Zašto intelektualci šute?

Spirala tišine

Zašto intelektualci šute?

Piše: Prof komunikacije

Šta je “spirala šutnje ili spirala tišine” “Spirala šutnje” ili ”Spirala tišine” (eng. Spiral of Silence, 1947.) je teorija autorice Elizabeth Noelle Neumann i dio je nauke masovnih komunikacija.

 . Ova teorija dokazuje da nećemo ili smo manje spremni izraziti svoje mišljenje ukoliko intuitivno osjećamo da je naše mišljenje u manjini tj. da neće dobiti podršku većine. Razlog zašto se neko ustručava da izrazi svoje mišljenje, pa i onda kada je mišljenje argumentovano i lijepo elaborirano, i onda kada je zasnovano na evidentnim činjenicama, jeste zbog straha od osvete, odbacivanja i izolacije od ostatka društva koje ne misli tako.

 

Stvaranje statusa quo

 

Međutim, da bismo bolje shvatili spiralu šutnje iliti „strah od većine“ potrebno je da pomenemo ulogu i značaj medija, bez kojih je teško uopšte zamisliti javno mnijenje. Naime, javno mnijenje su stavovi koji su dozvoljeni bez ulaska u opasnost od sopstvene izolacije. Mediji igraju veoma važnu ulogu u procesu kreiranja javnog mnijenja, naročito kada je u pitanju uspostavljanje većinskog dominantnog mišljenja ili bar privida većinskog mišljenja. Nekada ono što zaista mislimo da je dominantno mišljenje-to u stvari nije i nama se to samo tako čini.

 

Mediji su ti koji oblikuju javno mišljenje i kada to rade jedan duži vremenski period tako što šalju mnogobrojne iste ili slične poruke prema javnosti (građanima), oni na kraju stvaraju status quo, a kada imamo jasno diferenciran status quo (popularno, dominantno mišljenje), tada će manjina da odustane od izražavanja svog mišljenja, bez obzira koliko ono bilo ispravno i očigledno.

 

S druge strane, kada osoba intuitivno osjeća da je njeno mišljenje u skladu sa „većinskim mišljenjem“, tj. ako osjeća da je njeno mišljenje dio „popularnog mišljenja“, taj osjećaj podrške većine će joj dati krila, vjetar u leđa,  da ga na sav glas izražava pa i onda kada se radi o evidentno pogrešnom ili neispravnom mišljenju. Na primjer, ako u određenoj sredini vlada mišljenje da je Zemlja ravna ploča, glas tih koji zagovaraju tu nebulozu, dakle glas neobrazovanih i neupućenih,  će biti glasniji i drskiji od onih koji zaista znaju da je Zemlja okrugla, a koji će u ovom slučaju „ušutjeti“, prosto zato što ne uživaju podršku većine. No, ne zaboravimo da kako kažu, svako ima mišljenje i…

 

Odatle i teorija masovnih komunikacija sa kojom smo započeli ovaj sadržaj: Spirala tišine ili Spirala šutnje.

 

Strah od izolacije zbog komunikacije

 

Nadalje, ova toerija pretpostavlja da svi mi kontinuirano procjenjujemo i ocjenjujemo puls javnog mnijenja u nadi da ćemo procijeniti šta je to što je “dominantno” i popularno tj. šta je to što će nas putem izražavanja mišljenja, približiti “našoj grupi”. Što više osjećamo da je naše mišljenje bliže većinskom, vjerovatnije je da ćemo biti spremni da ga glasno izrazimo u javnom diskursu.

 

S druge strane, kada osjetimo da neku osobu društvo odbacuje, distanciramo se od nje, iz straha da ćemo i sami biti odbačeni zbog povezanosti ili podrške toj osobi. U našem društvu nije rijetka pojava da neko napiše, objavi ili izrazi drugačije mišljenje i da zbog toga bude sankcionisan tako što će izgubiti posao, neće dobiti neki grant od nekog ministarstva, neće dobiti građevinsku dozvolu ili neku drugu vrstu pomoći od države koja bi mu po ustavu i Zakonu trebala biti zagarantovana bez obzira na njegovo mišljenje o nekoj društvenoj temi.

