-Koji ćeš kurac vraćati se u rat, rekao mi je stric. Znaš da nisi imao šta raditi ovdje. I to nije bio rat, nego posao. Šverc. Cigarete, alkohol i tako to. Zar da zbog nečije guzice pogineš, reče mi tadašnji oficir vojske RS. Pa, odavde su, pod paskom borbe za očuvanje srpskog naciona, osnivane off shore kompanije po Kajmanskim ostrvima i Holandskim antilima, kako bi kolege komandanti i političari prali novce i uplaćivali te silne marke na tamošnje račune.
-E, moj blento, pa zar ne znaš kako je nama u Zenicu ispred „Beograđanke“ stigao u pola rata pun kamion niškog „Klasika“, naravno, pod srpskim obezbjeđenjem. Posao je to, dodade ujak, demobilisani borac Armije BiH.
Ono, jeste da smo čudna porodica, faširana, kako je to danas popularno reći, ali vrlo brzo i onako balavom stvari su mi legle na svoje mjesto. Tako bar rekoše stric i ujak, uz pokoju ljutu, negdje na pijaci „Arizona“, te sada već davne '96.
-Pelcovan je mali, brzo će to proći. Na nogama će preležati. Nazdraviše još jednu „za usput“ i zvanično me denacifikovaše.
I tako denacifikovan sam živio, misleći kako je to najnormalnija stvar, kako većina ljudi poslije rata živi u zdravlju sreći i veselju, kako nam nisu potrebni svjetski psiholozi i psihijatri koji se bave kolektivnim nesvjesnim i društvenom patologijom, da bi nekoga izliječili.
Žrtva ozdravljenja
Kad ono, prc! Shvatio sam da sam postao žrtva sopstvenog ozdravljenja. U zemlji gdje je preko 80% stanovništva zakopano u virtualne ratne tranšee, gdje se i dan-danas prebrojavaju krvna zrnca, gdje su ludi pametni i obrnuto, teško je biti denacifikovan. I zato bih molio svoju porodicu i međunarodnu zajednicu ili da me nacifikuju, pa da budem kao i svaki drugi bh. stanovnik ili da se tjeraju u tri lijepe.
Nacifikujte me, da ne pišem gluposti, poput one da nije bitno ko je koje vjere i nacije dok je čovjek. Nacifikujte me, tako vam Marksa, Engelsa i NVO sektora, pa da se ne provaljujem dok ljudima objašnjavam kako je rat u BiH izgubila vojska RS. Vojska koja je imala neobičnu osobinu da tu i tamo počini ratni zločin pa shodno tome, kao poražena strana, snosi konsekvence.
Nacifikujte me, kako me ne bi strijeljale usijane oči lokalaca, dok im govorim kako je od Prijedora do Srebrenice pobijeno na desetine hiljada civila i kako je sasvim logično da zaglave doživotnu svi oni koji su krvlju, što direktno, što indirektno, uprljali ruke. Nije u redu, nije fino, ni srpski, tako blatiti vaskoliki jedan narod, kako vele nacifikovani. Hoću i ja u tri lijepe p. materine da negiram zločine i genocid!
Nacifikujte me, da ne moram kao budalica bulazniti ljudima po Sarajevu kako ih nisu granatirali Aca Lukas i Dara Bubamara i da ih neće pretvoriti u „ćetnike“ ukoliko isti zapjevaju u domovima kulture, omladine i sl. Nacifikujte me, kako bih i ja pojmio da su slobode i prava potrebni i neophodni za sve ljude, osim za: cajke, pevaljke, narodnjake, bivše vojnike vojske RS, reprezentativce Srbije u svim sportovima, papke, malograđane, i kvaziliberalce...Nacifikujte me, pa da i meni bude konačno jasno kako je multikulturalno Sarajevo sa Cacom i rajom vodilo čist rat. Želim da vjerujem kako su se Srbi iz istog tek „incidentno“ i „u neznatnom broju“ iselili.
