Trudila sam se uroniti što dublje mogu
u povijest Jugoslavije i Ruande, jer bez poznavanja događaja koji su
prethodili ratnim zločinima, kao i društvene sredine u kojoj su se oni
dogodili, čovjek ne može shvatiti motive koji su do njih doveli. Svake
noći zaspala bih nad nekim štivom, sad nad knjigom o sukobima u
Jugoslaviji, sad na nekim izvještajem organizacije Human Rights Watch o
genocidu u Ruandi. Zbivanja u Jugoslaviji bila su mi poznatija i ona su
otprve zaokupila moju pažnju. Nešto kasnije, pak, genocid koji se
dogodio u Ruandi razdirao mi je srce i poticao moje najdublje biće da
učinim sve što je u mojoj moći da se izvrši pravda.
“Prastare etničke mržnje”
Traume
naslijeđene iz Balkanskih ratova 1912. i 1913. i I svjetskog rata, kao i
strah od tuđe prevlasti nakon 1918., pomogli su im da se povežu unutar
granica jedinstvene države. Nacistička Njemačka 1941. je napala i
raskomadala Jugoslaviju, davši ekstremnim nacionalistima kontrolu nad
velikim dijelovima zemlje, uključujući okljaštrenu Srbiju i proširenu
Hrvatsku. Ti ekstremisti manipulirali su i iskorištavali animozitete
koji su dijelili jogoslavenske narode – a naročito strasti koje su
Hrvate i Srbe i Muslimane okrenule jedne protiv drugih.
Posljedica
toga bilo je krvoproliće, osobito Hrvata protiv Srba; više od polovice
poginulih u jugoslovenskim ratovima stradalo je od ruke drugih
Jugoslovena. Poslijeratna komunistička vlast pod Josipom Brozom Titom
koristila se mješavinom političke represije i ekonomskih poticaja,
pokušavajući uskladiti odnose među različitim etnicitetima. Mnogim
diplomatima, stručnjacima i novinarima godinama se činilo da te metode
postižu uspjeh.
Sjećam se kako su tokom ratova 90ih gosti koje
je intervjuirala švicarska, francuska ili talijanska televizija tvrdili
da su “prastare etničke mržnje” – duboko ukorijenjeni i višestoljetni
animoziteti izmedu Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca – napokon
eksplodirali i srušili Jugoslaviju.
Rat u Bosni počeo je u
proljeće 1992. kad je plaćeni ubojica tajne policije iz Beograda poslao
četu svojih zločinaca u grad Bijeljinu da ondje prirede krvavi pir.
Sljedećih sedmica ta zločinačka četa je, zajedno s drugim neregularnim
postrojbama, koje je naoružala i financirala srbijanska tajna policija,
napadala grad za gradom u istočnoj Bosni, žestoko napadajući Muslimane
koji su na tom području većinsko stanovništvo.
Ubojice, među
kojima je bilo psihopata povučenih iz umobolnica i zatvora, ubijali su
isključivo radi novca, pljačkanja i seksualne naslade. Svaki Srbin koji
se tomu protivio ili pokušao zaštititi svoje muslimanske prijatelje
izlagao se smrtnoj opasnosti. Susjed se okrenuo protiv susjeda. Sljedeće
tri godine televizijske vijesti bit će iz večeri u večer ispunjene
prikazima strahota iz Sarajeva, slikama koncentracijskih logora, čak i
žena i djece trpanih u željezničke vagone poput stoke i deportiranih ko
zna kamo.
“Došlo je vrijeme”
Franjo Tuđman nije
mogao podnijeti ni samu pomisao postojanja Bosne i Hercegovine kao
neovisne i samostalne države. Na sastanku sa svojim najbližim
savjetnicima i skupinom hrvatskih nacionalista iz Bosne i Hercegovine
27. decembra 1991. Tuđman je pokazao da o podjeli Bosne koja će
uslijediti ubrzo nakon toga nisu razmišljali samo Srbi; podjela Bosne
nastupila je kao posljedica otimanja zemlje u kojoj su sudjelovali i
Srbi i Hrvati. Tuđman je na tom sastanku istaknuo da se napokon pruža
prilika za proširenje hrvatske drzave na štetu teritorija Bosne i
Hercegovine: “Došlo je vrijeme”, rekao je tom prilikom Tuđman, “da
iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih
granica...” Hrvatski napadači pokrenuli su spiralu muslimanskohrvatskog
nasilja u januaru 1993. i borbe su se nastavile više od godinu dana.
