ODLOMAK

Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti

Objavljeno: 06.10.2013. - 07:23
Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija...
Veličina slova: a a a

Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako? - Kako ‘ovako’? - Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka u posljednje vrijeme zove ‘prirodnim zakonima’: zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Slučaj? Ne! Zakon.

 

Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak – moglo bi se reći – i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, neće biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među surove, polupismene ‘mislioce’ koji ‘misle’ da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad velevažno, čak – moglo bi se reći – patetično izjavljuju da je kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest – ‘kiša’, to jest da je kiša ‘prirodna pojava’ a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red ‘prirodnih pojava’ riješeno posljednje otvoreno pitanje ljudske misli od prve kiše do danas.

 

Izvolite vi ovakvom jednom ‘slobodnom misliocu’ izjaviti da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi lično baš ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da vam je šetnja po kiši u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime ‘slobodne misli’, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time što smo je svrstali u red ‘prirodnih pojava’, i tako dalje, otprilike – ni sam ne znam što sam zapravo htio da kažem? Nije ni ovo što ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se već dao ponijeti ljudskom glupošću i kada sam bio i sam po svojoj prirodi tako glup te nijesam to umio da spriječim, sada mi je zaludu kukati nad glupošću svemira! Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!

 

Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti.

 

Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ‘kulturne (cilindraške) ustanove’, razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjega bila je na svome mjestu i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sam fakat što se naši pravopisi, takoreći sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja.

 

U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova mojih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik, koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom, koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji. - Je li to čovjek, takav jedan naš gospodin doktor, svijestan nosilac mnogobrojnih ordena, čovjek koji je uvijek spreman da pogine na ‘Predziđu kršćanstva’?

 

Takav prokušani borac za narodne ideale, takav trijarij naše hiljadugodišnje kulture, to je siva maska na našem doktorskom balu, pojava još neraskrinkana, a da je netko raskrinka, što bi od nje ostalo? Tri diplome, sedam naučnih rasprava u kojima je pokušao da dokaže kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati, dvadesetidvije karijere kao dvadesetidva životna uspjeha, jedna katedra, tri katedre, jedna ostavinska rasprava, jedna neprekidna i postojana količina dosade od deset do petnaest hiljada dana, u kojoj se naročito ističu nedjeljne dosade (oko dvije hiljade dosadnih, kišovitih nedjelja), sa šetnjama po botaničkom vrtu, sa zlatnim ribicama pod vodoskokom i s cigarom na klupi pod lipom, nekoliko putovanja u sjeverne velegradove (u trećem razredu, po slabim hotelima), bez ikakvih naročitih drugih sklonosti, strasti ili uzbuđenja, dakle u jednu riječ: jedna maska s cipelama broj četrdeset i dva, sa dva ili tri zlatna mosta, s kopanjem nosa u tamnim sobicama gdje klokoće kotlić nad prošupljenom sjedalicom, sivo, dosadno lice među ostalom gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak medu masom sličnih primjeraka, čovjek kome se uopće ne može pristupiti na ljudski način, jer nesumnjivo spada u pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne životinje brane oklopnim, neprodornim pločama svoje nosorožne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu uprkos. Jer što je drugo pamet ljudska danas, ako nije živčani nemir, zapravo neurastenično zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti?

 

Mi živčano uznemireni pojedinci, okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome vlastitom stranačkom glasilu protestira javno protiv toga što se danas ‘upotrebljavaju teretni automobili kad to ubija našu vlastitu konjsku spregu u prvome redu’, a zatim ‘kvari i uništava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagrađen kod nas još na staromodan ciglarski način’. Pod ‘teretnim automobilima’ ovakav naš uglađeni građanin (ironično) podrazumijeva vojničke kamione, a kako on nema građanske smionosti da se buni protiv vojničkih parada, on objavljuje svoje dubokoumne misli u svome stranačkom organu takoreći na simboličan način.

