Protesti za zaštitu zelene oaze u centru Banjaluke - Picinog parka, uveliko su zakoračili u četvrtu sedmicu, a kako stoje stvari, više je nego izvjesno da okupljanja građana neće prestati. Građani Banjaluke se okupljaju bez obzira na vremenske pogode ili nepogode. Oni su spremni da svaki dan svojim prisustvom ponavljaju kako se bore za pravu stvar.
Okupljanja se ne vežu samo za lokaciju takozvanog Picinog parka, već protestanti idu u druge dijelove grada, da ih se vidi i čuje. Tako su do sada obišli Park Mladen Stojanović, Park Petar Kočić, tvrđavu Kastel, bili su ispred Skupštine Opštine grada skandirajući “lopovi, lopovi”, a svoje aktivnosti i dalje nastavljaju, svakog dana u 19 časova kod Starog hrasta u blizini Picinog parka.
Bez obzira na višednevnost protesta, građani ne odustaju, spremni su za nova okupljanja, nova skandiranja, a šta je ono što im daje snagu pitali smo neke od svakodnevnih učesnika protesta.
Banjalučanin Danijel Šnjegota svaki dan je na protestima i kaže da je park postao simbol jedne granice opšteg neukusa kada je riječ o varanju, krađi i namještanju.
“Granica lošeg ukusa u kojoj državnici, vlastodršci upiru prst u nas i, kako se u jednoj frazi u popularnom stripu Alan Ford navodi, ‘upiru prst u nas i glasno nam se smiju’. U svemu tome, oni ne rade ništa novo, taj podsmijeh, uz gradaciju, traje dugo. Ovaj park nosi u sebi najprije simboliku vapaja, mjereći prema sebi, naivno smo pomislili da bi ih ubistvo stabala možda i zaboljelo. Gotovo zanesenjački, mislili smo da će se zamisliti i barem malo porazmisliti o nama i našim osjećanjima, ukoliko osjećanja sami nemaju. Da, glasno smo to tvrdili, baš kao i danas - mi volimo taj ‘pašnjak’, volimo svaki dio ovog grada u kojem se, makar na trenutak, možemo osjećati slobodno. Jasno je, tako su nam poručili, sloboda za nas nije u planu. To bih postavio kao najviši motiv moje borbe u svemu ovome - borbe za ličnu slobodu u svim njenim mogućim oblicima. Dozvoliću sebi da sve ovo proširim i dalje, ovaj park predstavlja simbol borbe protiv neznanja, bahatosti i svega onoga što je Banjaluku i ovu zemlju zadesilo posljednjih godina”, rekao je za BUKU Šnjegota.
Dodao je da postajemo svjesni da moramo da se borimo za svoj status, prostor, već pomenutu slobodu; da se borimo lično, tijelima, intelektom. Nastavlja, “takođe, možda i prećutno, svjesni smo da materijala i argumenata za ovu borbu ima mnogo. To je naša pokretačka snaga”.
Miodrag Dakić, predsjednik Centra za životnu sredinu iz Banjaluke, kaže da ljudima koji dolaze svakodnevno na proteste ne treba dodatno ohrabrenje, jer su shvatili da svakim sljedećim danom postaju povezaniji, jedinstveniji i da neće odustati dok ne dobiju odgovore i dokumente od gradskih vlasti koje su tražili.
"To su ljudi koji su svjesni značaja ovih šetnji i istrajavanja u traženju odgovora od 'odgovornih'. Postoji i grupa onih koji se ponekad pojave i sumnjaju da sve ovo što radimo može dati neki rezultat. Njima bih poručio da manje sumnjaju, a više vjeruju da je promjena moguća, jer ovo je prilika kakvu nismo nikad do sada imali i trebamo pokušati. Najgore što se može desiti je da ne uspijemo da dobijemo bitku za park, ali čitav ovaj proces će nas povezati i naučiti da trebamo pomno pratiti odluke koje donose institucije, te odlučno reagovati u ranoj fazi donošenja odluka koje mogu imati negativne posljedice po građane", rekao je za BUKU Miodrag Dakić.
Srđan Puhalo, psiholog koji svakodnevno dolazi na proteste, rekao je da građanima treba pružiti šansu da sami kažu šta misle o uništavanju parka, stanju u Banjaluci i cjelokupnoj situaciji u zemlji, odnosno, napraviti od njih učesnike protesta, a ne pasivne posmatrače.
„Ovi protesti nam govore da strah od Vlasti polako nestaje i da dolazi neko novo vrijeme na koje se naše društvo mora navići i Vlast i opozicija i NVO sektor. Dolazi vrijeme kada građani neće sjediti pasivno i čekati od političara da im rješavaju probleme, već će se aktivno boriti i zalagati za njihove ciljeve. Naravno, treba biti skroman i ovo posmatrati kao prvi i džinovski korak za sve nas, ali predstoji nam još mnogo koraka i borbi, a sasvim sigurno i poraza“, rekao je Puhalo za BUKU.