Zatim
je došlo do raspleta. Vojska bosanskih Srba i policijske snage iz
Srbije napale su desetke hiljada Muslimana zbijenih unutar “zaštićenih
zona” Ujedinjenih naroda u istočnoj Bosni. Srbi su u aprilu 1994., u
vrijeme kad su očekivali da će genocid u Ruandi puniti naslovnice
svjetskih novina i zaokupiti pažnju Washingtona i europskih metropola,
počeli zasipati bombama Muslimane uhvaćene u zamku grada Goražda na
obali Drine, jedne od zaštićenih zona; Srbi su u toj mjeri prostački
prkosili rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda da tajništvo
svjetske organizacije u NewYorku više nije moglo zaustaviti pozive za
udare NATOovih aviona.
Srbi se, međutim, nisu dali zastrašiti,
opustivši u junu 1995. zaštićena područja Srebrenice i Žepe. Dok je
svijet stajao po strani i promatrao, srbijanski vodovi smrti poubijali
su 7.500 muslimanskih muškaraca i dječaka, neke od njih toljagama, druge
nožem i sjekirom, većinu pak automatskim oružjem. Nekoliko sedmica
poslije Tuđmanovi vojnici opustošili su zaštićena područja Ujedinjenih
naroda u Hrvatskoj pod srpskom vlašću, a stotine hiljada Srba pobjegle
glavom bez obzira, pokušavajući spasiti goli život.
Jedna od
mojih najvažnijih zadaća, kao glavne tužiteljice Haškog suda, bila je
zahtijevati pravdu za žrtve nasilja. Rat u Hrvatskoj 1991. odnio je
između 10.000 i 15.000 ljudskih života, a deseci hiljada ljudi su
ranjeni. Poslije višegodišnjeg prepucavanja o broju poginulih u Bosni i
Hercegovini između novinara i političkih vođa – procjene su se kretale
između 25.000 i 329.000 – demografski eksperti u mom uredu došli su do
brojke koju smatram najpouzdanijom: 103.000 poginulih, od čega 55.261
civila.
U sukobima na Kosovu 1998. i 1999. poginulo je između
9.000 i 12.000 Albanaca, te oko 3.000 srpskih vojnika i civila. Među
3.000 nestalih bilo je 2.500 Albanaca, 400 Srba i 100 Roma. U napadima
NATOovih aviona stradalo je 495 civila, uglavnom Srba.
Zaštićena područja Ujedinjenih naroda
Godine
1991., 1992. i početkom 1993. neke članice Ujedinjenih naroda i
stanovit broj zagovornika ljudskih prava pokrenuli su inicijativu
tražeci od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda da osnuje sud za ratne
zločine koji će suditi krivcima za krvoprolića u Jugoslaviji. Hladni rat
bio je već odavno završio. Zagovornici ljudskih prava smatrali su kako
je došlo vrijeme da se po uzoru na nurnberški i tokijski sud za ratne
zločine osnuju međunarodna pravosudna tijela radi dokumentiranja zločina
i proglašavania pojedinaca odgovornima, čime bi se okončala kultura
nekažnjivosti koja je 20. stoljeće učinila jednim od najkrvavijih u
ljudskoj povijesti.
Do prijelomnice je došlo potkraj zime 1993.,
uoči jedne od ofanziva vojske bosanskih Srba. Prkoseći međunarodnoj
zajednici, vojska bosanskih Srba stjerala je 40.000 Muslimana u mali
džep blizu rudarskog grada Srebrenice u istočnoj Bosni, među kojima su
većinu činile izgladnjele izbjeglice koje su bježale kroz duboki snijeg.
