priče. To ću, naravno, učiniti uz pomoć riječi, ali i uz pomoć jednog geometrijskog oblika, kruga. Dakle, tijekom mog izlaganja naići ćete na nekoliko krugova.
Rođena sam u Strasbourgu, u Francuskoj od turskih roditelja. Moji se roditelji ubrzo razvode i ja s majkom odlazim u Tursku. Od tada me kao jedinicu odgaja samohrana majka. To je, međutim, u Ankari početkom 70-ih bilo pomalo neuobičajeno. U našem susjedstvu bilo je puno velikih obitelji, u kojima su na čelu domaćinstva bili očevi. Rasla sam, dakle, promatrajući svoju razvedenu majku u patrijarhalnoj sredini. Ustvari, rasla sam promatrajući dvije različite vrste žena. S jedne strane, moja majka, obrazovana, svjetovna, moderna, pozapadnjačena Turkinja. S druge strane, moja baka, koja se također brinula o meni i koja je bila duhovnija, manje obrazovana i zasigurno manje racionalna. To je bila žena koja je iz taloga kave predviđala budućnost i talila olovo u tajnovite oblike kako bi rastjerala uroke.
Mnogi su posjećivali moju baku, ljudi s gadnim aknama na licu ili s bradavicama na rukama. Baka bi izgovarala riječi na arapskom, uzela bi crvenu jabuku i u nju zabadala onoliko ružinih trnova koliko je bradavica htjela ukloniti. Tada bi jedan po jedan trn ocrtala crnom tintom. Tjedan dana nakon toga, pacijent bi se vratio na kontrolni pregled. Svjesna sam da ne bih trebala ovo govoriti pred publikom u kojoj sjede učenjaci i znanstvenici, ali istina je da od onih koji su mojoj baki dolazili zbog problema s kožom nikoga nisam vidjela da odlazi nesretan ili neizliječen. Pitala sam je kako to čini. Radi li se o snazi molitve? Odgovorila mi je, "Da, molitva pomaže. Ali, budi svjesna i snage krugova".
Od nje sam dobila, uz puno toga drugoga, jednu jako dragocjenu poduku. A ta je - ako želiš nešto na ovom svijetu uništiti, bile to akne, mrlje ili ljudska duša, dovoljno je da je opkoliš debelim zidovima. Unutar njih će se sasušiti. Svi mi živimo u nekoj vrsti društvenog ili kulturnog kruga. Svatko od nas. Rođeni smo unutar jedne obitelji, naroda, klase. Ali, ukoliko nismo povezani sa svjetovima izvan onog kojeg uzimamo zdravo za gotovo, tada i mi riskiramo da se unutar tog kruga sasušimo. Naša mašta se može stisnuti. Naša se srca mogu smanjiti. A naša čovječnost može uvenuti ako predugo ostanemo unutar vlastitih kulturnih čahura. Naši prijatelji, susjedi, kolege, obitelj — ako nam svi ljudi u našem unutarnjem krugu nalikuju, to znači da smo okruženi svojim odrazima u zrcalu.
Još nešto što žene poput moje bake u Turskoj rade je prekrivanje ogledala baršunom ili vješaju ogledala na zid tako da su okrenuta prema zidu. To je drevna istočnjačka tradicija koja se temelji na vjerovanju da za ljudsko biće nije zdravo previše vremena provoditi buljeći u vlastiti odraz. Ironično, zajednice istomišljenika jedna su od najvećih opasnosti današnjeg globaliziranog svijeta. A to se događa svugdje, među liberalima i konzervativcima, agnosticima i vjernicima, bogatima i siromašnima, na Istoku, i na Zapadu. Težimo okupljanju u skupine na temelju sličnosti, a potom stvaramo stereotipe o drugim skupinama ljudi. Smatram da je jedan od puteva nadilaženja ovih kulturoloških getoa vodi kroz umjetnost pripovijedanja. Priče ne mogu uništiti granice, ali mogu probijati otvore u našim mentalnim zidovima. A kroz te otvore možemo opaziti nešto drugo, nešto što nam se možda i svidi.