 

On se izražava u alegorijama. Pošto se kugla zapalila na sedamdesetisedam strana, pošto je njegova jednokatnica u ulici sušičavog nesposobnjaka i nazovipjesnika Hyperiona Aladara Cyprijana Balentekovića sazidana na dvadeset milijuna prorupljenih, prosviranih i prorešetanih lubanja njegovih evropskih sugrađana, pošto je ostalo razoreno ne znam koliko tuceta evropskih gradova u grmljavini i oluji što je digla Evropu kao staru zgužvanu krpu novinskoga papira, pošto se čitava jedna Azija odvalila u krv, u kugu, u požar, u propast, u katastrofu kao minirani kamenolom, gospodin gradski vijećnik i kućevlasnik iz ulice Cyprijana Hyperiona Balentekovića protestira protiv upotrebe ‘teretnih automobila’, jer se time ‘kvare odvodni kanali’, pak se prema tome ugrožava pravilno otjecanje zahodskih cijevi njegove skupocjene i velevažnejednokatnice.

 

U foringaškoj pobuni protiv ‘teretnih automobila’, prisluškujući kako pucaju stijene njegove vlastite kuće, kako mu se trese krov nad glavom i čaše zvekeću u kredenci blagovaonice, gospodin vijećnik buni se protiv suvremene stvarnosti iz viteške perspektive: on živi u zlatnom okviru jedne staromodne oleografije gdje se okiopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamišlja sebi svoje fijakerske ideale u grimizu i hermelinu, kako ginu za pojam ‘domovine’, u purpuru požara i vijorenju stjegova, u križarskom zanosu jedne geste, kao što su zanosne kretnje stjegonoša i barjaktara koji ginu u potoku krvi ‘za Krst časni i Slobodu zlatnu’, gdje ‘Krst časni’ znači njegovu baroknu Svetu Mariju na Božić i na Uskrs, a ‘Sloboda zlatna’ predstavlja zapravo njegovu malograđansku tvornicu Soda-vode ili njegovu mašinu za rezanje Patent-čavla, koje mu dva gologuza režu u pivnici, a gospodin senator prodaje paklić tih patent-čavala pod zaštitnim žigom heraldičkog orla koji u pandžama nosi zlatan križ kao simbol naše – hiljadugodišnje ‘zlatne slobode’, ‘zlatne’ slobode rezanja Patent-čavala, punjenja Soda-flaša i zaštićivanja odvodnih kanalskih cijevi. Čovjek lebdi iznad stvarnosti nekoliko centimetara. Uđite u jedan takav zlatnouokvireni ‘slobodarski’ pogled na svijet koji tu stoji pred nama kao četvorobojni otisak bilo koje feudalne drame ili bitke ili trijumfalnog krunisanja i objasnite takvom svome gospodinu sugrađaninu da se njegova fijakerska logika kreće na kokošjim nogama, i što će vam odgovoriti? Ili da ste moralno bolestan tip ili tuđinski plaćenik ili, u najboljem slučaju, da u vašoj glavi nije sve u potpunom redu. Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna unutrašnja snaga koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da požive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo koja ljude truje i rastvara; ja sam tu svakodnevnu pojavu ljudske gluposti tumačio kao prirodnu stvar: ‘Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka!

 

Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim četvoronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao što mu ni sila teže ne da da leti!’ Ja sam zapravo volio ljude. Ja sam, zapravo opraštao ljudima, oduševljavao se ljudskim sposobnostima, a kad bi se pojavila glupost ljudska i privukla kakav divan uspon ljudske volje ili zanosa k sebi, u blato, u prljavštinu neopranih riječi, ja sam slom takve plemenite ljudske kretnje tumačio posve prirodno, dobronamjerno i pomirljivo: ‘l ptice padaju umorne i ne lete vječno, zašto da ljudi neprekidno lebde iznad svog dostojanstva?’ Ili: ‘Pojedinac koji hoće da se uzdigne iznad svojih bližnjih nalik je na kotač na blatnoj cesti; zakotrljao se, ali i zaprljat će se!’ Ljudska je glupost mračna snaga pod nama, to je kaotična sila pratvari pod nama koju ljudi još nisu .svladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži značenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom omjeru sa stepenom ljudske gluposti.

