Aristotel označava kao ,,idiota" čovjeka koga ne interesuje politika. To je u Staroj Grčkoj slobodan čovjek koji ima pravo odlučivanja, a ne haje za opšte dobro, neobaviješten je, obično sebičan, pokvaren i ravnodušan, često i kukavica…
Opet, prema definiciji, politika označava procese i način na koji se donose odluke unutar jedne grupe ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.
Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama takođe jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno važna za politiku, a u sebi sadrži i borbu za poborništvom.
Svako učestvovanje u javnom životu, a odbijanje da se ono podvede pod kapu politike je ili aristotelovski idiotizam ili licemjerstvo ogromnih razmjera.
Politika Picinog parka
Primjetno je da veliki broj ljudi, što voljno što nevoljno, želi da se distancira od nekakve ,,politike”. Čak su spremni i da odustanu od aktuelnih građanskih protesta u Banjaluci zato što se ,,politika umiješala”. No, iz gore navedenih definicija, jasno se vidi da je politika nužno umiješana. Protesti jesu politika! Svaki šetač, protestant, kako god, mora biti svjestan da je politički akter. Može on biti lokalni ekolog, ljubitelj životinja, umjetnik, performer, ali, kad dođe kod Starog Hrasta i za vrijeme šetnje, on je politički aktivno biće.Tačka. Nažalost, postoji dosta ljudi koji u nekakvom infantilno-idealističkom zanosu žele ,,da se klone politike”, što je, kao što rekosmo, po unutrašnjoj dijalektici nemoguće.
Kažu neki, opozicija koristi proteste oko ,,Picinog parka” da se promoviše. Pa, šta? Neka koristi. To je valjda posao opozicije - da koristi proteste u svrhu samopromovisanja. Valjda je to još jedan poen u prelasku iz stanja opozicije u stanje pozicije. Mnogim demonstrantima-šetačima očigledno nije jasno ili ne žele da im bude jasno da je šetnja za ,,Picin park” samo inicijalna kapisla, samo onaj vrh ledenog brijega kojim se manifestuje javno nezadovoljsto sistemom i aktuelnom vlašću, koja je njegov eksponent.
Mnogima nije jasno, opet nažalost, da je borba za ,,Picin park” završena. Park više ne postoji. Ali to je Pirova pobjeda vlasti. Jer, jedna travnata površina i borba za nju je izazvala neviđenu medijsku pažnju u regionu, a i šire. Ta borba je izazvala direktno slanje u političku penziju Dragoljuba Davidovića, onomatopeju uništavanja Banjaluke kao Krajiške ljepotice. A, sve su to i te kako važne političke reperkusije protesta.
Da se razumijemo, protest jeste od početka bio političko okupljanje. Jer, iz gore navedene definicije, čovjek je htio-ne htio uvijek zoon politikon.
Skidanje kape i srednji prst
Sad, druga je stvar što su vlasti u proteklih dvadesetak godina anestezirale i spinovale mase koje se frljacaju legendarnim floskulama tipa - svi su oni isti, kradu i jedni i drugi, neću glasati, svejedno mi je ko će pobijediti...
Tu im treba skinuti kapu, ali i pokazati srednji prst.
Jer, nisu svi isti, prosto, to je činjenica. Želite provjeriti poštenje opozicije - dajte im šansu! Sa druge strane, onaj ko ne glasa na oktobarskim lokalnim izborima, dobrovoljno ulazi u kamarilu pomenutih Aristotelovih “idiota”. Privatno se zalažem da svaki neizlazak na izbore treba naplatiti sa nekih 100KM. Takva praksa već postoji u Velikoj Britaniji, Australiji i mnogo razvijenijim demokratijama, a nama je neophodna. Jer, ne izaći na izbore ili ostaviti bijeli listić, čist je luksuz idealističkih luda, koje su obično glasačko meso, u ovom slučaju SNSD-a. Ne treba smetnuti sa uma da taj isti SNSD ima svoje interne glasačke liste, da zove ljude dan uoči izbora i čekira da li su izašli na iste, da mašinerija administrativaca čeka ujutru od 7 da zaokruži ime SNSD kandidata, od Banjaluke do Trebinja...
Šetači to vrlo dobro znaju. I zato nemaju razlog, a bogme ni pravo da negiraju opozicionu političnost svog prisustva.
Možda bi se svako ponaosob od nekoliko stotina šetača trebao zapitati - šta ja radim na plus 34 stepena u hladu? Najpogrešniji odgovor je – zaludno trošim vrijeme. Ali, podjednako pogrešan odgovor je i onaj koji glasi - politički sam izmanipulisan.
Šetači, sve nam je u šaci, a šteta je da se baci...
Šetnja koja traje bezmalo mjesec dana, i te kako je polučila rezultate. Pored toga, ovaj događaj je najvažnije ,,dešavanje naroda” u apatičnoj Banjaluci u posljednjih petnaestak godina. I zato, zbog indolentnosti i “idiotizma”, ne treba napraviti najveću grešku u tih istih 15 godina - glumiti Tošu i politički ne kazniti ljude koji su doveli pred kolaps ovaj grad i ovo društvo. Mi moramo pružiti šansu drugima da pokažu kako se upravlja Gradom i Gradovima. Tek poslije izbora, znaćemo da li su bolji ili lošiji od ,,ovih danas na vlasti”. Kako se to izbornim žargonom kaže - glasajmo protiv, a ne za.
U suprotnom, džaba nam protesti, šetnje, igranje frizbija, lokalne doskočice, lijepljenje flajera i slične dobronamjerne aktivnosti.
Čovjek u svom životu mora presjeći, progutati gorku pilulu, kako god, i reći - da, neka to bude XY, neka to bude neko drugi iz opozicije, ovaj ili onaj... Jer to mi nalaže političko pravo da ovlastim nekog političkog eksponenta da djeluje u moje ime. Jer, to mi nalaže zdrav (politički) razum i pragmatizam, koji nam je sad potrebniji od milijardi kreativnih, a neplodnih ideja. Jer, to mi nalaže odluka da se ne femkam i čekam drugi Isusov dolazak, kako bi za njega, kao najpravičnijeg od svih, glasao. Nema se vremena mađijati i glumiti uvrijeđenu mladu nad svakim čovjekom koji bi da vodi ljude iz gradskog pakla (ne parka) SNSD-a.
Šetnja bez izlaska na izbore identična je onoj staroj - operacija uspjela, pacijent preminuo. S tim da se ovo ,,preminuo” iz metaforičkog značenja, u budućnosti, opasno može približiti bukvalnom
Banjalučki protesti dosad - Park nosi u sebi simboliku vapaja