 

Šuti ne talasaj

 

Neki će izbjegavati da javno izraze stav za koji smatraju da je u manjini, svjesni da će njihovi blog postovi ili tekstualni sadržaji ostati na internetu u budućnosti, što ima potencijal da im nanese buduću štetu u životu, sa klijentima, prijateljima ili vlastima.

 

“Šuti, ne talasaj” je fraza krilatica koja je, kao zaključak, proizašla upravo iz ovakvih iskustava u neprosvijetljenim, nedemokratskim i nasilnim društvima.

 

Internet Spirala šutnje i marginalizacija političkih protivnika

 

Sa brzim razvojem društvenih medija, primjećujemo efekte Spirale šutnje/tišine, gdje dolazi do onlajn nasilništva, iživljavanja primitivnih ali anonimnih plaćenih trolova i botova, prijetnji, ismijavanja i konačno, do izolacije individue koja je izrazila mišljenje koje je, eto, u suprotnosti sa mišljenjem većine. Danas, u online svijetu, najsigurniji način izražavanja kontroverznog stava jeste skrivanjem iza lažnih Facebook profila ili pseudonima.

 

Kada na primjer osjetimo da se naši prijatelji na društvenim mrežama neće složiti sa nekim našim političkim ili društvenim stavovm, manje objavljujemo ili objavljujemo neke “lakše“ teme, prosto jer se plašimo da će se neodobravanje iz online svijeta preliti sa društvenih mreža na međuljudske odnose u stvarnom životu. Jednostavno, želimo da izbjegnemo konfrontaciju i mogućnost buduće štete ili izolacije.

 

Jedan od uzroka ”internet tišine” može biti ako nismo bili upoznati sa pravim stavovima naših online prijatelja. U tom slučaju, kada osjetimo puls dominantnog mišljenja na internetu, ulazimo u spiralu šutnje/tišine zbog straha da ne razočaramo prijatelje, da s njima ne ulazimo u bespotrebne rasprave ili ih u potpunosti ne izgubimo.

 

Ovakva marginalizacija slobodomislećih pojedinaca i intelektualaca je odlično oružje za eliminaciju političkih i društvenih protivnika, čime se služe skoro sve političke stranke u BiH, Hrvastkoj, Srbiji, Makedoniji… Dakle, što je naše mišljenje drugačije od dominantnog mišljenja, to smo više marginalizovani, manje govorimo i tako spiralno ulazimo u  još više marginaliziranu poziciju. Manje govorimo-više šutimo, dok ne nastane muk, praznina i intelektualni vakum.

 

 

Zašto smo poznati po humoru

 

Sada će neki okorjeli individualac postaviti pitanje “a zašto bih ja htio da se slažem i budem dijelom grupe?”. Odgovor je sociološke i psihološke prirode. Naime, velika većina ljudi, posebno u društvima u kojima se “nije smjelo glasno ili individualno razmišljati ranije”, ima urođen strah od društvene izolacije i osude sredine, čak i onda kada je sredina nerazvijena ili primitivna. Naravno, u svakoj sredini postoje oni individue, intelektualni, buntovnici, prosvjetitelji kojima je Zemlja okrugla, bez obzira što većina tvrdi suprotno.  Sreća naša pa uvijek postoji oni koji nemaju strah od izolacije i koji zapravo izazivaju javno mnijenje i status quo. To su ljudi kojima je, po njihovoj prirodi, potrebno kretanje i promjena, baš kao što je popustljivoj većini i konformistima potrebna stabilnost.

 

 

Važno je istaći da se ova teorija odnosi na teme koje imaju moralnu komponentu. Niko neće iskusiti spiralu tišine ako je tema trivijalna, što je i razlog, vjerujemo, što je kod nas u BiH tako razvijen domen “humora. Humor kod nas nije ništa drugo do ”zaobilazni način” izražavanja kontroverznog mišljenja. U šali pa privali, što bi rekli, jer svako ozbiljno argumentovanje stavova koji nisu u skladu sa mišljenjem većine, je potencijalno opasno.