 

Do svoje pedeset i druge godine života živio sam najdosadnijim i najjednoličnijim životom prosječnog fijakerskog i cilindraškog građanina: bio sam uredna ništica među masom urednih sivih ništica, dosađivao sam se u takozvanom vršenju svojih ništičavih dužnosti, izvršio sam tri i po hiljade nedjeljnoposlijepodnevnih šetnja do ciglane ili do glorijete u perivoju na kraju grada, živio sam u mirnom i neizrecivo jednoličnom bračnom dodiru sa svojom zakonitom ženom, izrodio sam s njom tri djevojčice (tri glupe guske), imao sam sasvim pristojan građanski dohodak pravnogreferenta u jednoj industrijskoj organizaciji, bio sam pravni zastupnik Domaćinskijevih poduzeća i kartela, u jednu riječ: o meni, o mom ličnom, privatnom ili javnom životu ne bi se moglo napisat i ni jedne jedine rečenice koja prelazi okvir najnormalnijih propisa sive i bezlične sheme po kojoj žive hiljade i hiljade cilindraških ništica po čitavoj našoj rodoljubivoj domovini i po svim bezbrojnim rodoljubivim civilizacijama čitave zemaljske kugle. Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom, ne imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o velikim stvarima i događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i spavajući u nedjelju do devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor živaca i za dobru i mirnu probavu.

 

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva, posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sa balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućevlasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom, ne imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o velikim stvarima i događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i spavajući u nedjelju do devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor živaca i za dobru i mirnu probavu.

 

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva, posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sama gospoda slikarski umjetnici odlikovali moj dom svojim posjetama, te se kod nas mnogo govorilo o slikama, o slikanju, o prodaji slika, a i o slikarstvu – od vremena na vrijeme – kao takvom, l o muzici se je mnogo govorilo, jer su kod moje starije djevojčice Agneze bili otkrili naročito lijep sopran, te ju je moja žena izgurala na konzervatorij, i kako se Agneza spremala za pjevačicu (za veliku karijeru koloraturne pjevačice), to se kod nas mnogo sviralo, pjevalo, govorilo o operi, o koncertima i o umjetnosti, a kako je moja gospođa uopće bila svestrano nadarena i predstavljala u našim malim i zaostalim prilikama jednu kulturnu, visoko odnjegovanu, u najljepšem smislu te riječi,lijepu dušu, a kako sam ja opet došao na svijet od prirode kao naivno gostoljubiv čovjek, to je kroz moju kuću prolazila masa svijeta; ja sam goste, u društvenosti svojoj uživajući, volio, uvijek spreman na uslugu, kao ličnost, kako je meni izgledalo, uglavnom poštovana i svima više-manje draga.

 

Kod nas, u našem malom gradu, mnogo se ogovara i kleveće na sve strane (kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage), ali o meni, koliko sam ja do svoje pedeset i druge godine mogao da provjerim, nije se nikada čula ni jedna jedina naročito negativna ili naročito zlobna riječ. Bio sam, naime, potpuno bezimen i nevidljiv, toliko diskretan te nitko zapravo nije ni primijetio da živim. Nikada za mene nije nitko izjavio da bih ja bio nekome nešto ukrao (srebrnu žlicu ili ormar), nitko nije za mene mogao ustvrditi da sam nekome nešto pojeo, da sam se na nečiji račun izgurao na bolje ili unosnije mjesto, i u tom smiješnom kolopletu naše domaće gluposti nitko moje ime nije zaprljao ničim naročitim: da sam bio spolno bolestan u najranijoj mladosti, to se uglavnom nije znalo, a osim te ljage ničeg naročitog nije bilo u mom predživotu, a sve da je ta sramota i bila poznata, to bi za naše prilike bilo nešto doista najnevinije što se moglo lansirati o jednom dragom i više-manje uglednom, cilindraškom, građanskom licu koje ima svoj ugledni položaj, svoju bogatu ženu, nekoliko kuća po glavnim ulicama, svoj ljetnikovac i svoj tekući račun kod solidnih banaka u centru.

