Ivan Lovrenović:Živimo horor film sa odgođenim krajem

Objavljeno: 24.10.2012. - 02:39
U BiH mi imamo tri društva,pri tom mislim na etničku fragmentiranost..ali i to je malo. Možda možemo govoriti o daljoj atomizaciji. Dakle, svako od tih društava bi moralo početi iskazivati moć autorefleksije, pa da se onda tek možemo približiti nekoj polaznoj tački u okviru koje bi se mogla graditi neka koherentna, zajednička kultura pamćenja. Ako je to sve tako što govorim, to znači da ne možemo očekivati u nekoj bliskoj budućnosti, na žalost, pokretanje tog procesa.
Autor: BUKA intervju
Veličina slova: a a a

U organizaciji fondacije Fridrih Ebert, a povodom deset godina regionalnog dijaloga u Banjaluci je održana naučna konferencija Banjaluka-Zagreb: Na putu u Evropu. Kao aktivan učesnik, a na temu ,,Kultura sjećanja i zaborava-kako se i čega sjećamo“, srajevski publicista i književnik Ivan Lovrenović se obratio posjetiocima ovog naučnog skupa.

Iskoristili smo priliku i porazgovarali sa Ivanom Lovrenovićem. Teme? Šta je to ,,odgođeni kraj“ i kako se kliše holivudskog horor filma može primijeniti na BiH realnost? Zašto smo protraćili 2006. godinu i zašto nam je ona bila toliko bitna? I na kraju-gdje smo mi danas?

Saznajte iz intervjua.

 

Na Vašem portalu sam našao jedan zanimljiv tekst u kojem kažete da su dešavanja na Balkanu poslije pada Berlinskog zida zapravo ,,odgođeni kraj“. Pozajmljujete termin iz holivudskih horor filmova, gdje, taman kad gledalac pomisli da se desio kraj, uslijedi taj famozni ,,odgođeni kraj“ koji pokazuje da ultimativno zlo još postoji. Dakako vi ste to gledali kroz fenomenologiju rata. A, da li, postoji nešto što je ,,odgođeni kraj“ i u fenomenu kulture sjećanja i zaborava?

Vodeći se, vašom idejom, to je vrlo zanimljiva premisa i neki okvir za dalje istraživanje, odnosno za neku tezu, samo što bi se onda moralo to protegnudi na jako dug istorijski period kod nas. Kad kažem kod nas mislim na BiH, ali i na puno širi okvir, a to je prostor bivše Jugoslavije. Ako ipak, suzimo taj vremenski period na vrijeme od kraja Drugog svjetskog rata na ovamo, dosita možemo govoriti  o kulturi sjećanja i zborava, kroz prizmu ,,odgođenog kraja“. Jer, cijelo to vrijeme, mi zapravo odgađamo onaj bitni, važni, istinit susret sa vlastitim licem, sa vlastitom historijom.

Ali, pogledajmo cjelokupan ovaj simpozijum. Mi cijelo vrijeme pričamo o kulturi sjećanja i zaborava. Opet, sa druge strane imamo činjenicu da se tim fenomenom, barem procentualno bavi zanemarivo mali broj ljudi, koji su već ili doživjeli suočavanje sa prošlošću i to uspješno prošli, da ne kažem prevazišli i to je to. Uvijek isti krug ljudi, jedna vrsta circulus vitiosusa.

Pa naravno! Da bi se to što mi nazivamo suočavanjem sa stvarnošću, jer mi ne živimo ni prošlost ni sadašnjost u nekim odvojenim kategorijama, elem da bi se dogodio taj prosvijetljujući, katarzični momenat ozbiljnog, odgovornog suočenja sa ,,tom prtljagom“ potrebno je da se on dogodi na jednom širem, društvenom planu. U tom smislu ste vi u pravu da se to iako se događa, događa u jednom malom, zatvorenom krugu, koji je jedna mala, gotovo individualizirana enklava. Da bi se  to dogodilo u ozbiljnom, širem smislu, a čije bi se reperkusije osjetile na cjeloj strukturi društva , a to je jedini oblik suočenja koji ima smisla i koji društvo pokreće naprijed, potrebno bi bilo da se ta stvar osmisli, izvan individulano-intelektualnog miljea i da se prenese na cijeli društveni plan. Za taj događaj mi nemamo kapacitet? Zašto? Zato što je da bi se to dogodilo, nužno je da se ta svijest dogodi na planu političkih struktura i u našem slučaju, a to je naročito važno na polju kojem pripadaju vjerske zajednice. Ta dva faktora u BiH slučaju su ključna, da bi se kultura pamćenja mogla pojaviti kao društvena snaga u kritičkom smislu riječi.