Članice Vijeća sigurnosti nisu bile sklone vojnoj intervenciji radi
zaustavljanja krvoprolića u Srebrenici. I 16. aprila usvojile su
rezoluciju, nazvavši Srebrenicu i još neke opkoljene bosanske gradiće i
gradove zaštićenim područjima Ujedinjenih naroda.
Nešto više od
mjesec dana poslije, Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 827
kojom je bilo predviđeno osnivanje Suda za ratne zločine na području
bivše Jugoslavije na kojem će se suditi pojedincima odgovornima za teška
kršenja međunarodnog humanitarnog prava nakon 1991.; za progon i
izvođenje pred sud osoba odgovornih za teško kršenje Ženevskih
konvencija iz 1949., te za kršenje zakona ili običaja ratovanja, genocid
i zločine protiv čovječnosti: smatralo se da će Sud pridonijeti
uspostavi mira i promicanju pomirenja u bivšoj Jugoslaviji, te da će
njegovo osnivanje spriječiti daljnje kršenje međunarodnog humanitarnog
prava. (Nažalost, ova diplomatska odluka i početak rada Suda za bivšu
Jugoslaviju nisu odvratili Srbe predvođene Karadžicem i Mladićem od
ubijanja 7.500 Muslimana na zaštićenom području Srebrenice dvije godine
poslije.)
Ured tužitelja, Odjel Suda za bivšu Jugoslaviju kojem
sam osam godina bila na čelu, samo je jedan od triju sastavnih dijelova
Suda. Ured tužitelja istražuje ratne zločine, sastavlja optužnice,
izvodi dokaze na suđenjima i dokazuje krivnju počinitelja. U teoriji,
Ured tužitelja autonomno je tijelo; od mene se, prema tome, očekivalo da
djelujem neovisno od vlada, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda,
međunarodnih organizacija i ostalih odjela Tribunala. Mišićno tkivo
Ureda tužitelja sačinjavali su parničari i pravnici, forenzičari,
policajci, stručnjaci za povijest, kulturu i jezike, kao i za ostale
aspekte bivše Jugoslavije. Istrage iziskuju ogroman i zamoran rad,
prikupljanje i analizu dokumenata, identificiranje svjedoka,
prikupljanje iskaza, istraživanje masovnih grobnica, te prikupljanje
materijalnih dokaza.
Dokaze je moguće prikrivati, svjedoke
progoniti, a bjegunce skrivati. Ured tužitelja ne raspolaže vlastitom
sudskom policijom koja bi progonila i uhićivala okrivljenike, a Sud nije
ovlašten kazniti države koje odbijaju saradnju. Neposjedovanje takve
ovlasti nužno gura Sud u područje politike. Sud se može obratiti Vijeću
sigurnosti Ujedinjenih naroda koje ima moć nametnuti sankcije. Nametanje
sankcija malo je vjerovatno, jer Vijeće sigurnosti rijetko poduzima
značaniju akciju ako ne postoji krizna situacija i u načelu ne dopušta
da sporne tačke s kojima se Sud najčešće suočava igraju značajniju ulogu
u diplomatskim dogovorima i nagodbama na najvišoj međunarodnoj razini.
Najviše što Sud može očekivati jest da Vijeće sigurnosti izglasa neku
rezoluciju. Ako se članice Vijeća sigurnosti ne slažu u pogledu određene
akcije, njemu su vezane ruke. Jedino drugo sredstvo kojim Sud raspolaže
jest obraćanje nacionalnim vladama i traženje njihove pomoći u
nastojanju da se države koje odbijaju saradnju sa Sudom uvjere da su
dužne
pokoriti se njegovim nalozima. U osam godina provedenih u Hagu najveći
dio vremena utrošila sam u nastojanje da države kao što su Srbija i
Hrvatska prisilim da ispune svoje međunarodne obaveze i počnu sarađivati
sa Sudom.