Počela sam pisati priče s osam godina. Majka je jednog dana došla kući s tirkiznom bilježnicom i pitala me bih li željela voditi dnevnik. Danas mislim da je bila pomalo zabrinuta za moje mentalno zdravlje. Kod kuće sam neprestano pričala priče, što je bilo dobro, jedino što sam ih pričala izmišljenim prijateljima oko sebe, što i nije bilo tako dobro. Bila sam introvertirano dijete do te mjere da sam razgovarala s bojicama i ispričavala se predmetima ako bih u njih udarila. Moja je majka smatrala da bi za mene bilo dobro da svoja svakidašnja iskustva i osjećaje zapisujem. Ono što ona nije znala jest da se meni moj život činio užasno dosadnim, i da je zadnje što sam željela raditi bilo pisati o sebi. Umjesto toga, počela sam pisati o drugim ljudima i stvarima koje se nikada nisu dogodile. Tako je započela moja dugogodišnja strast prema pisanju priča. Od samog početka, fikcija je za mene bila ne toliko autobiografski izraz koliko transcedentalno putovanje u druge živote, druge mogućnosti. Molim vas, pratite me. Nacrtat ću jedan krug i vratiti se na ovo.
Otprilike u isto vrijeme dogodilo se još nešto. Moja je majka postala diplomatkinja. I tako sam iz tog malog, praznovjernog, bakinog susjedstva ljudi srednje klase, prebačena u jednu otmjenu, međunarodnu školu [u Madridu], gdje sam bila jedina Turkinja. Upravo tu sam se po prvi put susrela s onim što nazivam "reprezentativni stranac". U našem razredu bilo je djece svih nacionalnosti. Pa ipak, ta različitost nije nužno vodila u kozmopolitsku, egalitarnu razrednu demokraciju. Umjesto toga, stvarala je atmosferu u kojoj je svako dijete bilo viđeno, ne kao zasebna individua, već kao predstavnik nečeg većeg. Bili smo poput minijaturnih Ujedinjenih naroda, što je bilo zabavno, osim kada bi se nešto negativno dogodilo u vezi s nekom državom ili vjerom. Dijete koje ih je predstavljalo bilo je zadirkivano, ismijavano i beskrajno maltretirano. Ja to znam, jer se, dok sam bila u toj školi, u mojoj zemlji dogodio vojni udar, atentator moje nacionalnosti umalo je ubio Papu, a Turska je dobila nula bodova na natjecanju za pjesmu Eurovizije. (Smijeh)
Tih sam dana često izostajala iz škole i sanjarila da postajem mornar. Također sam po prvi puta imala iskustvo kulturnih stereotipa. Djeca su me zapitkivala o filmu "Ponoćni ekspres", kojeg nisam bila gledala. Pitali su me koliko cigareta dnevno pušim, jer su mislili da su svi Turci teški pušači. I htjeli su znati s koliko ću godina početi pokrivati kosu. Naučila sam da su to tri glavna stereotipa o mojoj zemlji, politika, cigarete i marame. Nakon Španjolske išli smo u Jordan, pa Njemačku i ponovo u Ankaru. Kamo god sam išla, činilo mi se da je moja mašta jedini kovčeg koji sa sobom mogu ponijeti. Priče su mi davale smisao središta, stalnosti i suvislosti, tri velika S koja inače ne bih imala.
U mojim srednjim dvadesetima, preselila sam se u Istanbul, grad koji obožavam. Živjela sam u jako živahnom, šarolikom susjedstvu gdje sam napisala nekoliko romana. Bila sam u Istanbulu kad ga je 1999. pogodio potres. Kada sam u tri sata ujutro istrčala iz zgrade, ugledala sam nešto što me prikovalo na mjestu. Trgovac iz dućana mješovite robe, mrzovoljni starac koji nije prodavao alkohol niti razgovarao s ljudima s ruba, sjedio je pored transvestita s dugom crnom perikom i maskarom razlivenom niz obraze. Gledala sam čovjeka kako drhtavim rukama otvara kutiju cigareta i jednu nudi njoj. To je slika noći potresa koju i danas imam u glavi — konzervativni prodavač i uplakani transvestit kako zajedno puše na pločniku. Pred smrću i razaranjem, naše su se svjetovne razlike izbrisale, i postali smo jedno makar i na nekoliko sati. Oduvijek sam vjerovala da priče imaju slično djelovanje. Ne kažem da fikcija ima značaj jednog potresa. Ali, kada čitamo dobar roman, napuštamo svoje male, udobne stanove, odlazimo sami u noć i počinjemo upoznavati ljude koje nikada prije nismo sreli i prema kojima smo čak možda gajili i predrasude.
