<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dodik u raljama kulture

Šimunović ili Šumanović

Bio je skrušen, zbunjen, možda i zapanjen, jer odjednom, pored poslušnika ispred njega i oko njega, iz neugodne blizine, čuje se skandiranje - Park je naš! Zvuk pišti i glasna buka PROTIV njega.

16. juli 2012, 12:00

Najdirljiviji momenti u našoj javnosti možda su oni kada predsjednik Dodik pokušava održati prigodan govor o kulturi, umjetnosti ili stvaraocima, dakako srpskim i velikim. Oni bude reminiscencije na pismene sastave iz osnovne škole kada osnovac/osnovka priznaju bitnost kulturi epitetima i superlativima, kako bi se dodvorili nastavniku koji vjeruje u moć i didaktičku ulogu umjetnosti. U našem scenariju, „kulturnim besjedama“ predsjednik se želi dodvoriti narodu, naravno srpskom, tako što ukazuje na perverznu paralelu između sebe i, primjerice, Andrića, sve preko Kusturice, kroz savremeno dvorsko neimarstvo.

Naš predsjednik, još lošijim stilom od osnovaca, drži slovo o Andriću, Kusturici, a sada i krsti Savu Šumanovića u Savu Šimunovića. Ah, nije li to baš kao slatka banalnost nestašnog đaka! Samo što u ovom slučaju nestašni đak obnaša odgovornu javnu funkciju.

Ali već dugo naš predsjednik kuburi sa kulturom. Njegovi ispadi u oblasti kulture, bilo kroz prizemne govore, ili neotesano ponašanje, nisu iznimke koje testiraju prag tolerancije kulturnih snobova spram tzv. dobričavih, ali naglih ljudi iz naroda, već zaštitni znak, još tačnije, patentovano sredstvo u ostvarenju jedne primitvne, nekulturne političke demagogije. Zapravo, cijela Dodikova politička karijera obilježena je gafovima, uvredama, prijetnjama, psovkama, upornim nepersiranjem sagovornika, jednom riječju, usrdnim demonstriranjem vlastite nekulture i odsustvom osnovnih manira. Problem je u tome što kada Dodik sa jedne simboličke i važne javne pozicije uputi uvrede i/ili prijetnje dobar dio naše javnost mu je do sada (ne)svjesno skandirao vlastitim smijehom i nemarnom ćutnjom. Na taj način, ostatak razreda pružao je gotovo jedinstvenu podršku nestašnom đaku u njegovim nepočinstvima. Ipak, nijedno poltronstvo nije vječno, barem nas je tome naučila loša učiteljica života.

Kada je Dodik otvarao izložbu Šumanovića, iliti Šimunovića, bio je skrušen, zbunjen, možda i zapanjen, jer odjednom, pored poslušnika ispred njega i oko njega, iz neugodne blizine, čuje se skandiranje - Park je naš! Zvuk pišti i glasna buka PROTIV njega. Njegova zapanjenost, ocrtana u glasu i liku, preduprijedila ga je da bude slobodan u svom stilu lošeg osnovca, u toj oprobanoj nekulturi odraslog političara. Uspio je tek da doda otrcanu šalu, koju su kratkim smijehom, po navici, pozdravili najvjerniji poslušnici, željni mira, stabilnosti i istosti. Ali nešto se promijenilo. Šala više nije laka i ukusna. Banjaluka se više ne smije dugo i glasno nestašnom Dodiku. Banjaluka svako veče prošeta gradom, hukom onih kojima nije do kvarnog smijeha, lošeg humora i dosadne ćutnje.

Kroz Dodikovu nekulturu i odsustvo elementarne pristojnosti može se iščitati sav njegov prosti credo, politika, tj. njegove lične nakane, a kroz odnos prema toj nekulturi može se čitati naša javnost. Ako smo se do sada samo smijali, tj. ako smo do sada samo čuli loš smijeh u skupinama po kafićima duž cijele Banjaluke, sada smo, pored tih istih kafića, najzad dobili vidljivi kontrapunkt onih koji smatraju da je taj smijeh neodgovoran, nedopušteno raspusan, nezdrav.

Nije smiješno kada javni dužnosnik istjera novinarku iz javne ustanove kao da je njegov privatni posjed? To je opasno, jezivo i nedopustivo.

Nije smiješno kada predsjednik jednog entiteta naziva Bošnjake Turcima, šta god on navodno dobro intimno mislio o Bošnjacima/Turcima, kako kažu oni što ga brane? To je takođe opasno. Veoma opasno.

Nije smiješno kada predsjednik pjeva pod šatorima. To je samo neukusno.

Na sve to odgovoriti smijehom izraz je infantilnosti, političkog idiotizma, političke neobrazovanosti i, prevashodno, ne-odgovornosti jer Dodikove prijetnje i uvrede nisu šale, koliko god ste se vi kukavički i glupavo ubijedili da one to jesu. Nije šala sve na šta se smijete. Nije čak dovoljno samo priznati si da humordžija nije duhovit, već je potrebno zaviriti iza nečije maske neozbiljnosti da bi se shvatilo ono što su sada prvi shvatili banjalučki šetači, kojima je uništeni park razbio sve iluzije koje je neko možda imao o aktuelnoj vlasti.

Iza paravana gafova, nekulture, Dodikovih šatora i Šimunovića, Kusturičinog kamenja, krije se teška istina kojoj ćemo morati pogledati u oči i kojoj se u oči može pogledati samo ako odbijemo dati aplauz kada se zavjese spuste. Sa paravana treba čitati istinu koja se krije.

Šimunović nije samo neznanje predsjednika. On govori mnogo više o tom neznanju.

Kusturica nije samo umjetnik u krizi, kako reče plaho i blago kao u anahronoj pripovijetci episkop Grigorije. On je propagandista vlasti kojoj treba propaganda kulturnjaka.

Andrić nije samo zlorabljeni pisac. On je simptom i simbol dvorske kulture.
Istjerana i izvrijeđana novinarka nije samo žrtva gafa. To je ilustracija osione vlasti i njenog odnosa prema svim običnim ljudima.

Shodno tome, jasno je da Picin park nije samo park.
On je, možda najprije, prilika da se sve navedeno i još štošta shvati.   


Banjalučki protesti:Kada manjina postaje većina