Podmitljivi Jelavić
Godine 1994. budžet
Suda iznosio je 10,8 miliona dolara, a u trenutku kad sam preuzela
položaj glavne tužiteljice popeo se na 94 miliona dolara. Ured tužitelja
raspolagao je budžetom od 30 miliona dolara i zapošljavao je oko 400
pravnika, istražitelja, analitičara i prevoditelja. Sud je dotad već bio
objavio 65 javnih optužnica za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. U
pritvoru u Scheveningenu sjedilo je 30 optuženika, a 35 pojedinaca
imenovanih u javnim optužnicarna i dalje je bilo na slobodi.
Među
bjeguncima koji su živjeli u Srbiji bili su Slobodan Milošević i
general Mladić. Dvojica optuženika živjela su u Hrvatskoj ili u
područjima Bosne i Hercegovine pod hrvatskim nadzorom. Radovan Karadžic i
drugi optuženi Srbi barem su se neko vrijeme krili na teritoriju Bosne i
Hercegovine pod srpskim nadzorom. Milošević, Karadžić i Mladić bili su
jedini visoko rangirani politički i vojni vođe protiv kojih je podignuta
optužnica.
U vrijeme kad sam posjetila Bosnu i Hercegovinu
predsjednik Predsjednštva bio je Hrvat Ante Jelavić; čak i ja, kao
najmanje iskusna od svih sudionika razgovora o Balkanu, znala sam da je
hrvatski predsjednik Franjo Tuđman njegova eminence gris. Kao što sam i
očekivala, riječ je uzeo Jelavić i počeo govoriti, ne u korist Bosne i
Hercegovine, nego u korist bosanskih Hrvata, pri čemu je i on, što se
moglo i očekivati, obećao punu saradnju sa Sudom.
Jelavić je
utjelovljenje svih problema s kojima sam se suočila kad sam od bosanskih
dužnosnika zatražila saradnju s istražiteljima Hašhod suda. Upravo u
trenutku kad sam se sastala s Jelavićem moji istražitelji i analitičari
prikupljali su informacije koje su mogle poslužiti kao osnova za
podizanje optužnice protiv njega. Bio je pukovnik paravojnih snaga
bosanskih Hrvata poznatih pod nazivom Hrvatsko vijeće odbrane, izdanka
vojske Republike Hrvatske kojoj je Tuđman izričito stavio u zadaću
osvojiti teritorije u Bosni i Hercegovini i tako proširiti svoju
neovisnu Hrvatsku.
Jelavić je uz to bio i podmitljiv. lmenovan
je pomoćnikom šefa Ministarstva odbrane Hrvatskog vijeća odbrane i bio
zadužen za nabavu. Tokom rata bio je jedan od referenata za plaće
paravojnih snaga bosanskih Hrvata i pomagao je u prebacivanju novca iz
hrvatske državne blagajne na bankovne račune Hrvatskog vijeća odbrane.
Jelavić će poslije biti uhićen pod optužbom za korupciju; nakon što je
proglašen krivim i kažnjen na deset godina zatvora, pobjegao je u
Hrvatsku i nestao s lica zemlje.
“Jednakost odgovornosti”
Nekoliko
minuta govorio je dražesne riječi kao što su “sklad”, “multietničko
društvo”, “obnova” i “pomirenje”, a zatim je prešao na interese hrvatske
“zajednice” – što je bremenit izraz koji obuhvaća one Hrvate u
Hercegovini koji su u januaru 1993. započeli rat protiv bosanskih
muslimana. “Prema analizama CIA-e”, rekao je, “samo deset posto svih
zločina u Bosni i Hercegovini počinili su Hrvati, no pedeset posto
pritvorenika u Hagu su Hrvati, uključujući i dvojicu vođa hrvatskog
naroda, Darija Kordića i Tihomira Blaškića...”
Haški sud je,
među ostalima, podigao optužnicu i protiv ove dvojice, optuživši ih za
pokolj muslimanskih obitelji u selu Ahmići u aprilu 1993. “Hrvatski
narod se pita”, nastavio je, “zašto samo Ahmići? Zašto ne i druga
mjesta, na kojima su počinjeni zločini nad Hrvatima?”