Nedugo nakon toga otišla sam u ženski koledž u Boston, pa u Michigan. To nisam toliko iskusila kao geografski pomak, koliko kao lingvistički. Počela sam pisati romane na engleskom. Nisam imigrantica, izbjeglica ni prognanica. Pitaju me zašto onda to činim. Kretanje između dvaju jezika pruža mi priliku da i sebe preoblikujem. Volim pisati na turskom, za mene je to jako poetičan i osjećajan jezik. A volim pisati i na engleskom, koji mi je jako matematičan i intelektualan. Tako da sa svakim jezikom osjećam različitu povezanost. Za mene, kao i za milijune drugih ljudi širom današnjeg svijeta, engleski je drugi jezik. Kada si u nekom jeziku pridošlica, događa se da tu živiš sa stalnom i i vječitom frustracijom. Kao pridošlice, uvijek želimo reći nešto više, ispaliti bolju šalu, kazivati bolje stvari. Međutim, uvijek na koncu kažemo manje zbog jaza između uma i govora. A taj je jaz vrlo nelagodan. Ali, ako uspijemo da nas to ne zastraši, to može biti i poticaj. Upravo sam to otkrila u Bostonu — da je frustracija jako poticajna.
U to je doba moja baka, koja je pratila tijek mog života sa sve većom zabrinutošću, u svoje dnevne molitve uključila i molitve da se što prije udam kako bih se konačno i zauvijek smirila. A kako je Bog voli, ja sam se zaista i udala. (Smijeh) Ali, umjesto da se smirim, ja sam otišla u Arizonu. A kako je moj suprug u Istanbulu, počela sam putovati između Arizone i Istanbula. Dva mjesta na zemlji koja ne mogu biti različitija nego što jesu. Mislim da je jedan dio mene oduvijek bio nomadski, u fizičkom i duhovnom smislu. Priče me prate, držeći na okupu moje dijelove i uspomene, poput egzistencijalnog ljepila.
Pa ipak, koliko god volim priče, u zadnje vrijeme sam počela vjerovati da one gube svoju čaroliju ako ih se doživljava za nešto više od samih priča. A to je tema o kojoj bih želim da zajedno promislimo. Kada je moj prvi roman napisan na engleskom objavljen u Americi, dobila sam zanimljivu primjedbu od jednog književnog kritičara. "Svidjela mi se vaša knjiga", rekao je, "ali bih volio da ste je dručije napisali". (Smijeh) Pitala sam ga što mu to znači. Rekao je, "Pa pogledajte, u romanu je mnogo španjolskih, američkih i latinoameričkih likova, ali samo jedan turski, i to muškarac." Radnja se inače odvija na studentskom kampusu u Bostonu, pa mi se činilo normalnim da ima više međunarodnih likova, nego turskih. Ali, shvatila sam što je moj kritičar tražio. A shvatila sam i da ću ga nastaviti razočaravati. On je želio vidjeti očitovanje mog identiteta. U knjizi je tražio Turkinju jer sam to, slučajno, i sama.