O političkoj kulturi, preciznije o političkoj pop kulturi, još preciznije estradizaciji kulture, puno toga znamo. Sa druge strane imamo vjerske zajednice. Koliko su onda silni forumi , međureligijskog dijaloga uopšte plodotvorni. Kad kažem to, mislim, naravno, opet na široke narodne mase...ili je riječ o nečemu posve, posve drugom?


Nažalost, o tome se mora govoriti istina, a istina je takva da vjerske zajednice kod nas taj diskurs pomirenja, čovjekoljublja, razumijevanja, njeguju isključivo ritualno, da ne kažem licemjerno. Zašto? Pa zato što svojim praktičnim ponašanjem pokazuju da im to nije cilj i da o tome govore, zapravo isprazno. A, u svome svagodnevnom, praktičnom ponašanju pokazuju lice izolacionizma. Uostalom, to je njihovo uobičajeno ponašanje, historijski gledano i kod nas se još nije dogodio da vjerske zajednice iskorače u onaj prostor kritičke slobode koji bi im pripadao po njihovim bazičnim doktrinama. Jer nema niti jedna velike religije, govorim o tri monoteističke religije, nema elem, ni jedne od njih gdje im u samim doktrinarnim temeljima ne leži kao jedan od fundamentalnih naloga da iskaže ljudskoj, pa i društvenoj sredini, kao nečemu što je važno, istinito. Znate onaj stari kršćanski nalog-Istina će vas osloboditi-I oni svi ovim operiraju na nivou fraze, sa tim i takvim iskazima, a zapravo stalno bježe od one istine koja im je svima neugodna jer ne može biti  istina potpuna, ako nije istina i o sebi samima. E, tu istinu o sebi samima, oni sistemski izbjegavaju i uvijek bi da pričaju istinu o nekome drugome.

Možemo li onda uopšte govoriti o BiH kao sekularnoj državi?

Bosna i Hercegovina jeste sekularna država, sad ću biti ironičan, u tom smislu što se u njoj vjerske zajednice ponašaju na najsekularniji način iznevjerujući svoju primarnu duhovnu zadaću.

Hajde da se vratimo na politiku..Jednom ste u intervju za BUKU napomenuli da je 2006. jedna od presudnih godina, biću slobodan da parafraziram, našeg sunovrata. Zbog čega je to tako i da li i dalje ostajete pri tome mišljenju?

Da, mislim, kako se više odmičemo od te godine to je sve jasnije. Sa sve više argumenata se može govoriti da je ta teza tačna. Naime, 2006. godina je u nekom političkom smislu obilježena događajima oko tzv. ,,aprilskog paketa“. Taj ,,aprilski paket“ se može uzeti kao neka sveobuhvatna metafora za proces koji je započeo tada i koji do danas pokazuje sva svoja negativna lica.


Pa, šta je zapravo na stvari?

Dogodilo se otprilike ovo. 2005. godina , budući da je to bila deseta godišnjica Dejtonskog sporazuma, trebala je biti iskorištena kao makar i minimalni pokušaj da se svi oni blokirajući mehanizmi, koji su ugrađeni u Dejtonski mirovni sporazum, da se bar u minimalnom smislu otkoče i stvore u BiH jednu novu političku klimu. To bi bilo sjajno i taj proces je započela američka administracija , ako se sjećate 2005. godine. ,,Aprilski paket“ je sadržavao određeni nivo reformi unutar Dejtonskog sporazuma, koje bi omogućile to odmrzavanje tadašnjeg političkog stanja. Kada gledate samu strukru predviđenih reformi, one nisu bile bogzna kako sveobuhvatne. One su predviđale samo izmjenu nekih elemenata Dejtonskog sporazuma.

Ipak reforme nisu prihvaćene, bar ne na način kako je to predviđao ,,aprilski paket“? I šta bi i da su prihvaćene?

 Da, nisu prihvaćene ali sa druge strane one bi napravile pomalo drugačiju političku atmosferu i ublažile bi, prije svega, međunacionalne tenzije. Reforme bi prevele političke elite u jedan svakodnevni, pragmatički diskurs, što bi sasvim sigurno BiH, odvelo u jednom drugom pravcu od onoga u kome vidimo da se danas kreće. Nažalost, te 2006.. se dogodilo da je ,,aprilski paket“ propao i to je značilo otvaranje čitavog jednog fronta, od medija , preko društvene situacije, pojačavanja međuetničkih tenzija, do užasnog pojačanja međuentiteskog nerazumijevanja i polarizacije...Dakle, propast paketa je značio regres i kretanje u negativnom političkom procesu do dan danas.


Upravo to sam Vas htio pitati-2006. je bila prije 6 godina, a mi smo sa lošeg došli na gore. Gdje smo mi iz Vaše vizure, a kroz prizmu ,,aprilskog paketa“ danas.

