1001 razlog zašto neću glasati
Izbori 2012 biće prvi, od kako je «demokratske BiH», na kojima neću glasati. Svojevoljno ću se svrstati u grupu prezrenih , neodgovornih», onih koji «nisu ispunili svoju gradjansku dužnost». Svjesno ću zanemariti «svoju budućnost, budućnost moje djece, bolje sutra i prekosutra, bitisanje i bitak.»
Jedan moj prijatelj kaže, «sjediću na rešou ako treba» ali neću da glasam za ovo što se nudi. Od sada, ne želim više da «od dva zla biram ono manje». Radije, neću birati.
S ponosom ću da nosim stigmu i snosim sve posljedice moje neodgovorne odluke. Jer, svojim potpisom na biračkom spisku neću, još jednom , dati legitimitet cirkusu grabežljivaca u kojem živim već dugo. Odavno, od kako je «demokratije u demokratskoj BiH», kod nas, kod mene, u Sarajevu.
Naslov pretenciozno sugerira hiljadu i jedan argument u prilog navedenom, ali ja ću se istinski potruditi da pobrojim bar najvažnije, one na osnovu kojih sam odlučio da budem demokratski neodgovoran.
ODGOVORNOST?
«Glasanje je gradjanska obaveza! Dužnost! », grme nekreativne državne kampanje. Nemoguće je pobjeći, sakriti se od parola ovih dana. Ni jedna ne govori o odgovornosti „odabranih, najboljih“ medju nama.
Glasao sam na svim izborima do sada. Bio odgovoran. Agitirao kod onih što nisu htjeli glasati. Ubjeđivao da je važno. Često, mijenjao njihovo mišljenje, argumentima. Ali argumenata ni za sebe više nemam.
Svaki put su me izbori prevarili. Svašta dobro obećali a onda, razgrabili, podijelili, privatizirali, sredili sebi i svojima. Nije normalno vjerovati nekome ko te više puta prevario. Ili griješim?
Mjesecima odbijaju da se dogovore o vladi. Krčme javni novac i resurse kao da su im babovina. Zemlja stoji, ljudi propadaju. Ispraznost, prosječnost, poslušnost postale su vrline.
Drug mi pričao da je sreo poznanicu koja mu je otkrila univerzalnu istinu: „Danas ti je tako, moraš bit' u stranci!“ Pametni su dole, poltroni i neznalice gore. Za to su odgovorni baš ti, koje smo proteklih ciklusa „demokratski“ izabirali.
Materijalizam je osnovno mjerilo vrijednosti. Kič, nacionalizam, primitivizam, fašizam, nepravda, lopovluk postali su uzorita ponašanja. Kad umre premijer familija dijeli milione. Ne zna se ko gdje više otima. Ko koga „reketa“. I za to su odgovorni oni koje smo „demokratski“ izabrali.
Svaki dan nas silom «razgrću» s ulice da prodje crno vozilo pod pratnjom. Zaustave nam živote, jer oni prolaze. Žure. Da stignu na vrijeme i vode zemlju u nazadak. Oni koje smo na proslim izborima «demokratski izabrali». I tako je već godinama.
VLADALI, VLADAJU I HOĆE DA VLADAJU - I KUNTO I PANTO
I ako hodaš sa šljemom na glavi, ovih dana u Sarajevu ne možeš izbjeći «bombardovanje» glavama izbornih kandidata po glavi stanovnika. Medju kandidatima i kandidatkinjama svega i svakoga. Parada lažnih osmjeha. Dokazano neuspješnih, profesionalno neostvarenih ljudi.
Neki od njih, u prošlosti, vodili javne firme. Rezultati loši. Evo ih opet, keze sa svih zidova i bandera gdje je bilo moguće smjestiti njihove glave velikih formata. Obraz(i) nešto deblji nego na prošlo-izbornom plakatu. Novi mandat, nova nafaka.
Svi javno tvrde da mogu, znaju da vode skupštinu, opštinu, preduzeće, zavod, šta god. Neki od njih nikada nisu radili za život. Ništa i nikoga vodili. Glave sa dolarima u očima, kao u crtanim filmovima. Različiti ljudi, nihovi karakteri, ali isti pogledi.
Jedan poznanik rekao bi: «nevjerovatna i neizdrživa količina genijalnosti skoncentrisana je na ovom malom prostoru.»
MATEMATIKOM PROTIV IZBORA
Evo i prilike za brojke. One su često, oslobadjajuće.
Kako da se žalim, da reagujem, jer stranka za koju sam glasao nije ispunila svoja obećanja? Da je, kao, «kaznim» pa ne glasam idući put za njih? I tako ,valjda, 190 puta po 4 godine koliko je stranaka registrovano u zemlji. 760 godina?! Ili 380, ako računamo da su izbori svake dvije godine.