Često govorimo o tome kako priče mijenjaju svijet. Ali, trebamo uočiti i kako svijet politike identiteta utječe na način na koji priče kruže, čitaju se i recenziraju. Mnogi pisci osjećaju ovaj pritisak, ali ne-zapadnjački pisci izloženi su mu još i više. Ako si spisateljica iz muslimanskog svijeta, poput mene, tada se od tebe očekuje da pišeš priče o muslimanskim ženama i to, najbolje, nesretne priče o nesretnim muslimanskim ženama. Očekuje se da pišeš poučne, dirljive i tipične priče, a da eksperimentalne i avangardne priče prepustiš svojim kolegama sa Zapada. Ono što sam kao dijete doživjela u onoj madridskoj školi događa se i u današnjem književnom svijetu. Pisce se ne doživljava kao samostalne kreativne pojedince, već kao predstavnike svojih kultura. Nekoliko pisaca iz Kine, nekoliko iz Turske, nekoliko iz Nigerije. Svih nas se doživljava kao vrlo osobite, ako ne i čudnovate.
Pisac i putnik, James Baldwin, 1984. je dao jedan intervju u kojem ga se više puta upitalo za njegovu homoseksualnost. Kada ga je novinar pokušao smjestiti u ladicu s homoseksualnim piscima, Baldwin je zastao i rekao, "Ali, zar ne vidite? U meni nema ničeg čega nema i u svakom drugom čovjeku, i u drugima nema ničeg čega nema i u meni." Kada nas politika identiteta pokušava etiketirati, ugrožena je naša sloboda imaginacije. Postoji jedna pomalo nejasna kategorija poznata kao multikulturalna književnost, u koju su zajedno ubačeni svi pisci izvan zapadnjačkog svijeta. Nikada neću zaboraviti svoje prvo multikulturalno čitanje, na trgu Harvard prije 10-ak godina. Bilo nas je troje pisaca, jedan s Filipina, jedan iz Turske i jedan iz Indonezije — znate, kao iz viceva... (Smijeh) A razlog zašto su nas okupili nije bio zato što smo dijelili isti umjetnički stil ili književni ukus. Jedini razlog su bile naše putovnice. Od multikulturalnih pisaca očekuje se da pričaju stvarne priče, a ne izmišljene. Fikciji je dodijeljena funkcija. Na taj način, ne samo pisci već i njihovi likovi postaju predstavnici nečeg većeg.
Ali, moram brzo dodati da ova sklonost da se priču doživljava kao nešto više od nje same nije prisutna samo na Zapadu. Prisutna je svugdje. A to sam iz prve ruke doživjela kada sam 2005. sudski optužena zbog riječi koje su moji izmišljeni likovi izgovarali u romanu. Bila sam namjeravala napisati konstruktivni, višeslojni roman o jednoj armenskoj i jednoj turskoj obitelji iz perspektive jedne žene. Moja mikro priča na suđenju je postala makro problem. Neki su me kritizirali, neki hvalili zbog toga što sam pisala o tursko-armenskom sukobu. Ali, u nekim sam trenucima obje strane željela podsjetiti da je riječ o fikciji. Da je to samo priča. A kada kažem "samo priča", ne nastojim podcijeniti svoj rad. Želim voljeti i slaviti fikciju zbog onog što ona jest, a ne kao sredstvo za određeni cilj.
Pisci imaju pravo na svoje političke stavove, i u svijetu ima dobrih političkih romana, ali, jezik fikcije nije jezik svakodnevne politike. Čehov je rekao, "Rješenje nekog problema i ispravan način postavljanja pitanja dvije su potpuno različite stvari. A umjetnik je odgovoran samo za ovu drugu". Politika identiteta nas razdvaja. Fikcija nas spaja. Jednu zanimaju široke generalizacije. Drugu nijanse. Jedna ocrtava granice. Druga granice ne priznaje. Politika identiteta sačinjena je od tvrde opeke. Fikcija je voda tekućica.
U otomansko doba, postojali su putujući pripovjedači nazvani "meddah". Odlazili bi u kavane, gdje bi pred publikom pripovijedali priče, uglavnom improvizirajući. Sa svakim novim likom u priči, meddah bi promijenio glas, utjelovljujući taj lik. Svi su mogli ući i slušati, obični ljudi, čak i sultan, muslimani i ne-muslimani. Priče preskaču sve granice. Poput "Priča o Nasrudinu Hodži", koje su bile popularne širom Srednjeg Istoka, Sjeverne Afrike, Balkana i Azije. I danas, priče nastavljaju prelaziti granice. Kada palestinski i izraleski političari razgovaraju, obično jedni druge ne slušaju. Ali, palestinski čitatelj i dalje čita roman židovskog pisca i obratno, povezujući se i suosjećajući s pripovjedačem. Književnost nas mora odvesti onkraj. Ako nas ne može tamo odvesti, to onda nije dobra književnost.