 

Iskorak iz Spirale šutnje

 

Kako suzbiti „spiralu šutnje/tišine“ i ohrabriti društvo tj. druge građane, da izraze vlastito mišljenje? Jedan od načina je odrediti pojedinca unutar grupe koji bi imao ulogu “đavoljeg advokata”, a čija bi pozicija otvorila prostor drugim slobodomislećim pojedincima da slobodno raspravljaju o idejama i da slobodno, bez cenzure, izraze svoje mišljenje, pa i ono koje nije popularno niti u skladu sa trenutnim dominantnim mišljenjem većine. Uzmite za primjer slučaj Damira Nikšića, mislioca, umjetnika, političara, disidenta…Dok se on nije pojavio na društenoj sceni u Sarajevu, mnogi njegovi istomišljenici su bili pasivni, aktivni jedino u rezignaciji- šutjeli su. Potom je on, na iznenađenje svih, na opštinskim izborima dobio 11% podrške onih čiji se glas ranije nije čuo, a koji su dobili glas kada je on postao njihov glasnogovornik. Dvaput je dvaput – ali je i 11%-11%. Možda je ta naizgled manjina veća od onoga kakvom se čini? Stat’ pa razmislit’.

 

I na kraju, iako se o ovoj komunikacijskoj teoriji, o Spirali šutnje/tišine, može govoriti i pisati danima, zaključujemo da je jedini način da se stvori zdravo javno mnijenje, zdrava komunikacija i zdravo društvo, jeste  hrabar i svjestan iskorak iz te zamke zvane “Spirala šutnje/tišine”. Recimo ono što mislimo, asertivno i argumentovano. Mnogo je više onih koji misle kao mi, a koji šute-a tako bi rado da progovore ili da to učini neko u njihovo ime. Za početak, minimalno što oni koji šute mogu da učine jeste da podrže one koji su se usudili da (pro)govore. Drugog načina za stvaranje zdrave i napredne sredine za sve nas, jednostavno nema.