Danas smo samo na još jednoj od silaznih krivulja te negativne spirale. Ja ne vidim mogućnost da se ta spirala zaustavi, ili, ako ništa drugo da se zaledi na tom stupnju , a kamo li da se počne kretati u pozitivnom pravcu. Svi događaji kojima prisustvujemo u zadnje npr. dvije godine od poslednjih opštih izbora to govore. Blokada u Federaciji, prividni politički stabilitet RS, koji je praćen unutarnjim velikim socijalnim i ekonomskim dubiozama, a na planu same države i nekakve minimalne političke koherencije da i ne govorimo. Tako da današnje stanje je samo negativna ilustracija onoga što je započeto te 2006. godine.

Evo sve vrijeme pričamo o 2006. godini. To je bliska istorija. Koliko su mediji, biću slobodan, pa da kažem režimski, doprinijeli da se razvije ta kultura selektivnog i nakaradnog pamćenja? Oni su na neki način svakodnevnom reciklažom prošlosti stvorili neku nakaradnu sadašnjost.

Na žalost u pravu ste. Cjelokupna naša medijska sfera je toksična. Dakako, uz neke male izuzetke poput vašeg medija, i što je još važnije ti izuzeci su se preselili na internet, a internet, koliko god bio dostupan nema još uvijek, barem ne kod nas, tu političku ,,mjerodavnost“ i ,,težinu“. Dakle, naši mediji su se pretvorili u doslovne opsluživače političkih elita i njihovih oligarhija u dnevnom smislu riječi. To je takođe jedno od lica sunovrata od 2006. na ovamo. Jer, ako se prisjetite do 2006. bez obzira, što ni tada naša medijska situacija nije bila idealna, ali do tada smo imali bar neke, ove klasične medije, koji su iskazivali volju da budu u odrđenom smislu kritični i nezavisni. Od tada i to je počelo da se pretvara u vlastitu negaciju.

U tom medijsko-političko-religijskom galimatijasu likova, možemo li imenovati glavne role, da ne kažem krivce, koji nam i dalje priređuju taj ,,odgođeni kraj“ tog holivudskog, a domaćeg horora?

Pa znate šta, ja ne bih bježao od imenovanja. Ali, probem sa imenovanjem je slijedeći: Ako bi smo htjeli biti iscrpni, objektivni i pošteni u tom imenovanju, onda bi smo naprosto morali napraviti spisak svih aktera te scene, jer ni jedan se ne ponaša drugačije. A, njih je mnogo-od političkih partija i njihovih eksponenata, do medija i njihovih urednika itd. Dakle, lakše bi bilo na to pitanje odgovoriti obrnutim putem-hajde da tražimo izuzetke. A, opet i njih je podjednako teško naći. Ako postoje izuzeci iz te sveopće sistemske kulture zaborava, njih možete pronaći na internetu, među portalima, poput vašeg i to je sve. Svi drugi su potpuno pali, da li svijesno, da li nesvjesno. Bave se opsluživanjem lokalnih političkih elita i dnevnim isporučivanjem poluinformacija

Kad će i hoće li se desiti da ovdje kod nas dođemo do one polazne tačke sa koje ćemo moći reći-E ovo je prava kultura sjećanja, koja utiče na široke narodne mase i koja je duboko društveno agilna?

Postavili ste pitanje na koje je nemoguće naći decidan odgovor. Može se govoriti samo načelno. A, načelno se može reći ovako. Prvo, moramo definirati-Ako pojam kulture pamćenja čini na prvom mjestu autorefleksiju, dakle sposobnost da se kao ljudi i kao društvo na otvoren način suočimo sa negativitetom u ,,vlastitoj prtljazi“, ako je to glavni uslov za kulturu pamćenja, onda je u našem slučaju gotovo nemoguće odgovoriti, kada će se to početi događati. Moramo biti konkretni, problem je kod nas što više nemamo jedno društvo. U BiH mi imamo tri društva,pri tom mislim na etničku fragmentiranost..ali i to je malo. Možda možemo govoriti o daljoj atomizaciji. Dakle, svako od tih društava bi moralo početi iskazivati moć autorefleksije, pa da se onda tek možemo približiti nekoj polaznoj tački u okviru koje bi se mogla graditi neka koherentna, zajednička kultura pamćenja. Ako je to sve tako što govorim, to znači da ne možemo očekivati u nekoj bliskoj budućnosti, na žalost, pokretanje tog procesa.


Razgovarao Dragan Bursać

 

Vezani tekst : Čedomir Čupić:Srbija se ne smije svrstati ni na čiju stranu u BiH

 

                     Ivan Lovrenović : Sunovrat u BiH je počeo 2006. godine

 

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.