Ova vrsta
retorike – za koju Amerikanci imaju najbolji izraz – uvijek iznova
stavlja na kušnju moje strpljenje. Zahvalivši članovima Predsjedništva
na razgovoru, rekla sam Jelaviću: “Ne igrajte se brojki sa mnom.”
Smatrala sam da ni njega ni ostale nije potrebno podsjećati na obavezu
saradnje Bosne i Hercegovine sa Sudom, no ipak sam ih upozorila da
primat Suda u istrazi i suđenju za ratne zločine ne dolazi u pitanje sve
dok sudovi u Bosni i Hercegovini ne pokažu da su sposobni uspješno
voditi takve procese i dok se ne uvjerimo da je sudstvo u toj zemlji
djelotvorno i neovisno o bilo kakvu političkom utjecaju. “Sigurna sam”,
rekla sam, “da ćemo ubuduće sarađivati s lokalnim sudstvom”. Vrijeme za
to još nije bilo došlo.
Sastanak je, kao predsjednik
Predsjednistva, zaključio Jelavić. Znala sam unaprijed što će mi reći.
Saradnja sa Sudom će se poboljšati, obećao je. Uvjeravao me da se nije
namjeravao usredotočiti na brojke, nego da je samo želio istaknuti kako
postoji “jednakost odgovornosti”. Bio je to neumjestan pokušaj
spašavanja obraza; znala sam, naime, da i srpske i hrvatske vođe čine
sve što je u njihovoj moći da vođe drugih država, diplomate i kreatore
javnog mnjenja uvjere kako je muslimansko vodstvo podjednako odgovorno
za nasilje kao i njihovi srpski i hrvatski pandani.
Znala sam,
također, da bosanski Srbi i bosanski Hrvati čine sve da potkopaju ugled
Haškog suda i onemoguće njegovo djelovanje. Srpski i hrvatski mediji
htjeli su što više ocrniti rad Suda: pogrešno su prikazivali činjenice, a
sam Sud predstavljali kao utjelovljenje zla. Srbe i Hrvate protiv kojih
su bile podignute optužnice opisivali su kao vitezove u sjajnom oklopu
koji sada bivaju izloženi progonu.
Banja Luka, srce etničkog čišćenja u Bosni
Sljedećeg
dana letjela sam avionom nad visokim bosanskim planinama – idealnom
zemljom za skijanje – da nije globalnog zatopljenja i hiljada
protupješačkih mina – i sletjela u Banju Luku, najveći grad srpskog
entiteta u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj. Nisam imala unaprijed
stvorenih predodžbi o Republici Srpskoj. Zapravo, moram iskreno
priznati da, sve dok nisam nastupila na polozaj glavne tužiteljice
Haškog suda, nisam ni znala da Republika Srpska uopće postoji kao pravni
entitet. Bilo je to srce etničkog čišćenja u Bosni.
Srpsko
vodstvo u Banjoj Luci nanijelo je tokom rata golemu sramotu svom narodu
počinivši neizrecive zločine u obližnjim gradovima - Prijedoru, Čelincu,
Kotor Varošu i drugima. Stotine hiljada Muslimana protjerane su iz
svojih domova. Hiljade su ih ubijene i zatvorene u koncentracijske
logore. U Čelincu srpski su vođe Muslimanima nametnuli raznovrsna
ograničenja nalik protužidovskim zakonima u nacističkom Reichu.
Banja
Luka me se u prvi mah dojmila kao grad koji pedeset godina zaostaje za
ostatkom svijeta. To je grad s četverotračnom glavnom cestom
podijeljenom živicom kojom urlaju “nabrijani” Mercedesi, dok pokraj njih
brzinom od deset kilometara na sat, ili čak i manje, kloparaju
zaprežna kola.
Čovjek koji je zauzimao položaj premijera
Republike Srpske bio je Milorad Dodik. Kad god bi izgovorio riječ
“saradnja”, s njegovih je usana kapao med, no njegova svečana obećanja
bila su isprazna, jer Dodik nije imao nadzor ni nad teritorijem
Republike Srpske, ni nad njenom policijom i vojskom. Izgledalo je da se
ne boji za svoj život i zato je i učinio tako malo u korist Haškog suda.