Knjige su spasile introvertirano, sramežljivo dijete kakvo sam bila — kakvo sam nekoć bila. Ali, svjesna sam i opasnosti doživljavanja knjiga kao fetiša. Kada je pjesnik i mistik Rumi sreo svog duhovnog pratitelja, Šemsa iz Tabriza, jedna od prvih stvari koje je ovaj potonji napravio bilo je baciti Rumijeve knjige u vodu i gledati kako se slova rastvaraju. Sufiji kažu: "Znanje koje te ne uzdigne iznad sebe samog daleko je gore od neznanja." Problem današnjih kulturalnih getoa nije manjak znanja. Znamo puno jedni o drugima, ili barem tako mislimo. Ali, znanje koje nas ne uzdiže iznad nas samih, čini nas elitistima, hladnima i udaljenima. Ima jedna metafora koja mi se sviđa: živjeti poput šestara. Kao što znate, jedan kraj šestara je nepomičan, ukorijenjen u jednoj točki. Za to vrijeme, drugi kraj ocrtava veliki krug, i neprestano je u pokretu. I moja je fikcija takva. Jedan dio nje je ukorijenjen u Istanbulu, s jakim turskim korijenjem. Ali, drugi dio putuje svijetom, povezujući se s različitim kulturama. U tom smislu, svoju fikciju volim doživljavati i kao lokalnu i kao univerzalnu, koja pripada ovdje i svugdje.
Oni među vama koji su bili u Istanbulu, vjerojatno su vidjeli palaču Topkapi koja je bila rezidencija otomanskih sultana više od 400 godina. U palači, odmah uz prostorije njihovih najdražih konkubina, postoji takozvano 'Okupljalište džina'. Nalazi se među zgradama. Ova ideja me jako zanima. Često smo nepovjerljivi prema područjima koja se nalaze u međuprostoru. Vidimo ih kao oblast nadnaravnih bića poput džina, koji su načinjeni od vatre bez dima i simboliziraju neuhvatljivost. Ali, ono što želim reći je da je možda upravo taj neuhvatljivi prostor ono što je piscima i umjetnicima najpotrebnije. Kada pišem romane, raduje me neuhvatljivost i promjenljivost. Volim ne znati što će se dogoditi 10 stranica iza. Volim kada me moji likovi iznenade. U jednom bi romanu mogla pisati o muslimanki. I to će možda biti jako sretna priča. A u sljedećoj bih knjizi mogla pisati o zgodnom profesoru homoseksualcu u Norveškoj. Dok god pišemo iz srca, možemo pisati o bilo čemu.
Audre Lorde je rekla: "Bijeli oci su nas učili da kažemo: 'Mislim, dakle postojim.'" Ona je predložila: "Osjećam, dakle slobodna sam". Mislim da je to bila krasna promjena obrasca. Pa ipak, zašto danas na tečajevima kreativnog pisanja prva stvar koju učimo studente je da pišu o onom što poznaju? Možda uopće nije dobro tako započeti. Književnost ne znači nužno pisati o onom što jesmo ili o onome što poznajemo ili o svom identitetu. Trebamo učiti mlade i nas same da širimo svoja srca i pišemo o onome što osjećamo. Trebamo napustiti svoje kulturne getoe i obići neki drugi geto, i još koji.
Na koncu, priče se kreću poput derviša u vrtnji, crtajući krugove preko krugova. One povezuju čitavo čovječanstvo, bez obzira na politiku identiteta. I to je dobra vijest. Voljela bih završiti starim sufijskim stihovima. "Dođi, budimo načas prijatelji; olakšajmo si život; budimo ljubavnici i voljeni; zemlja neće ostati nikome."
Hvala.
Izvor: TED
