"Prvi put u posljednjih 20 godina nisam optimista po pitanju budućnosti Republike Srpske, koju trenutno razdiru žestoke stranačke borbe i katastrofalna ekonomska situacija. Vjerujte da sam užasnuta načinom na koji političari iz RS vode zemlju za koju je izginulo više od 20.000 njenih najboljih sinova. Ako ovako nastave, daj Bože da dočekamo njen 22. rođendan!"
Ne, ovo nije izjavio neki strani plaćenik ili domaći izdajnik, ovo su riječi Biljane Plavšić, nekadašnje predsjednice RS, osobe koja je priznala da je počinila ratne zločine i na kraju postala dobrovoljna disidentkinja u Beogradu. Ma, otkuda to, majku mu? U samo jednoj godini.
Sjetićete se prošlog 9. januara, Dana RS. Pompezno i spektakularno održanog hepeninga, povodom 20 godina „državnosti“ entiteta, šta god to značilo i koliko god to bilo logički netačno. Sjetićete se Svete arhijerejske liturgije i slavskog obreda u Sabornom hramu Hrista Spasitelja, dodjele odlikovanja tim povodom u Palati Republike, Svečane akademije u dvorani "Borik" –„Republika Srpska glas koji se čuje“, svečanog prijema u zgradi Vlade Republike Srpske, te spektakularne hologramske 3D projekcije na fasadi Kulturnog centra Banski dvor.
Sjetićete se i Božidara Stanišljevića zvanog Bole, a kako bi i mogli zaboraviti tragikomediju sa dotičnim čovjekom koji je po starom dobrom običaju čuvao oružje u dvorani „Borik“ , a onda je proglašen teroristom No. 1. Ushićeno su državni mediji trubili kako je osujećena dobro organizovana akcija pokušaja atentata na kompletno rukovodstvo RS i Srbije, te prisutnih gostiju u „Boriku“. Posljednja vijest: Okružno tužilaštvo Banja Luka podiglo je sredinom decembra optužnicu protiv Boleta, zbog “krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija”.
Malo manje ćete se sjetiti da su sve ove bahanalije koštale 670 000KM vašeg novca, ali, hej, ne može se sve ni popamtiti.
Dodik je prije godinu dana na sve mikrofone vikao kako je Srpska bolja, jača, ekonomski stabilnija nego ikada. Godinu dana poslije, režim je i zvanično rekao ono što je narodu jasno već par godina. RS je u dubokoj recesiji! Ekonomski sistem je ojačao „sve u 16“. Otpušteno je na hiljade radnika. Na desetine ljudi na dnevnoj bazi ostaje bez posla. Precizni podaci govore da je u RS u 2012. godini bez posla ostalo 34.504 ljudi. Oni koji još uvijek rade izašli su na ulice i najavljuju nove proteste. Sindikati prosvjete, policije, javne uprave i pravosuđa u Republici Srpskoj spremni su za generalni štrajk 21. januara. Toliko o stabilnosti, ekonomskoj pogotovo.
U 2012. godini, u Banjaluci su se desili protesti zbog uništavanja „Picinog parka“. Skoro osam mjeseci Banjalučani su svakodnevno izlazili na ulice da iskažu svoj revolt povodom zloupotreba i mahinacija sa građevinskim zemljištem u srcu Banjaluke. Građani su pokazali da im nije svejedno. E, pa toga prije nije bilo!
Prije samo godinu dana, Dodik se ljubakao i grlio sa Borisom Tadićem, predsjednikom Srbije, pokazujući kako je dobar i odan drug prvom čovjeku istočnih Srba. Danas, danas na političkoj mapi ne postoji Boris Tadić i nekadašnji mu premijer Cvetković, glavne zvijezde Dodikove žurke od prije godinu dana.
Ove godine, od svih prekodrinskih uzvanika, trebao je doći vječiti prestolonasljednik Aleksandar, ali ni on ne dođe. Magla, kažu. Na aerodromu.
Danas, 365 dana kasnije nešto nam se Predsjednik uznervozio, pa je objavio rat „stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima“ , a sve nekako ne bi li skrenuo pogled sa ekonomskog sunovarta u koji tonemo.
