Socijaldemokratski gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović održao je u subotu 22. septembra predizborni čas srednjovjekovne bosanske istorije. U govoru prigodom otkrivanja spomenika Tvrtku I Kotromaniću (odnosno u Hristu Isusu blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu, Kralju Srbljem i Bosni i Pomoriju i Zapadnim stranam), “ljevičar” Imamović je istakao da “razvijene evropske države kontinuitet suverenosti odavno dokazuju spomenicima svojih osnivača i vladara iz vremena kad su dostizale vrhunac svoje moći” i da ne možemo očekivati od drugih da budu svjesni naših “istorijskih vrijednosti”, ako ih sami ne ističemo. “Evo, mi ovdje i sada hoćemo na isti način na koji to rade razvijeniji,uspješniji i spretniji, želimo i mi istaknuti višeljetni kontinuitet naše suverenosti i državnosti i ponosno pokazati spomenik prvog bosanskog kralja, u čije vrijeme je Bosna bila najmoćnija država na Balkanu.”, zaključio je gradonačelnik stilom i političkom logikom patrijarha Pavla i socijaldemokrate Slobodana Miloševića.
Kada su to razvijene države dokazivale svoju suverenost spomenicima srednjovjekovnih vladara? Može biti u 19. vijeku, kada su kultovi varvarskih poglavica, kraljeva i careva bili dio dekora romantičarskog nacionalizma, posebno u zemljama poput Njemačke, u kojima su krupni posjednici, stari aristokrati, u strahu od revolucionarnog prevrata i konfiskacije vlastitih imanja, favorizirali mistifikatorske ideologije kontinuiteta nacije i srednjovjekovnog poretka. U Srbiji je, pak, sitnoposjednička klasa seoskih trgovaca, koja se transformisala u građansku, branila uspostavljenu monarhiju, predstavljajući je nastavljačem Nemanjića, Lazarevića, Brankovića. Drugim riječima, klasa kapitalista koja je rastvorila feudalne odnose proizvodnje, nastojeći se održati na vlasti, počela se predstavljati njihovim nastavljačima, pogotovo tamo gdje je postojala mogućnost nagodbe sa aristokratijom. Ideali Francuske revolucije, “bratstvo, sloboda i jednakost”, počeli su uzmicati pred “nacionalnim” veličinama Parsifala, Sigfrieda, Nemanje, Arpada. Socijaldemokrata Imamović, prema tome, ne samo da maršira ekonomski udesno, kao i glavnina njegove partije, već je napravio (da li samo predizborni?) odmak i od lijevo-liberalno-građanske ideologije kojim se do sada dičio.
Spomenik u Tuzli
Ne, mi ne treba da se borimo za revolucioniziranje postojećeg društva, za prevazilaženje postojećeg sistema! Ne treba da razmišljamo o egalitarnom poretku budućnosti, ili barem o borbi za zadržavanje ostvarenih privilegija radništva u postojećem! Socijaldemokrata Imamović nas upućuje da, umjesto svega toga, zaljubljeno gledamo u statuu kralja iz 14. stoljeća, baš kao da je on, leš mrtav više od 600 godina ‘deus ex machina’, magični kumir koji će riješiti probleme degenerisanog građanskog društva.
Imamović je, čini se, naprasno zaboravio, ili mu to niko od dežurnih patriotskih istoričara nije objasnio, da feudalni poredak predstavlja strogo hijerarhijski ustrojeno društvo, u kojem monarh, kao vrhovni (mada ne često i najmoćniji) feudalac i senior, vlada nad krupnim feudalcima, a ovi nad sitnijim, dok cjelokupna društvena piramida počiva na leđima seljaka vezanih za feudalčevu zemlju, odnosno kmetova, koji su svome gospodaru dužni davati rentu u naturi ili novcu. Ne radi se, dakle, ni o kakvom društvu koje bi se trebalo glorifikovati, pogotovo kada je riječ o Bosni u kojoj su, za razliku, od ostatka ondašnje Evrope, stvari stajale daleko gore.