 

(Da sam spolno zaraženi razvratnik koji je zarazio svoju vlastitu ženu, to sam doznao tek kasnije, kad je oko mene počeo da zvižduka vjetrić, kada se je sve uznemirilo oko mene preko noći i kad sam pao u centar pažnje našeg javnog mišljenja: da sam rogonja, da mi je žena imala kućnog prijatelja već sedam godina, da sam bludnik po svom vlastitom priznanju, pa čak da ni moja vlastita djeca nisu moja vlastita djeca, to sam dočuo tek u onom dijelu svoje životne plovidbe kad se rasplinula tridesetogodišnja tišina i kad sam se kod sveopćeg čišćenja predrasuda pokazao posve drugim čovjekom nego što sam samome sebi i svojim bližnjima izgledao jednog čitavog života.) Jer čovjek može da dogura do šestog decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim vlastitim ličnim životom. Najprije razne gnjavaže slaboumnog i rastresenog djetinjstva, poslije romantika, ratovi, pustolovine, žene i pijanstva u poluslijepom zanosu prve mladosti, sve je to bilo, kako da kažem, u galopu: čovjek nije imao vremena ni da se osvrne u onoj ludoj trci događaja i obraza, a kada sam se zaustavio da se konačno sredim i da trijezno spoznam što se to zapravo zbiva sa mnom, pokazalo se da se u ogledalu promatra oronuo starčić, s podočnjacima i s paradentozom, smiješno naduvena mješina sa salovratom šijom i podnadulim podbratkom kopunskog loja, tužna pojava ćelavog, tustog glupana i lijenčine, koja drži u ruci dječačku drvenu sablju, pomalo paranoidno uvjerena kako je ta krhka trijeska rapir čistog moralnog osvjedočenja kojim se može ratovati za čast zastave i poštenja protiv čitave jedne malene, zaostale i smiješne civilizacije.

 

Od one kratkotrajne periode državne službe, kada sam u okviru jedne zbrkane izborne vlade kao šef kabineta jednog slaboumnika dao ostavku i kad sam se primio pravne referade u industrijskim strukama, tvornicama lavora i parnim pilanama pa sve do kraja svoga braka s gospođom Agnezom, svojom suprugom, apotekarskom jedinicom, koju sam uzeo iz čiste mladenačke ljubavi, ja sam čitav svoj život proživio zauzet tuđim pitanjima, razbijajući svoju ne pretjerano nadarenu i organiziranu glavu tuđim brigama. Ustrajno i požrtvovno, upravo samaritanski volio sam sve svoje bližnje oko sebe, i, osvjetljavajući pojedine svoje privatne neuspjehe ili neugodne doživ ljaje s ljudima trajnom simpatijom za stradalnike, tješio sam se i umirivao blagom, gotovo kršćanskom dobronamjernošću. Ako bi me tko bio prevario za potpis na mjenici, nisam se načelno nikada razljutio i nije se dogodilo da takvojvaralici ne bih potpisao mjenice i drugi put: uvijek bih znao da nađem nekakav dobar, upravo hvalevrijedan potez tog pojedinca kao protudokaz da mu se ‘to s mjenicom dogodilo u slabome momentu’.

 

‘Ljudi su takvi’, tako sam govorio pomirujući se u sebi sa svojom osnovnom druželjubivom idejom da ljude treba voljeti, jer su više glupi nego zli, vjerujući negdje duboko intimno u sebi da još nitko, kroz duge i duge vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da će tako kako je danas, to jest poluljudski a poluglupavo, potrajati još prilično dugo u zbrkama oko nas i u nama. Promatrajući ljude sa prilično svježom znat iželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala, kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.

 

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u dresuri đavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od drugoga, ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu sličnost svoga mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom. Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog carousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu ‘uspjeha’. A kad se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati još ni jednog tzv. pametnog i normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj život sam za sebe, bez svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i s pečatom, u jednu riječ: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove.

 

Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragično svršio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se je to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita. Za sve Ijudsko imao sam oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog bijednika. Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem iprozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti ljudskim okom. Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaćina, s grimasom na obrazu dobroćudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom, kao novogodišnje prase u poslastičarskom izlogu, to sam propovijedao kao društveni princip i po toj osnovnoj direktivi ja sam se i vladao godinama!