Preuzeto sa PROF komunikacije

Komentari na tekst (10)
Objavljeno:
MALO LITERATURE ZA NEOFAŠISTE i HOMOFOBE ( kao što je izvjesni @gordan ) - Piše: Aleksej Kišjuhas : U čemu je tačno razlika? Zamislimo sledeću stvar. Godina je 1943, i 16-godišnji mladić Aron Klajnman se nalazi u Varšavskom getu u Poljskoj. Kao Jevrejin, u tom getu je već bio proveo godinu dana - gladan, mršav, izmučen i bolestan.Zatim pristiže naredba da se ovaj geto rasformira, i da se njegovi stanovnici razmeste u izvesne radne logore. LJudi u SS uniformama ("Odbrambene snage") tada su ovog momka odvojili od porodice, strpali u voz, i poslali u izvesni logor koji se zove Aušvic. Tamo je prošao kroz proces selekcije, tj. odvojen je od žena i dece, rečeno mu je da ostavi sve torbe i da preda sav novac, te da se pripremi za tuširanje, onako, higijene radi. Uguran je u sobu sa tuševima, ali iz slavina nije potekla voda, već otrovni gas. Preminuo je na licu mesta, a njegovo telo je ubrzo spaljeno u specijalnom krematorijumu u blizini, kako bi se (ne)vešto prikrili tragovi zločina. Baš kao i milioni Jevreja poput njega, samo zato što su Jevreji. Dakle, civili, obični ljudi, čija je jedina krivica to što se drugačije zovu i prezivaju. A onda zamislimo ovu stvar. Godina je 1995, i 16-godišnji mladić Mirza Hadžibegović se nalazi u enklavi Srebrenica u Bosni i Hercegovini. Kao Bošnjak, u ovoj "slobodnoj zoni" je već bio proveo godinu dana - gladan, mršav, izmučen i bolestan. Zatim pristiže naredba da se ova enklava rasformira, i da se njeni stanovnici razmeste unaokolo. LJudi u VRS uniformama ("Vojska Republike Srpske") tada su ovog momka odvojili od porodice, strpali u autobus, i prevezli u izvesno selo Potočari. Tamo je prošao kroz proces selekcije, tj. odvojen je od žena i dece, rečeno mu je da ostavi sve torbe i da preda sav novac, te da se pripremi za narednu deportaciju, onako, turizma radi. Isteran je na poljanu i ruke su mu vezali žicom, nakon čega je streljan mitraljezom. Preminuo je na licu mesta, a njegovo telo je ubrzo zakopano u specijalnoj masovnoj grobnici u blizini, kako bi se (ne)vešto prikrili tragovi zločina. Baš kao i hiljade Bošnjaka poput njega, samo zato što su Bošnjaci. Dakle, civili, obični ljudi, čija je jedina krivica to što se drugačije zovu i prezivaju. U čemu je tačno razlika između ova dva slučaja ili stvari? Ni u čemu. Pa ipak, ova država i društvo uporno odbijaju da prihvate činjenicu da te razlike nema. To jest, mi kolektivno odbijamo da shvatimo i prihvatimo da određeni pojedinci jesu odgovorni za genocid i u našem komšiluku, baš kao što su to bili nacisti u svim onim dokumentarcima po kablovskim kanalima. Pa, umesto toga, naše društvo u vezi sa Srebrenicom radije odgovara tradicionalnim srpskim pozdravom "A šta su oni nama radili?". Ili, praktično i analogno, tvrdi sledeće: "Ako je tog holokausta i bilo, mora da su ga malo i Jevreji činili, zar ne?" Dok ta stvar sa "genocidom" nije samo jezička ili semantička, baš kao ni pravna, sudska ili politička - već ima smisla jedino kao ljudski iskrena, skromna, ponizna i saosećajna. Kao što se civilizacija bila zapitkivala kako uopšte pisati poeziju nakon Aušvica, isto pitanje pred sobom i pred svojim ogledalom valja postaviti i nakon Srebrenice. A da li ga postavljamo? I zato, koga briga da li je neki sud u dalekoj Holandiji ovo zlo i naopako bio okvalifikovao ovako ili onako? Ej, ljudi ljudski, u Potočarima i unaokolo, ubijeno je najmanje 8372 dečaka i muškaraca! Probajmo samo da brojimo do te skaradne cifre? A ubijeni su sistematski i planski, gotovo industrijski, u par marljivih i samopregornih krvavih dana, i to samo zato što su bili Bošnjaci. Svaka čast Stivenu Spilbergu, pa će nas stegnuti u grlu na jednoj od mnogih televizijskih repriza "Šindlerove liste". Ali, tu istu industriju smrti imali smo na samo par stotina kilometara odavde, i to pre samo par decenija. Šta suvo grlo kaže na to? Zateže nas ili jok? Nije sve neka prokleta (geo)politika, jer na ovom svetu fakat postoje i dobro i zlo. A svaka čast i Hani Arent, ali