Danas Dodik manje slavi, a više se dodvorava. Kome stigne. Tako predlaže još jedno najnovije humano preseljenje. Ovaj put, ni više ni manje nego Srba. Kosovskih. Planira tako Dodik, a da ga niko ne pita, da Srbe sa Sjevera Kosova preseli i naseli u Republiku Srpsku, te da im pored zemljišta i placeva za kuće, obezbijedi i radna mjesta. Mistično je to što osim administracije, njegov režim ne može da garantuje stalno radno mjesto bilo kome. Kako li će, i šta li će raditi najnovije pridošlice sa Kosova u besposlenoj Srpskoj samo Gospod dragi zna. Milorad ne zna, ali mu to valjda dobro zvuči.
Naš drug Emir
Posebno inspirativan tog 9. januara 2012. bio je Emir Kusturica, koji se bavio, a čime bi drugo nego svojim poslom, izgradnjom Andrićgrada. Pa je tako blagoglagoljivo rekao:
- Ivo Andrić, veliki pisac, stoji na bilbordima u RS i vidi se da mu Srpska dobro stoji. Andrić je i najveći borac za slobodu, a Andrićevo djelo je najveći domen srpske kulture.
Kusturica je, za razliku od mnogih, čovjek od riječi i djela. Za nešto manje od godinu dana, podigao je svoj Andrićgrad za nešto oko 16 miliona KM naših para. Tako je ispoštovao i riječi nobelovca, koji je rekao - gdje prestaje logika, počinje Bosna. Treba li napominjati da je u ovaj svojevrsni autlet, pored naših novaca, Kusta ugradio i tuđe kamenje. Nije se libio veliki neimar, vizionar, pisac, reditelj i Miloradov drug da trebinjsku Crkvinu, malo razbaštini, ne bi li mu Andrićgrad bio što autentičniji. Na kraju je dobio neku vrstu kvazipravoslavnog akulturnog autleta. Za 2013. godinu planiran je i novi kredit Kusturici, u iznosu od 8 miliona konvertibilnih maraka.
Ove godine, Kusturicu nismo vidjeli. Ima prečeg posla, očigledno.
Taman tako izgleda RS, godinu dana poslije. Autlet iza čijih sjajnih fasada administrativnih kula sija i zija nerad, bahatost, osionost i nepotizam. Resto je jad, bijeda i čemer, razumije se.
Pa kakva je to RS, na svoj 21. rođendan. Ista kao i za 20., samo malo gora, lakonski bi se reklo.
Zapravo, toliko loše stoji ta i takva RS, da Biljana Plavšić, osoba koja je politički stvorila i odgojila Milorada Dodika, čisto sumnja kako će ista RS poživjeti do idućeg rođendana.
E, a kad Biljana Plavšić tvrdi da su svi političari u RS loši, a tu računa i svoje političko posinče Milorada, čemu da se nada resto lokalne oligarhije?
Prije godinu dana, imali smo muzičko-scenski nacionalni spektakl “Republika Srpska glas koji se čuje”.
Godinu dana poslije, nema spektakla, ali RS ima glas koji urliče, glas davljenika kome više nije ostala niti slamka za koju bi se uhvatio.
Godinu dana poslije, mogli smo pogledati muzičko-scensku neprijatnost nazvanu “Iz Srpske s ljubavlju”.
Danas, godinu dana poslije, Banjaluka više nije u danu mrmota. Ne dešavaju se identične stvari. A ne, nešto se promijenilo. Danas je Banjaluka ubogo prazna, sa raspadnutim novogodišnjim ukrasima, lokalima na kojima odavno stoji katanac i piše legendarno - IZDAJE SE. Danas se čitava RS izdaje. Ne pita se za cijenu. Može i u naturi. Izdaju se i prodaju šume, vode, rude... Ono zadnje što nam je ostalo poslije prodaje Telekoma i resto stabilnih preduzeća. Izdaje se RS, ali neće više niko niti da je pogleda, a kamo li da nešto kupi.
A Milorad Dodik je prije samo godinu dana rekao da će ova godina biti godina progresa!
Nismo pomrli od gladi, pa se to može uzeti kao veliki uspjeh i progres. Ide nam 2013. Bože mili, kakva li nas ljepota čeka?
Biljana Plavšić ne vidi u toj ljepoti Republiku Srpsku.