 

Treba uvijek na otvorenim vratima dočekivati ljude raskriljenih ruku, primati ljude objeručke, neposredno, biti duhovit, zabavljati ih ako su neraspoloženi, gostiti ih kupovati ribe, majonezu, divljač, hladetinu, vino, duhan, sirove (mnogo raznovrsnih sirova i južnog voća), treba se veselo vraćati kući s paketima, s buteljama, u tople, naložene, rasvijetljene sobe gdje čekaju bogato prostrti stolovi, tako sam mislio da je dobro, pak sam tako njegovao društvenost i u svojoj kući gostio čitave rulje nitkova i glupana, glupana i nitkova u beskrajnim serijama. Treba čitave noći slušati tuđe gluposti, dati se gnjaviti po crti stranog sebeljublja, diviti se tuđim šalama, slušati blesavu, nenadarenu svirku diletanata – tako sam govorio sam sebi i tako sam po svojim vlastitim autosugestivnim uputama prorajtao zapravo čitav jedan život, pod papučom svoje vlastite gostoljubivosti, na sve usluge spreman, samozatajan, dobroćudan i pomalo priglup slaboumnik, koga su njegovi vlastiti nazoviprijatelji smatrali bezazlenim, prilično dosadnim gnjavatorom, u čijem domu nije pretjerano zabavno, ali se sasvim pristojno kuha, a servira se (gotovo uvijek) relativno dobro vino.

 

U oblacima dima, u bunilu alkohola, od glupe nametljivosti i od slaboodgojenih drskosti, od zlobe tuđih jezičina taložio se u meni godinama mučan talog zasićenja, gađenja i nekog neodređenog zapravo, ali ipak uzrujanog nemira, koji bi spram pojedinaca znao da zauzme oblik usplahirene razdraženosti. Ipak mi je od vremena na vrijeme izgledalo preglupo da čitave noći gubim s brbljavcima koji slaboumno ustrajno iz noći u noć klepeću uvijek jedno te isto: o nekakvim strankama, o stranačkim klevetama i smicalicama, o ustavima, o bitkama, u beskrajnodosadnom kvocanju, kokodakanju i prenemaganju svekoještarija. Nije da nisam već i prije primjećivao među relativno mladim ljudima očite znakove starenja, mrzovoljnu zabrinutost pred crnim danima, svaki nedostatak oduševljenja za plemenite i nesebične osjećaje, plaho sakrivanje svog uvjerenja, neobično razvijen osjećaj samoljublja a naročito vlasništva: ovo je ‘moj krov’, ‘moje znanje’, ‘moja žena’, ‘moje uvjerenje’, ‘moje knjige’, ‘moji dohoci’ (uopće: ‘sve moje’), pa kad već mladi ljudi drže mucave monologe preuveličavajući značenje svakog, pa i najneznatnijeg poremećenja ‘svoje’ probave, što će biti s tom mladom gospodom, nadobudnim našim intelektualcima i lučonošama za decenij-dva, tako sam samoga sebe pitao, pomalo sumnjičav spram te brbljave doktorske djece doktorskih brbljavaca, svojih školskih drugova, koji su već izrodili slijedeću senilnu doktorsku generaciju plesača, slavnih odvjetnika i asistenata po marvinskim klinikama i po ludnicama.

 

Primjećivao sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutno indiferentni spram svega što momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su ograničeni, dosadni, nametljivi, da se ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da ne ispunjavaju obaveze, da ne plaćaju dugove, da se majmunski slijepo, ograničeno,praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom probicima crijeva i tjelesne udobnosti), i u takvim potištenim, zapravo vidovitim, raspoloženjima ja bih se odbio od tog ljudskog žamora, jer mi je u štali s tim preživalcima i dvopapkarima postajalo od vremena na vrijeme suviše zagušljivo. S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno, l Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti.


 

Vezani tekst:

Miroslav Krleža: Evropa danas

 


 

Komentari (4)
Objavljeno:
Volim Krležu. Jedino Zastave nisam pročitala , ali sam gledala zadnju izvedbu Ljube Tadića u splitskom HNK ( bili su već balvani ) kada je cijeli teatar stao na noge i pljeskom ispratio Tadića. Malo nakon toga je umro
Objavljeno:
Pročitala sam dosta njegovih djela ne zato jer je on dobar pisac nego što ga je moja prof u srednjoj obožavala...šta mogu da kažem poslije toga -ništa tu nema veze s umjetnošću, maksimalno odvratan stil, ko želi da povraća neka samo čita...
Objavljeno:
Jedna od tri najbolje knjige južnoslavenske literature: Derviš i Smrt, Prokleta Avlija i Na rubu pameti..
pop
Objavljeno:
Nekad davno Albert Ajnštajn je o ljudskoj gluposti napisao slijedeće:"Samo svemir i ljudska glupost nemaju granice, iako za svemir nisam siguran".
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.