to u Potočarima nije bilo nimalo "banalno", već prilično svesno i (zado)voljno. "Jesi li prcao nešto?", pitao je žicom vezanog maloletnog momka pripadnik izvesnih "Škorpiona" na onom zastrašujućem video snimku iz Srebrenice. "Ni nećeš", dodao je, neposredno pre nego što ga je ubio, odnosno povukao obarač mitraljeza. Banalno? Ne baš. I otuda, ukoliko srbijanska politička opozicija želi da sačuva kakvu-takvu moralnu nadmoć nad aktuelnim režimom, ona aktuelnu vlast pre svega mora da priupita sledeće: Zašto ove godine niko od državnih zvaničnika nije otišao na komemoraciju u Potočare? Zašto? Dok tu krhku moralnu vertikalu jesu sačuvali Čedomir Jovanović i Nenad Čanak, koliko god se bili šunjali oko vlasti, ili šta već radili. Nije sve na ovom svetu ta prokleta stranačka politika, niti odnos prema Aleksandru Vučiću Prvovenčanom. Stotinu mu stotina žrtava, Srebrenica je naš Holokaust, i ona jeste svojevrsni Aušvic-Birkenau našeg doba. Da, uz taj Aušvic, postojali su i Dahau, i Mathauzen, i Treblinka, pa čak i Drezden i Hirošima - za one što insistiraju na nekakvoj falš uravnoteženosti ili fejk ekvivalenciji u vezi sa prebrojavanjem žrtava fašizma. Ali, sve žrtve Drugog svetskog rata, pa i ratova na prostoru bivše Jugoslavije, jesu žrtve fašizma. Međutim, od našeg odnosa prema Aušvicu i/ili Srebrenici kao jednom simbolu i kvintesenciji zla, zavisi naš identitet kao dobronamernih i pristojnih ljudskih bića. Kako god se prezivali, za koga god glasali, i kom god bogu se molili ili tu stvar sa molitvom ne radili uopšte. Najzad, ovaj sociolog i kolumnista je bio i u Potočarima i u Srebrenici. Vozeći se iz Novog Sada na neku zgodnu NVO petljanciju u Sarajevu koja je za evropsku kintu bila posvećena miru, pomirenju i prekograničnoj saradnji. Jer, šta će siroti Evropljani sa nama, osim da sipaju te evre u ovakve i slične projekte. I, zamolio je vozača da se na bar pola sata zastane, odnosno skrene kod putokaza za Srebrenicu, kako bi se svratilo do Memorijalnog centra u Potočarima. A taj je vozač, Nusret ("Nusko"), zapravo bio lokalac, ali i neko ko je u Srebreničkom genocidu izgubio i svog oca i svu svoju braću. On sam je preživeo jedino kao famozni "dođoš" u Vojvodini, godinama i srećom po njega, zarađujući svoju koricu vozačkog hleba podalje od te strašne istočne Bosne. I sad, videvši da imamo vremena, Nusko nas je odvezao i do svoje majke, koja nam je ljubazno i skromno skuvala kafu ili kahvu. Ne pitajući ko smo, šta smo, i odakle dolazimo. Bosanski gostoljubivo, ova snažna, moćna žena i istinska "majka Srebrenice" dočekala je svog jedinog preživelog sina i njegove goste uz iskreni osmeh i duboku ljubav i pažnju. Bila je to najteža kafa koju sam u životu popio, zadržavajući suze, i suočavajući se frontalno sa nepopravljivim i trajnim ožiljcima, nastalim usled jednog nezamislivog zla, a u ime strašne ideologije krvi i tla. I zato, još jednom, u čemu je tačno razlika? Između Arona Klajnmana 1943. i Mirze Hadžibegovića 1995. godine, tih kako fiktivnih, tako i sasvim realnih mladića iz prva dva pasusa ove kolumne? Koji, zbog nemačkog i srpskog fašizma, nikada neće voditi ljubav, oženiti se i dobiti dete, zato što su sistematski ubijeni pošto se prezivaju kako se prezivaju? Genocid jeste genocid, i on je konstanta nakaradne ljudske vrste još od kada je ista bila sišla sa drveta, progovorila, i mentalno odvojila "nas" i "njih". Iako među nama, ljudima, te neke razlike nema. Možemo li bolje od toga? Jer, fašizam nema etnički marker. U različitim istorijama i geografijama, on može biti nemački, italijanski, engleski, američki, japanski, hrvatski, srpski ili jogiletački, ali on pre svega ostaje fašizam. Zlo je zlo, čak i kada se obavlja u ime boga i nacije, pa nam onda deluje nekako zgodnije i lakše za gutanje. Fašizam je taj koji ubacuje žive ljude u vozove i autobuse, i zatim ih tretira Ciklonom-B po gasnim komorama ili pak kuršumima mitraljeza po bosanskim poljanama, svejedno. Jer nema razlike među njima. Međutim, ako pravimo kreativnu razliku između "našeg" i "njihovog" fašizma, to je lukavstvo uma odlika jedino podlaca, hohštaplera i hulja. A ukoliko, pred samima sobom, priželjkujemo kandidaturu u društvo pristojnih, dobronamernih i moralnih ljudi, poklonimo se žrtvama našeg sopstvenog fašizma u Potočarima. Kako se to stravično zlo ne bi ponovilo nikad. IZVOR: http://danas.rs/dijalog/kolumnisti.889.html?news_id=351178&title=U+čemu+je+tačno+razlika?