Hoću i ja da čista srca i nacifikovane glave j. majku ustašku, četničku, balijsku. Hoću i ja da budem svoj na svome, a ne sve vrijeme na njihovom! Hoću i ja da pljujem u sudiju Merona, „Majke u crnom“ , „Majke Srebrenice“ , Cecu, Jecu i ostale četničke nevjeste.
Odvedite me negdje na neki kurs. Eto, u Norvešku npr. Fino je, hladno, ali standard. Zavežite mi oči, pustite me da se kližem po zaleđenoj plohi olimpijskog centra u Lilehameru i bavim se nekim NVO-ublehama, sve dok mi se denacifikacija ne pretvori u nacifikaciju.
I ne biram stranu. Ne, ja otpadnik od zemlje BiH, ne biram stranu. Meni, Romu obora mog, stalo je da budem ciganče zemlje moje! Nije mi bitno: Balija, Čedo, Ujo. Samo da mogu k'o državljanin BiH da živim, da osjećam. Ma šta da osjećam, da mrzim, more!
Da mrzim svakog u kome nanjušim feromon onog drugog i drugotnog. Da mu mrzim sedmo koljeno po dijagonali i vertikali, od askurđela do bijelih pčela.
Pa, možete li mi udijeliti malo mržnje? Ne kažem ni ja da sam ovako svetac. Mrzim što mi je država zadnja od sve djece u gotovo svemu. Ali, jalova je to i slabašna mržnja. Mržuljak, takoreći.
Hoću da mrzim momački, bosanski. Hoću da mrzim Sarajlije, Banjalučane, Tuzlake, Mostarce pogotovo...
Hoću da provodim dane i noći tragajući za korijenima mojih predaka koji su deset puta više mrzili od mene i kojima nisam ni do koljena po mržnji. Hoću da mrzim bez relativizacije. Strogo određenu nacionalnu strukturu!
I hoću da me tako nacifikovanog idući rat dočeka spremnog. Neću više, brate mili, da se kao p. protivim nasilju, da pričam kako ću ženu i djecu poslati iz ove vukojebine.
Hoću da imam volju i želju za svog vožda proliti krv. Ili da mi bude smisleno, kad drugom oduzmem život.
Želim silno, sa fantomkom na glavi, da pišem po gradu fašističke parole, dok me komšo policajac blagonaklono gleda. Želim da pravdam i objašnjavam kako spomenik partizanima u Bileći nije srušen, nego je izmješten malo na „opravdano čišćenje“, dok mojim venama teče krv starog četnika.
Želim i ja da se blagonaklono smješkam, dok slušam priče o popovima pedofilima i naci-hodžama koji prosipaju fatvice kao klovn gumene bombone.
Volio bih da vjerujem kako razlog mog postojanja nije da nešto saznam, naučim, zavolim, udivim se nad svijetom i kosmosom i prenesem to na svoje dijete, nego da je prava istina bivstvovanja u ništenju postojanja onog drugog i drugačijeg.
I neću više da vjerujem kako smo svi jebeno slični, toliko slični da se mrzimo. Hoću da vjerujem da između nas postoji jaz, razor od Stambola do Beča, da postoji genska razlika veća od one između Šveda i Papuanca.
Dajte mi da opanjkavam iza leđa, ako nemam muda da mu u oči kažem, svakog stanovnika Federacije, za njegovu kavzipobjedničku i unitarističku sliku Bosne. I Hercegovine, pride. Hoću da sam čestiti Hrvat, koj se sprda sa srušenim Mostarskim mostom i podsjeća na Ahmiće malonogometnim turnirom u kome pobjeđuje moj omiljeni tim "Dario Kordić".
I zato, molim vas, mogao bih vam nabrajati danima šta me sve tišti, samo me nacifikujte. Jer ja ne želim biti čovjek, želim biti stanovnik Bosne i Hercegovine. Veselo goveče, blago stisnutih okica. A familiji svojoj želim da ostane denacifikovana. Ne treba im veća kazna.
Nacifikujte me!
Da li počinje još jedan bosanski rat?