U vrijeme Tvrtka I., dakle u 14. stoljeću i kasnije, kada su, širom Evrope, cvjetajuće gradske opštine i razvoj trgovačke klase postojali preduslovom privrednog napretka i zbacivanja samoga feudalizma, feudalni poredak je vladao u jednom od svojih najrigidnijih i najkonzervativnijih oblika. Monopol feudalne gospode na trgovinu i njihov ortakluk sa dubrovačkim trgovcima sprečavao je uzdizanje domaće trgovačke klase, a time i samostalnih gradskih komuna kao nosioca civilizacijskog napretka. Vladajuća feudalna klasa je, preko feudalnih obaveza i drgih dadžbina, izvlačila višak proizvoda iz privrede i trošila ga ulažući ništa, ili gotovo ništa u privredu. Primitivna seoska zemljoradnička zajednica, rudarske zajednice u usponu i slabašni domaći trgovački sloj, morali su snositi sve izdašne troškove vladajuće klase: luksuzne dvorove, kuće, kao i cjelokupnu njenu upravu: utvrđene gradove, posade, oružje i ratove koji su potkopavali samu privredu i trgovinu koja ih je izdržavala.
Feudalni partikularizam, odnosno težnja svakog od feudalnih gospodara da bude što samostalniji u odnosu na kraljevsku vlast, unosio je, posebno nakon smrti Tvrtka I, dodatni nered u privredno slabašno kraljevstvo, posebno kada su se troškovi plaćanja danka stranim vladarima dodatno strovalili na seljačka leđa. Potčinjeni seljaci nisu imali nikakvu korist čak i u vrijeme privrednog napretka kraljevstva, odnosno povećanja uvoza i izvoza. U slučaju ratova, pustošenja, suše, nerodice ili zaraznih bolesti, njihovi se gospodari nisu imali nikakvu obavezu da se brinu o njima. U težnji za golim preživljavanjem, sklanjali su se u zbjegove po šumama, ili odlazili u druge krajeve u potrazi za hranom, posebno u primorje gdje su mnogi umirali od gladi pred kapijama i zidinama dalmatinskih gradova. Treba napomenuti da je trgovina robljem u kojoj su prednjačili bosanski vlastelini zabranjena tek krajem 14. vijeka, mada je i kasnije nastavljala ‘nacrno’.
I sada nas, više od pola milenijuma nakon tog mračnog doba, socijaldemokratski gradonačelnik radničke Tuzle uvjerava da je “doba Tvrtka I Kotromanića” najvažnije u “kulturno-historijskom naslijeđu BiH”, da na osnovu toga “ni jedna država zapadnog Balkana nema takav kontinuitet državnosti” i da je svrha spomenika “da mase toga budu svjesne”. Masama, dakle, nekako treba promaći svijest o ZAVNOBiH-u, kao revolucionarnom i antifašističkom temeljcu državnosti BiH, koji nije bio utemeljen na kultovima utvara robovlasničke srednjovjekovne vlastele, već autohtonom otporu stranom osvajaču i njegovim desničarskim kolaboratorima. U Imamovićevoj političkoj propagandi, mračni srednji vijek idiotizma seoskog života, očigledno ima prednost nad opismenjavanjem, obrazovanjem, industrijalizacijom i urbanizacijom, odnosno sa svim onim tekovinama bez kojih bi i sam bio nepismeni kmet privezan za plug u milosti i nemilosti nekog od feudalnih “velikana”. Glede Imamovićevog pozivanja na “uspješnije i spretnije” (ma ko oni bili i ma šta to da značilo), teško bi bilo zamisliti bilo kojeg savremenog socijaldemokratskog političara (pa bio on i zagovornik slobodnog tržišta i “odgovornog kapitalizma”, kao lider britanskih laburista Ed Miliband), da drži govore prilikom podizanja spomenika Edwardu III ili Richardu II, proglašavajući stogodišnji rat i razdoblje masovnog pomora od “crne smrti” najbitnijim za kulturno-historijsko naslijeđe moderne Engleske. No, za partiju u kojoj, ruku pod ruku, mogu ići Josip Broz Tito i ustaški komandos Blaž Kraljević, ni vrhovni feudalac, Hristov “blagovjerni” namjesnik iz 14. stoljeća nije neobičnan saveznik u davanju naroda “tvrtka”, umjesto kruha.
Od istog autora :
Vuk Bačanović: Religija i mir ili Grigorijeva i Cerićeva (z)vjeronauka