Vjerujem da je napravio jednostavnu računicu i zaključio da saradnja sa
Sudom moze štetno djelovati na njegovu političku budućnost koju je
nastojao oblikovati u skladu sa svojim interesima.
Dodik je
ustvrdio da je njegova vlada od samog početka djelovanja Suda bila
spremna na saradnju, te da je njegov ured bio prvi koji je savjetovao da
se neki od optuženih prisile na dobrovoljnu predaju. Požalio se da
pritvorenici u Hagu predugo čekaju na suđenje, te da politička
nestabilnost u Republici Srpskoj, kao i NATO-ovo bombardiranje Srbije,
otežavaju saradnju sa Sudom svim lokalnim političkim vođama.
“Moja
vlada”, rekao je Dodik, “čini sve kako bi uklonila glavni problem
Republike Srpske, a to je Radovan Karadžic koji po svaku cijenu mora
otići u Hag.” Ustvrdio je da se Karadžic i ostale osobe protiv kojih je
Sud podigao optužnice nalaze u Bosni i Hercegovini, ali da nisu pod
zaštitom njegove vlade. Dodik nam je rekao da je Ratko Mladić prethodne
tri godine živio u Beogradu, te da njegova noga cijelo to vrijeme nije
prešla granicu Republike Srpske. (Pretpostavljala sam da je to laž, a
poslije sam se u to i uvjerila.)
Dodiku sam rekla da želim biti
iskrena s njim. Naglasila sam, prvo, da će vlada Republike Srpske
pokazati spremnost za punu saradnju sa Sudom ako nam pruži potrebne
informacije i ako počne uhićivati optuženike. Rekla sam mu da je naš
prioritet uhićenje Karadžica koji se s vremena na vrijeme pojavljuje na
Palama: “Uz vašu pomoć i saradnju, uz tačne informacije i uz pomoć
SFOR-a možemo ga uhititi.”
Od Dodika sam uporno tražila da nam
preda osjetljive informacije, uključujući najnovije fotografije naših
optuženika, kao i njihovih boravišta. Moj tim Dodiku je predao službeni
zahtjev za pomoć. Naši istražitelji htjeli su obaviti razgovore sa
sedmoricom ljudi – neki od njih bili su sumnjivci, drugi potencijalni
svjedoci – u vezi sa masakrom u Srebrenici 1995.
Predmnijevali
smo da će ti ljudi biti neskloni razgovoru s našim istražiteljima i
stoga smo Dodiku uručili sedam sudskih poziva kojima smo te ljude
pozvali na razgovor u decembru. Zamjenik tužitelja, Graham Blewitt,
nastojao je uvjeriti Dodika da ne namjeravamo izvoditi nikakve trikove
te da imena osoba s kojima želimo obaviti razgovor nisu u zapečaćenim
optužnicama i da neće biti uhićeni. Dodik je izrazio zadovoljstvo našim
jamčenjem da neće biti nikavih prijevara, ali ujedno nas je upozorio da
ne može jamčiti da će naša nastojanja postići bilo kakav rezultat, jer
je na čelu vlade koja nema podršku većine u parlamentu bosanskih Srba i
jer je policija i dalje lojalna Karadžićevoj Srpskoj demokratskoj
stranci.
S nevjericom smo slušali Dodika koji je predviđao da će
Slobodan Milošević sljedeće godine pasti. Rekao je da će Miloševićeva
opozicija u Srbiji okrenuti nezadovoljstvo naroda protiv njega te da će
ona iz toga izvući političku korist; izrazio je i malodušnost zbog toga
što Sud nije podigao optužnicu protiv zagriženog nacionaliste, vođe
paravojnih jedinica i predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava
Šešelja. Nisam se mogla upuštati u pojedinosti. No, rekla sam Dodiku da
Šešelj nije izvan područja našeg interesa te da od njega očekujem da nam
dostavi bilo kakve dokaze koji terete Šešelja i ostale vođe, ako njima
raspolaže. Dodik je rekao da vjeruje da je Šešelj u pozadini najnovijih
bombaških napada u Republici Srpskoj.