Ako u administraciji države BiH, njenih entiteta, kantona, općina, službi i družbi radi oko 60 000 budžetskih namještenika, sa nihovim porodicama dolazimo do broja od oko 250 000 potencijalnih glasača
Zašto bi budžetlije nešto mijenjale? Kada svi ostali žele da budu kao oni. San naših ljudi je raditi za firmu na budžetu. Ako se država i društvo poprave, za sve njih više neće biti mjesta. Ode sve. Sigurna plata, kredit za auto i vikendicu, odijelo, status... Kraj svijeta. Njihovog.
Ako računamo sa podatkom da se oko 30 000 kandidata i kandidatkinja bori da dodje na državne» jasle» a pretpostavimo da ih porodice u tome podržavaju(mada znamo da i ovdje ima izuzetaka), dolazimo do broja od 120 000 potencijalnih birača kojima odgovara postojeći sistem i žele biti njegov dio.
Ako računamo sa podatkom da u zemlji djeluje 190 stranaka i saberemo članstvo svih stranaka, dolazimo do novog velikog broja. Ljudi koji žele da otmu svoj dio.
I tako, još puno brojeva. Stotine hiljada stanovnika BiH koji podržavaju i žele biti dio nepravednog sistema konstruiranog po «superhik» matrici, tj. otimanju od siromašnih da bi se dalo bogatima. Prosta, u ovom slučaju karikirana računica zbraja suviše onih koji direktno profitiraju od ludila u kojem živimo, da bi se bilo šta na izborima moglo značajno promjeniti.
E, ZATO!
E zato mi ne pada na pamet da i jedan trenutak tog, «velikog» dana potrošim kao «odgovoran» gradjanin. Potvrdjujući svojim potpisom na biračkom spisku da se slažem, i da sam odgovoran za još jedan četvorogodišnji pljačkaški pohod. Starih i novih «snaga», njihovih pomagača iz sporta, kulture, nekulture, javnog, privatnog, vladinog, nevladinog ili kojeg već, da prostite, sektora.
Demokratija se već odavno ne brani na izborima, nego ispred svojih vrata, haustora, u parkovima i na trgovima. Svaki, a ne samo jedan dan. Demokratiju ne brane oni koji glasaju, nego oni koji se suprostavljaju.
I nakon izbora će me, sa desetinama drugih, na ulici, «razgrtati» i zaustavljali, jer oni žure. Da stignu na vrijeme, da protraće naše godine i novac. Ali ovaj put, nisam potpisao iznad linijara. To što rade, ne rade s mojom podrškom.
Jednog dana, vjerujem, na ulicama će biti više onih koji nisu potpisali. I vjerujem da se tada nećemo skloniti.
Za kraj, iskoristiću sjajnu rečenicu mog poznanika, pisca, koju je nedavno izgovorio u jednom intervjuu:
«Znam da je moj glas presudan, i baš zato neću izaći na izbore!»
Neodgovorni gradjanin A.A.
Od istog autora : BUKA na licu mjesta:Trebinje- Priča iz požara
Vezani tekst : Predizborna kampanja počinje - Cirkus je i u Vašem gradu!
:)
1. Šta ćemo sa činjenicom da ljudi glasaju onoga što ih najbolje laže? Ljudi ne vole istinu, pa ne vole ni onoga ko se kandiduje govoreći je. Npr. šta bi bilo da se sutra ja kandidujem sa parolom: "Svjetski prosjek bruto nacionalnog dohotka po stanovniku je malo iznad BiH a malo ispod komšija, ne poredite se sa Evropom u kojoj ste se slučajno rodili, već sa svijetom. Nismo toliko siromašni." Svi bi me popljuvali.
Šta da kažem: "Ljudi se bave politikom da dobiju više od onoga što sami zarade. Pri tom mislim i na političare i na birače. Svi birači očekuju da će od države dobiti nešto više nego što su dali preko poreza." Niko ne bi glasao za mene. Ne znam ni da li bih ja. :)
Šta da kažem: "Nezaposlenost i nejednakost u državi se može lako riješiti - smanjite radnu sedmicu (a samim tim i platu) na 30 sati, tj. za 25% a povećajte broj radnika na tim radnim mjestima za 25%. (Poslodavci bi imali isti trošak.) Time bi oni koji su nezaposleni imali priliku da rade, a one porodice u kojima su svi već zaposleni (one ne žele priznati da su iznad prosjeka) će imati smanjena mjesečna primanja za 25%. Ljudi kažu da hoće jednakost, ali zapravo hoće poboljšanje svog položaja. To se najbrže otkrije kad im pokažeš činjenice da su ekonomski zapravo u gornjih 50% stanovništva, i onda ih ponovo pitaš jesu li za jednakost?" Ovdje bi me ljudi već linčovali. :) Stvari nisu tako proste.
Slažem se sa SABROSA-om: kažnjavaj iz godine u godinu dok se korupcija polako ali sigurno (ne preko noći, to je nerealno) ne smanji na "prihvatljiv" nivo.
Pozdrav :)