Bojan Vučen, arhitekta, kaže kako nestajanjem pomenutog parka urbanizam grada gubi još jedan veliki ambijentalni potencijal, koji, nažalost, nikad nije bio iskorišten do kraja na pametan i kvalitetan način.
"Ovih dana se ježim čitajući i slušajući zlonamjerne i banalne komentare koji pokušavaju da opravdaju rušenje, argumentima da to nikad nije bio pravi park i da je neodrživ. Realno gledano, nikada mu nije ni pružena šansa da postane uređen javni prostor. Banja Luka je izgubila lokaciju koja je mogla da postane jedna korisna, humana i atraktivna parkovsko-trgovska cjelina i u tom aspektu prepoznatljiva žarišna tačka tog dijela grada. Zauzvrat, dobićemo jako loše organizovan blok, potpuno prenatrpan i nespretno struktuiran u pogledu horizontalne i vertikalne dispozicije, bez bilo kakve smislene protočnosti pješačkih komunikacija i vizura. O totalno zanemarenom odnosu u balansu između javnih prostora i mastodontskih objekata, nije potrebno trošiti riječi", rekao nam je Vučen.
Pažnja regiona i Evrope
Protesti su dobili pažnju regionalnih, evropskih, pa i svjetskih medija, koji izvještavaju o uništavanju zelenila da bi se izgradila zgrada, kako bi se zemlja prekrila betonom. Stručnjaci, arhitekte i drugi koji nam se svakodnevno javljajuju ne mogu da vjeruju šta se to u Banjaluci, gradu koji je oduvijek bio poznat po zelenilu, događa. Podrška Banjalučanima stiže svakodnevno, putem društvenih mreža. Aktivnosti mirnih protesta dosad su podržale najveće ekološke organizacije iz Hrvatske i Srbije.
Žarka Radoja, novinarka iz Beograda, rekla je da je pobuna, na prvom mjestu mladih ljudi u Banjaluci protiv otimanja javnih površina jedna od najljepših vijesti iz tog dijela svijeta nakon jako dugo vremena.
“Podići glas protiv kriminalizovane vlasti nije lako, pogotovo ako vas sistem uči da ga ne podižete na svakom koraku, zato je ovako uporan otpor u kontinuitetu važna i ohrabrujuća vest. Činjenica da se Banjalučani bune zbog uzurpacije javnih dobara pokazuje nivo svesti koji, nažalost, ni Beograđani često nemaju. Podsetiću samo da je u najdužoj stambeno naseljenoj ulici u Beogradu pre dve godine posečeno preko 300 stabala platana, uz slab protest nekoliko desetina građana koji je trajao svega nekoliko dana. S druge strane, zahvaljujući pravovremenoj akciji građana, koji su uložili žalbe i izvršili pritisak na nadležne u Gradu zbog parkinga planiranog u Zvezdarskoj šumi, to drugo plućno krilo Beograda je za sada spašeno”, rekla je za BUKU Radoja.
Profesor dr Viñas Enric-a, arhitekta, sa Politehničkog Univerziteta Katalonije iz Barselone, rekao je da samo najava nestanka jednog gradskog parka proizvodi veliki gnjev širom civilizovanog svijeta i da je otpor naša najveća snaga protiv korumpiranog i destruktivnog modela.
Okupljanja Banjalučana dobila su svoj “legislativni nastavak”
u vidu peticije koju je potpisalo više od 6000 građana u kome se zahtijeva
kompletna dokumentacija na uvid, kao i zakazivanje vanredne Skupštine Grada.
Narodna skupština Republike Srpske nije željela da se suoči sa ispitivanjem procesa dodjele zemljišta kompaniji "Grand Trejd", pa je većina poslanika odbila formirati Anketni odbor koji bi se bavio ovim slučajem.
Administrativna služba grada Banjaluke poslala je na adrese 12 organizacija svoj odgovor u kome
je većina zahtjeva protestanata odbijena, iz različitih razloga.
Šta i kako dalje?
Protesti građana Banjaluke za njihov Park će se nastaviti. Kakav će biti rezultat svakodnevnih aktivnosti u Banjaluci?
"Obzirom da nemamo nikakvu sličnu referentnu tačku u istoriji građanskog organizovanja u Banjaluci, sva scenarija su moguća. Ono što je sigurno jeste da su građani osjetili da imaju političku snagu kada se ujedine, te da će to ubuduće mnogo češće koristiti. Već sada vidimo da su gradske vlasti počele drugačije da najavljuju javne rasprave o regulacionim planovima, tako da pozitivni rezultati sigurno neće izostati, samo je pitanje koliko duboke promjene ćemo uspjeti napraviti", kazao nam je Miodrag Dakić.
Rezultati aktivnosti će zavisiti od posvećenosti ljudi koji su uključeni u šetnje, ne toliko od broja šetača, iako je i to važno.
Za kraj nam je Miodrag Dakić parafrazirao Margaret Mid: "Nikada nemoj sumnjati da mala grupa posvećenih ljudi može mijenjati svijet, jer uglavnom su takve grupe i mijenjale svijet."