Objavljeno:
Cim Gordan napise tako zvana Armija BIH, a ne napise tako zvani HVO, meni je jasno da je on T.Z. Hrvat, koji mrzi BIH.
sa
Objavljeno:
@gordan "muslimanska vojska" je imala jako veliki broj nemuslimana u sebi, ja sam jedan od njih
Objavljeno:
TKO KAŽE DA INELTUKCI ĆUTE:Osvrt Feral-bojne iliti intelektualne elite na našu svakodnevicu.---Jedan naš sugrađanin, koji ne postoji, iz sela Ošve, koje ne postoji, kod Maglaja, koji ne postoji, poginuo je kao pripadnik “Islamske države” u Siriji , u zemlji koja ne postoji, u borbi za grad Deir Ez-Zor. Pišemo da ne postoji, jer pisati o tome da u BIH postoje ljudi, koji se bore na strani terorizma, znači da vi mrzite ovu zemlju. Dakle voljeti BIH znači šutjeti da u njoj žive ISIL-ovci. Dakle zaboravite ovu vijest. Ovo je samo jedna u nizu ovakvih vijesti. Svaka ovakva vijest košta sve nas po džepu. Svaka vijest o radikalizmu u BIH znači ekonomsko slabljenje BIH. Oni koji žele da se šuti o ovome žele da BIH postane mjesto iz kojeg svaki mogući investitor bježi iz nje. Ovakve vijesti plaćaju svi građani BIH bez obzira na nacionalnost. Dok neke elite uporno odbijaju suočiti se s ovim problemom. Tvrdeći da toga, eto kod nas, nema. Džinić je u Siriju otišao krajem 2013. godine s ocem, koji je bio član vehabijsko-selefijske zajednice, i sedmoro braće i sestara. PS Hvale vrijedno ovo "njihovo" priopćenje. Samo se bojim gorčina i "patriotskih heroja", jer će nam oni otkriti da su ovo u stvari Ustaše.....
Objavljeno:
A gordan se 11.07. svake godine raspise na sve strane. Mani se tog licemjerja druze.
Objavljeno:
opet ovaj plaćeni mason novinar. Iskoristio je inteligentno zapažanje (tuđe) kako bi PROGURAO SVOJE CILJEVE -- a to su da je zemlja okrugla, a nikako ravna. Ma klipane jedan, neće jos dugo proći i svi ce shvatiti da živimo na ravnoj nepomičnoj zemlji, a ne na nekoj kugli koja se vrti ma zamisli, 1600km/h ! to su 2 maha, tu brzinu ne moze postići avion, jel to vama svima globašima jasno uopce?!?
da
Objavljeno:
Ustajmo mi prezreno roblje.
ups
Objavljeno:
Prvo revolucija pa dalje.
Objavljeno:
Ćuti i Buka. Na današnji dan, prije točno 24 godine postrojbe tkz. Armije Bosne i Hercegovine počinile su zločin nad civilima i vojnicima u selu Uzdol nedaleko od Rame. Pokolj u selu Uzdol je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH nad tamošnjim autohtonim stanovništvom Hrvatima. Pripadnici muslimanske vojske tkz. Armije BiH upali su u selo Uzdol u samo jutro, 14. rujna 1993. Ljudi su ubijani puškama, pištoljima. Mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, crkva i županijski ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana. U selu je ubijena 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Sutradan su u Uzdol ušle postrojbe HVO-a i ugledale stravičnu sliku zločina. U Uzdolu je na spomen na taj zločin podignut veliki drveni križ na kojem je ugrađen još 41 mali križ i na svakom zapisano ime i prezime, dan rođenja i smrti pojedine uzdolske žrtve. Da bi se ovaj strašni pokolj nad Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini otrgnuo zaboravu, snimljen je 2014. godine dokumentarni film Uzdol 41. Nažalost za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Intelektualci o ovome ćute...Ćuti i Gorčin. Ćute i razni "patrioti". Čute Tomič, Dežulović, Lucić, Ivančić i mnogi "pravednici", ćute.........(šute)
Objavljeno:
Satro intelektualci,sute jer njihove knjige i radovi su beznacajni u pravim intelektualnim krugovima i ako sute vladajuce stranke ce publicirati njihove glupe i beznacajne citate i dijela! Samo zbog toga se pojavljuju na tv-u i lupaju gluposti!
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.