Moj najdraži fotograf Milomir Kovačević Strašni zna ko je u ratu ubio njegovog oca. Ubijeni Kovačević, civil, po nacionalnosti je bio Srbin, i zato je ubijen u svojoj kući na Pofalićima. Ubica civila Kovačevića danas živi u Sarajevu. Strašni živi u Francuskoj.
Sjećam se izložbe Strašnog na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, 1993. ili 1994. godine. Na fotografijama, koje su visile na zidovima crne, hladne izložbene sale, horski su se ukazivali N.N grobovi. Tu sam prvi put emotivno shvatila šta je to “patriotizam”.
Strašni se bavi medijem koji utiskuje svjetlost u naše sjećanje, a ono Nevidljivo čini Vidljivim.
O tom Nevidljivom je riječ.
Nevidljiv je osjećaj stida, tuge i gnušanja zbog onoga što su zločinci, koji s nama dijele zajednički prostor i vrijeme, uradili našim sugrađanima Srbima. I danas, skoro dvedeset godina od početka rata, ne postoji ništa čime bi se taj osjećaj mogao materijalizirati, učiniti vidljivim.
Želim svojoj kćerki ostaviti bolje Sarajevo od onog u kojem sam živjela, ne želeći da joj ostavim i svoj osjećaj stida. Spomenik na Kazanima može biti dobar početak za takvu viziju grada.
Nije dokazano može li stid biti “nevidljiva poruka” koja lančano putuje kroz generacije čineći ljudska bića nesrećnima a da i ne znaju zašto.
Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog, to je bar sigurno, putovaće kroz prostor i vrijeme, govoreći o strahotama i ljepotama grada u kojem smo živjeli.
Arhiva, tekst objavljen 2012.godine
